Published On: Thu, Sep 28th, 2017

Prvi veliki intervju Tanje Bosak, znanstvenice koja predaje na MIT-u i usput traži život na Marsu

Tanja Bosak odrasla je u Kumrovcu. Krenula je u školu s pet i pol godina jer joj je bilo dosadno u vrtiću. Kasnije je studirala fiziku na zagrebačkom Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, da bi potom doktorirala na Caltechu, a na Harvardu provela dvije godine kao postdoktorand. A onda se naprosto prijavila za posao profesorice na Massachusetts Institute of Technology. I dobila ga. Bosak se bavi geofizikom i meteorologijom, traži znakove ranog života na Marsu, piše projekte za rad na predstojećim misijama, objavljuje hrpe znanstvenih radova i svako malo dobije neku važnu znanstvenu nagradu. Sad je nakratko navratila iz Bostona u Zagreb, pa smo sjeli s njom

Kad me kolega fotograf Borko Vukosav upitao kako će prepoznati Tanju Bosak koju je trebao fotografirati, bez razmišljanja sam mu, potpuno automatski, odgovorio: ona ti je znanstvenica i profesorica na prestižnom MIT sveučilištu u Americi. I odmah sam požalio: moj odgovor pretpostavljao je, krajnje nepošteno, da će doći neka ozbiljna gospođa s naočalama, stroga pogleda i izgleda, konzervativno odjevena… Mala je olakotna okolnost da bih tako odgovorio i da je u pitanju bio i muškarac. Ubrzo se pokazalo koliko sam bio u krivu. Umjesto starije gospođe pojavila se mlada žena, kojoj nitko ne bi dao više od tridesetak godina, preplanula, plavih očiju i svijetle kose, ležerno odjevena.

Vedra, opuštena, tipično američki srdačna, ni po čemu se nije uklapala u predodžbu koja je uobičajena za profesore i znanstvenike. Pohvalila se kako joj je bilo prekrasno na ljetovanju na Jadranu, kako je u Osijeku provela nekoliko lijepih dana s obitelji. Iako je tek prošla četrdesete Tanja Bosak već je napravila sjajnu znanstvenu karijeru u Americi. Profesorica je na Massachusetts Institute of Technology, MIT, u Bostonu, na jednom od najprestižnijih sveučilišta na svijetu u području prirodnih i tehničkih znanosti.

U KUMROVCU JE KRENULA U ŠKOLU S PET GODINA; BILO JOJ JE DOSADNO U VRTIĆU

Premda su oni koji su je poznavali iz škole ili s fakulteta bili uvjereni da će kao natprosječno inteligentna i talentirana djevojka napraviti iznimnu karijeru, takvom profesionalnom uspjehu ipak se malotko mogao nadati. Pogotovo stoga što je Tanja Bosak krenula u život iz Kumrovca. Doduše, već su joj tada, u osnovnoj školi, savjetovali da preskoči razred, ali roditelji to nisu dopustili. Tanja je, naime, krenula u školu s pet i pol godina zbog toga što joj je bilo dosadno u vrtiću, a osim toga bila je mala pa su se bojali da će se previše fizički razlikovati od još godinu dana starije djece. Uz to što je postala profesorica na uglednom sveučilištu, Tanja Bosak uspjela je u kratkom vremenu skupiti i cijeli niz nagrada.

Kaže kako ta priznanja svjedoče o podršci znanstvene zajednice pojedincima i područjima te da joj je drago dobiti priznanja, poput Macelwanove medalje koja je najveća počast koju Američka geofizička unija daje mladim znanstvenicima. Ponosna je i na nagradu za izvanredne doprinose i zasluge za geobiologiju Američkog saveza geologa. Istodobno, priznaje da je svjesna da puno njenih znanstvenih uzora nije dobilo takve nagrade, iako su ih zaslužili. Također, da nagrade u početku karijere vode nagradama i u budućnosti, ne samo zbog zasluga, nego i zbog početnog prestiža. No, ističe, ne radi za nagrade, nego zato što ju puno toga zanima, jer želi saznati odgovore na svakakva pitanja, a voli raditi sa studentima i postdoktorandima.

