Published On: Pet, lis. 12th, 2018

PROROČANSKI TEKST Ivan Lovrenović je 2006. tvrdio: Komšićev izbor produbit će osjećaj izdanosti Hrvata u BiH

Ivan Lovrenović, istaknuti bh. književnik i publicist, prije dvanaest godina napisao je serijal tekstova posvećen Željku Komšiću, hrvatskom članu Predsjedništva BiH izabranom bošnjačkim glasovima po prvi put. U tekstu pod nazivom “Komšić i Hrvati” objavljenom 6. listopada 2006. godine Lovrenović piše o “fenomenu Komšić”, “hrvatskom pitanju u BiH” i činjenici kako je Komšićev izbor produbio hrvatski separatizam u BiH i demaskirao etnograđanske političke opcije u BiH.  Jednako aktualno i danas. Tim povodom prenosimo tekst s bloga Ivana Lovrenovića.

Komšić i Hrvati, ivanlovrenovic.com 

Izbor Željka Komšića za hrvatskoga člana Predsjedništva na svoj način je potvrdio da u Bosni i Hercegovini doista postoji „hrvatski problem“, te da je njegova specifičnost već i u tomu što je za mnoge neprimjetan, što čak i najdobronamjerniji naprosto ne uviđaju „u čemu je problem“. U daytonskom sustavu doista postoji greška koja otvara mogućnost da hrvatski član predsjedništva bude legalno izabran glasovima Bošnjaka (ali ne i bošnjački član glasovima Hrvata, zbog omjera brojeva u glasačkome tijelu!), što Lagumdžija jest iskoristio šićardžijski lukavo, ali ne i politički mudro.

Najveći problem zapravo imaju sam Komšić i njegov predsjednik Lagumdžija, što se moglo vidjeti već u prvim Komšićevim javnim istupima. Svoj posao u Predsjedništvu on vidi