TELEGRAM: S obzirom da ste završili osnovnu školu u Kumrovcu je li Vam bilo teško upisati se i pohađati tešku srednju školu MIOC koja posebnu pozornost posvećuje matematici?

BOSAK: Ne sjećam se nikakvih problema oko prijemnog ispita za MIOC i pohađanja te škole. Moja nastavnica matematike i fizike u osnovnoj školi u Kumrovcu, Maca Holenda, bila je jako dobra, pa sam naučila sve osnove, a rješavala sam i dodatne zadatke u matematičkoj grupi. Matematika i fizika u MIOC-u bile su zanimljive i imali smo odlične nastavnike, Đurđu Popović za matematiku, Nadu Brković za fiziku. Osim toga, u MIOC-u je bilo bitnije biti dobar u matematici i fizici nego u rukometu, ili, oblije me znoj kad se samo sjetim, bacanju kugle. Svi ti grupni sportovi i oni u kojima se tražila snaga od 12-13 godišnjaka, i dandanas su mi nejasni. Kao i zborno pjevanje: skoro svi mi u Kumrovcu pjevali smo u zboru, a ja glasa nemam ni u kupaonici.

TELEGRAM: Kako ste se snašli u Zagrebu?

BOSAK: Kad sam bila u srednjoj školi, živjela sam u đačkom domu i svaki petak poslijepodne ili u subotu ujutro putovala sam doma vlakom. Nosila sam kući rublje na pranje i vraćala se natrag u nedjelju navečer. Bilo mi je teško živjeti u domu zbog gomile bezukusnih čušpajza i lošeg čaja te manjka privatnosti. U sobi nas je bilo šest, a u kupaonici je bilo oko pet WC-a pred kojima je uvijek sjedilo nekoliko cura i pušilo. I samo tri tuša na nas oko 50. To su bili, i vjerojatno su još uvijek, uobičajeni uvjeti u đačkim domovima, možda su se jedino promijenila pravila pušenja.

U Zagrebu mi je inače bilo dobro – đački dom bio je blizu Kinoteke pa sam s prijateljicama iz sobe često išla na razne retrospektive. Nažalost, nisam mogla izlaziti kao većina gradske djece jer smo imali vrlo ograničene izlaske tjednom i vikendom. U osnovnoj školi u Kumrovcu bilo je dosta bullyinga i djece koja su patila zbog alkoholizma i nasilja u obitelji pa su i sama postala nasilna, tako da sam jedva čekala otići u Zagreb. U MIOC-u sam stekla dobre prijatelje i ta sredina mi je puno više odgovarala. Još sam u kontaktu s nekima od njih, uključujući i doktora profesora Alana Ivkovića, s kojim ste nedavno objavili intervju. I u đačkom domu bilo je zanimljivih ljudi, tamo sam upoznala i najbolju prijateljicu koja je došla u dom 1992. kao prognanik iz Osijeka.

TELEGRAM: Kažu da ste uvijek bili odličan đak i daleko ispred ostalih učenika?

BOSAK: Točno, ali ne mislim da sam bila nešto daleko ispred ostalih. Uvijek sam voljela čitati i učiti, a škola mi je bila zanimljiva jer je otvarala vrata razmišljanju. Osim tehničkog crtanja koje ni dandanas ne mogu shvatiti kao predmet u srednjoj školi i zemljopisa, koji je bio učenje stvari na pamet. Zašto ja i dandanas pamtim da Kiribati proizvodi kikiriki, a taj podatak mi nikad u životu nije značio ništa? Da smo bar vidjeli neke slike s Kiribatija, taj kikiriki bilo bi lakše prožvakati. Ili da smo učili više geologije i procesa koji oblikuju površinu Zemlje.

TELEGRAM: Kako ste se odlučili studirati fiziku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu? Taj fakultet je jedan od rijetkih u Hrvatskoj za koje stručnjaci drže da još nisu izgubili na visokoj kvaliteti?

BOSAK: Ni sa 17 godina, kad sam se upisivala na fakultet, nisam znala što studirati. Fizika mi se činila kao kvalitetan studij koji daje dobre temelje za bavljenje raznim znanostima, a o drugim studijima nisam nešto puno ni znala. Znanost me uvijek više zanimala nego inženjerski smjerovi, tipa elektrotehnike, a ekonomija i pravo nisu mi se činili fakultetima s kojima sam bez veza i poznanstava mogla ostvariti neku karijeru. Ne znam zašto nisam razmišljala o medicini. Možda zato što je dosta mojih školskih kolega išlo u tom smjeru, pa sam ja htjela nešto drugačije. Drago mi je danas čuti da fizika nije izgubila na kvaliteti. Ovdje u Bostonu imam nekoliko prijatelja koje znam još iz MIOC-a ili s fizike. Malo nas je, ali nas ima.

TELEGRAM: Zašto ste se opredijelili za smjer geofizike i meteorologije?

BOSAK: Zato što sam uvijek htjela raditi nešto s okolišem, biologijom i sustavima koji uključuju puno različitih procesa. Uvijek sam voljela biologiju: imali smo jako dobre profesorice i program biologije u The International Baccalaureate, IB-u, ali mi se činilo da jedini biolozi koje poznajem rade na fakultetu ili predaju u srednjim školama, tako da mi nije bilo jasno što se još može s tim studijem. Geologija kao studij i geobiologija kao područje, tada su mi bili nepoznati. Eto, nakon svega toga, sad i sama radim na fakultetu.

TELEGRAM: Odakle interes za geoznanost?

BOSAK: Geoznanost povezuje biologiju, kemiju i fiziku na raznim vremenskim i prostornim razmjerima. Osim toga, stijene, mikrobe i minerale lagano mi je predočiti: volim raditi s uzorcima i osmišljavati eksperimente u kojima nešto raste, bilo mikrobi ili minerali.

TELEGRAM: Bili ste neko vrijeme zaposleni kao meteorologinja na aerodromu. Što ste tamo konkretno radili?

BOSAK: Bila sam meteorolog-naučnik, što je značilo da sam prolazila obuku za ozbiljnog, odraslog meteorologa. Uglavnom sam programirala, gledala ispise modela s vremenskim prognozama i pričala sa starijim kolegama. Na aerodromu sam radila samo nekoliko mjeseci i posao je bio prilična rutina.

TELEGRAM: Zašto niste ostvarili znanstvenu karijeru u Hrvatskoj?

BOSAK: Nakon što sam jedno ljeto prije diplome radila na istraživanjima u SAD-u, nisam mogla zamisliti znanstvenu karijeru u Hrvatskoj. Jedina karijera koja mi se činila mogućom bio je rad u Državnom geofizičkom zavodu. Područja koja su se u mojoj tadašnjoj struci istraživala u Hrvatskoj nisu mi se činila zanimljivima. Dojam koji sam tad dobila, možda sam bila u krivu, bio je da se sav rad zasnivao na ispisima modela iz drugih zemalja, a potom su slijedila pitanja koja su već bila postavljana negdje drugdje.

Osim toga, bila sam tada u ranim dvadesetima pa me uopće nije privlačilo raditi u sivom uredu do kojeg putujem svakodnevno vlakom. Moja obitelj, naime, nije si mogla priuštiti stan u Zagrebu. U SAD su me privukli i problemi koji su širi i neistraženiji, projekti koji definiraju znanstvena područja umjesto da slijede tuđa pitanja, istraživanja u poljima za koja nisam ni znala u Hrvatskoj, kao što su astrobiologija i geobiologija. Također, odlučili su i vrhunski uvjeti i puno brži tempo rada i publiciranja, mentori, mogućnosti putovanja i uvažavanje kreativnosti.

TELEGRAM: Kako ste došli do poslijediplomskog studija na uglednom California Institute of Technology, Caltech?

BOSAK: Za ljetnog dodiplomskog rada razgovarala sam sa znanstvenicima pa sam se potom prijavila na studij na uobičajeni način. Trebalo je položiti neke standardne ispite, GRE i TOEFL, te napisati izjave o tomu zašto hoću na postdiplomski. Od svega mi je najteže palo pisati sama o sebi, tri štura i skromna pisma preporuke koja bi zvučala različito i koja bi onda profesori potpisivali. Pri tome su mi još neki govorili da se ne prijavljujem samo na dobre studije nego i na neke na kojima imam veću šansu da ću biti primljena. Očito, ili ja zaista nisam imala pojma u što se upuštam, pa me nije bilo strah prijaviti se na dobre studije, ili su me oni podcijenili, pa samim time i sebe kao predavače.

Kod nas je nezamislivo tražiti studente da sami pišu preporuke: dovoljno je samo napisati da je student slušao taj i taj predmet i dobio tu i tu ocjenu. Međutim, to se može vidjeti i iz svjedodžbe i ne govori ništa o kreativnosti i potencijalu za samostalni rad. Problem je naših studija da dosta dodiplomaca nema poticaja ni mogućnosti raditi na projektima. Sad kad i sama primam studente na postdiplomski i čitam pisma preporuke, ne vjerujem da bih samu sebe primila kao studenta s dvije-tri rečenice preporuke. No, srećom vjerojatno su prevagnule preporuke koje su mi pisali znanstvenici iz SAD-a s kojima sam radila na ljetnom projektu. I, svakako, preporuka dr. Darka Koraćina koji je tad radio na University of Nevada, a koga sam upoznala kad je držao seminar na našem fakultetu.

TELEGRAM: Čime se zapravo bave planetarna znanost i geobiologija?

BOSAK: Planetarne znanosti istražuju planete – nastanak, procese na različitim planetima i njihovu usporednu evoluciju. Kad sam počinjala, radilo se uglavnom o planetima u Sunčevom sustavu i s podacima koji su stizali iz raznih NASA-inih misija. Sada se planetarne znanosti bave i planetima oko drugih zvijezda. Geobiologija pak proučava usporednu evoluciju života na Zemlji te njene površine i atmosfere. Život i kemija površine jako su povezani. Na primjer, bez mikroba i puno kasnijih biljaka ne bi bilo kisika koji svi dišemo. Mikrobi isto tako proizvode dosta stakleničkih plinova, metan, ugljični dioksid, dušikove okside, a i razgrađuju razne spojeve i minerale bez kojih elementi ne bi kružili nego bi ostali vezani u stijenama i na tlu.

TELEGRAM: Kako ste počeli proučavati stromatolite?

BOSAK: To je bila sretna podudarnost. Radila sam na vezanom projektu koji je proučavao moderne mikrobe koji žive u ekstremnim uvjetima, a koji su analogni mikrobima koji su pomagali graditi stromatolite tijekom razvoja života na Zemlji. Taj projekt bio je jako loše osmišljen, na što sam još kao student koji je tek počinjao, ukazivala. I onda pokušala uvjeriti tim, uključujući i neke vrlo cijenjene voditelje projekta, da tu ništa ne štima.

Moja kasnija mentorica, dr. Dianne Newman, premda nije imala dodira s tim projektom, bila je srećom jedan od ispitivača na mom ispitu za doktorskog kandidata, pa joj se svidjelo kako razmišljam o pitanjima i podacima. Interesi su nam se zaista podudarili pa mi je ponudila da se priključim njenom timu u laboratoriju, što sam, dakako, rado prihvatila. Tamo sam zaista puno naučila, a ona mi je bila i ostala velika podrška u radu tijekom studija i kasnije. Sad smo čak i prijateljice.

TELEGRAM: Je li bilo teško doktorirati na temu mikrobioloških procesa u starim sedimentarnim stijenama i potom još biti na postdoktorskom studiju?

BOSAK: Doktorirala sam na Caltechu, a na Harvardu sam bila postdoktorand. Nije bilo teško jer je bilo zanimljivo i uvjeti rada su bili jako dobri. Uvijek je bilo mjesta za ideje i optimizam te interesa za financijsku potporu.

TELEGRAM: Kako ste postali profesor na Massachusetts Institute of Technology (MIT) u Bostonu?

BOSAK: Prijavila sam se na natječaj kad su oglasili poziciju geobiologa. Imala sam preporuke od prestižnih ljudi s kojima sam radila, moje mentorice s doktorata i mentora s postdoktorata, tako da su me pozvali da održim seminar. I na kraju su me izabrali kao najboljeg kandidata.

TELEGRAM: Je li bilo teško ući među tisuću privilegiranih profesora i znanstvenika s obzirom da ste došli iz male zemlje? Osim toga nema ni baš puno žena koje su tako mlade napravile znanstvenu karijeru na tako uglednom sveučilištu, a pretpostavljam također da nema ni puno žena koje se bave atmosferskim i planetarnim znanostima.

BOSAK: Nikoga ovdje ne zanima dolazi li netko iz velike ili male zemlje. Sve interesiraju samo rezultati i kako znanstvenici iz tog područja ocjenjuju nečiju vrijednost na temelju njegovih članaka i ideja. Ovdje još uvijek ima mjesta za kreativne studente koji imaju vrlo solidne temelje u prirodnim znanostima. Iako je, moram priznati, teže upasti na postdiplomski s preporukama s manje poznatih ili sasvim nepoznatih fakulteta. Ako mi neki profesor čiji rad poznajem, preporuči studenta, i taj student ima interese i iskustva u znanstvenom radu, a ne samo u sjedenju na predavanjima i ispitima, onda ću tog studenta gledati kao ozbiljnijeg kandidata za postdiplomski studij.

Mislim da je meni jako pomoglo to što sam preko ljeta, prije nego što sam diplomirala, radila na NASA-inom Jet Propulision Laboratory, JPL-u. Tamo sam došla tako što sam se jednostavno prijavila na program koji traži studente za rad na ljetnim projektima. Mom mentoru na JPL-u sviđalo se kako radim i razmišljam. Kad sam stigla poslala sam e-mailove nekolicini profesora na Caltechu čiji me rad zanimao. Oni su me primili na razgovor te sam s njima raspravljala o mogućnostima postdiplomskog. Ostalo je bilo stvar sretnih okolnosti: rada, kreativnosti, optimizma, i, dakako, izbora problema na kojima radim.

TELEGRAM: Kako izgleda vaš radni dan? Kako usklađujete svoje profesorske obveze i znanstveni rad?

BOSAK: Radni dani se razlikuju. Za školske godine imamo predavanja, studentske ispite i obrane, ali i previše seminara i sastanaka profesora na odjelu, raznih odbora na MIT-u, sastanaka s gostujućim predavačima, sastanaka mog laboratorija, ponekad čak i sastanaka o sastancima. Osim toga tu su i rad na organizaciji konferencija i raznih programa, putovanja na konferencije, ispravljanja studentskih zadaća i ispita, a ponekad i terenski izleti sa studentima. Na svojim projektima i prijedlozima projekata ne mogu ni početi raditi ako znam da neću imati više od sat vremena bez prekida.

Vremena i mira za rad na onome što me stvarno zanima imam ujutro, prije 9,30 ili nakon 16 ili 17 sati. I, dakako, vikendom. Kad nemam predavanja i neizbježnih sastanaka, radim kod kuće; tako više napravim jer me nitko ne prekida. Sad sam koncentrirana uglavnom na pisanje članaka, na organizaciju i prijedloge projekata, tako da ne moram ići u laboratorij. Tu i tamo ušetam kad imam pet minuta slobodno da vidim što se događa. Neki dan bila sam sretna što sam mogla pomoći savjetom kako bi se nešto popravilo. Nisam, naime, još sve zaboravila. Ljeti je lakše jer nema predavanja i silnih sastanaka. Tada je pravo vrijeme za terenski rad, čitanje, recenzije, ozbiljno pisanje članaka i razradu prijedloga projekata.

TELEGRAM: Kako izgleda rad u laboratoriju? Jesu li skupa vaša istraživanja?

BOSAK: Mi se bavimo uglavnom mikrobiologijom, tako da uzgajamo raznorazne fotosintetske mikrobe, mikrobe koji ne vole kisik i ispitujemo kako proizvode razne minerale, prave razne spojeve, mijenjaju omjere raznih izotopa i prave organske strukture koje mogu oblikovati stijene. To zahtijeva analize, od DNK sekvenciranja i raznih uređaja za analizu kemije, pa do suvremenih mikroskopa i sinkrotronskog zračenja. Naravno, većinu tih uređaja nemamo u mom laboratoriju, ali sve takve analize koštaju. Najveći trošak su ljudi – postdiplomski studenti i postdoktorandi koji izvode sve eksperimente i rade na raznim projektima. Ja pak moram obrazložiti prijedloge projekata kako bih mogla osigurati novac kojim ću platiti istraživače.

TELEGRAM: Vjerojatno i kod kuće razgovarate o temama za koje ste se specijalizirali budući da vaš suprug Ben Weiss, koji je također profesor na MIT-u, analizira uzorke Marsa i Mjeseca?

BOSAK: Da, čak i radimo zajedno na jednom projektu vezanom uz rani život na Marsu.

TELEGRAM: Koja je razlika između studija odnosno znanstvenog rada u Hrvatskoj i u SAD-u?

BOSAK: Znanstvenim radom u Hrvatskoj nisam se bavila jer i nije bilo neke prilike. No, studiranje se dosta razlikuje. Ovdje su studenti svjesni da obrazovanje košta i da ga svi jako skupo plaćaju, pa su vrlo ozbiljni, ne razvlače studiranje i znaju da im je glavni zadatak učiti. Rad i ocjenjivanje su stalni, a ne samo za vrijeme završnih ispita pa kampanjci ne prolaze dobro. Za razliku od Hrvatske, ovdje se sav studentski život odvija na campusu, tako da je većina studenata prvi put izvan obiteljskog doma, pa moraju sami organizirati raspored i slobodne aktivnosti, sami peru rublje, pripremaju obroke i slično. Nema više nikoga da ih vozi u školu ili na razne aktivnosti, sve moraju organizirati sami.

Osim toga u SAD-u studenti imaju puno više prilike uključiti se u aktivni znanstveni rad i vidjeti iz prve ruke što to sve podrazumijeva. Osim toga, naglasak je puno manje na pamćenju činjenica, a puno više na njihovom razumijevanju i povezivanju. Primjerice, sjećam se da smo mi kao studenti morali učiti vrste oblaka, bez ikakvog obrazloženja zašto je to uopće bitno. Osim kumulonimbusa, koji su olujni oblaci, ostale vrste i podvrste jedva sam dočekala zaboraviti: nisu imali ama baš nikakvo značenje ili povezanost s bilo kojom drugom temom. Isto tako, morali smo učiti detalje fotosinteze, razvoja vrsta tkiva ili taksonomije, opet bez ikakvog tumačenja zašto je to bitno. Nadam se da se to dosad promijenilo.

Moji studenti u Americi zasigurno bi se pobunili da moraju učiti stvari bez obrazloženja. Ima još jedna velika razlika, koju nisam uočila kad sam bila studentica u Hrvatskoj. Prijateljice su mi sa zgražanjem pričale kako u Hrvatskoj još uvijek prevladava mišljenje da je glavna uloga žena, znanstvenica i svih ostalih, majčinstvo i podrška uvaženim profesorima muškarcima. Opisivale su mi kako su na konferencijama, studentice, ne znam jesu li bile dodiplomke ili postdiplomke, morale plesati trbušni ples za zabavu uzvanika jer je to od njih tražio jedan ugledan gospodin profesor. To bi se ovdje doživjelo kao zlostavljanje i iskorištavanje pozicije. Općenito, ovdje se toliko ne drži do titula i hijerarhije iako još ima ljudi koji se drže staromodnih principa, no oni znaju da im vrijeme polako prolazi.

TELEGRAM: Kako gledate na odlazak velikog broja mladih ljudi u inozemstvo što stvara golemi intelektualni vakuum u Hrvatskoj?

BOSAK: To je, dakako, žalosno, ali treba razumjeti mlade ljude: moraju od nečega živjeti, što je nemoguće ako nemaju dobrostojeće roditelje, veze i vezice. Znam nekoliko znanstvenika koji su snivali povratak u Hrvatsku, ali su se ubrzo razočarali udarajući glavom u previše uhljebljenih zidova. Neki su nakon svega odlučili ostati vani, neki su ipak pokušali, ali su vrlo brzo odustali, te ponovno otišli u inozemstvo. Neki od mojih kolega programera iz srednje škole, jako su se dobro snašli u Hrvatskoj, ali to ne ide bez visoke motivacije i stalnog usavršavanja u struci. Znači, ti ljudi su već u najranijoj mladosti bili daleko od nekog prosjeka.

TELEGRAM: S obzirom na teme kojima se bavite kako ocjenjujete zahtjeve da se u školama u nekim državama više ne uči Darwinova teorija evolucije? Kako objašnjavate da svega 57 posto građana Hrvatske vjeruje u teoriju evolucije, samo 4 posto manje nego u Srbiji, dok, primjerice, 83 posto Čeha vjeruje u tu teoriju?

BOSAK: Nisam previše u toku, ali tko to zahtijeva? Vjerojatno nitko tko ima ikakve veze sa znanošću i tehnologijom. Od znanstvenog obrazovanja i načina razmišljanja svi imamo izravnu korist, iako neki očito toga nisu svjesni. Tome u što netko vjeruje nema mjesta ni u medijima, ni u školskom programu. Kad se razbole, neće se liječiti vjerom, osim onom u znanost. Svi bismo trebali biti jako sretni što imamo javnu higijenu i cjepiva da ne umiremo od dizenterije i tifusa s trideset godina, aute i avione koji voze i lete tako da ne moramo pješice od Kumrovca do Zagreba. I obična cjepiva protiv gripe ovise o poznavanju evolucije i znanju koje se počinje stjecati u osnovnoj školi. Jedno bez drugoga ne ide.

Kad postoje ljudi koji provode desetljeća učeći, radeći i razmišljajući o znanosti, tehnologiji i obrazovanju, zašto se pita Šteficu i Marka što bi trebalo biti u školskom programu koji bi nas trebao učiti o znanosti, tehnologiju i osnovama razmišljanja na temelju opažanja i činjenica? Ne bih ni krumpir sadila, a da ne pitam za savjet nekoga tko u tome ima više iskustva od mene. Ako Štefica i Marko misle da to proizlazi iz njihove religije, onda neka se posluže još jednim proizvodom znanosti i tehnologije, internetom, pa da vide kako službena politika Katoličke crkve nema problema s Velikim Praskom i evolucijom.

Vatikan čak ima i svog astronoma. No, iz vašeg pitanja očito je da program valja popraviti tako da što više ljudi nauči osnove razmišljanja i provjere podataka i shvati iz kojih im temelja proizlaze razna uvjerenja. Dodatno pitanje iz svega toga je – kome je u interesu davati pozornost takvim zahtjevima? Sigurno ne nikome kome je stalo do države koja želi biti konkurentna radom, a ne samo suncem, morem, maslinama i domoljubima. Ovo je vjerojatno najduži od svih odgovora jer me vaše pitanje jako uplašilo. Bojim se za svu djecu koja su dobra i pametna, ali im školski program ne pomaže ostvariti potencijale nego ih vraća u daleku prošlost.

TELEGRAM: Kako vidite svoju daljnju karijeru?

BOSAK: Nikad nisam imala neke pretjerano dugoročne planove. Trenutno me zanima primjena svega što radim na traženje ranog života na Marsu. Već sam pisala prijedloge projekata za rad na predstojećim misijama. To može trajati sljedećih 10-20 godina, a možda i duže. Jedno od mogućih mjesta na koje će NASA slati misiju u 2020. je i krater zvan Jezero. Taj krater je nekoć davno bio jezero, pa su ga nazvali po bosanskom selu Jezero. Samo što ga ovdje svi zovu „Džezero“.

Već sam ih i prestala ispravljati da ne zvučim umišljeno. Uvijek će me zanimati i rani život na Zemlji i postanak života u Sunčevom sustavu – te probleme ću vjerojatno proučavati još dugo godina. Jedino što ne vidim u budućnosti su administrativni poslovi – vođenje odjela, administracija na MIT-u ili u raznim agencijama tipa NASA-e ili National Science Foundation. Ne podnosim sastanke, a volim terenski rad i rad sa studentima.

telegram.hr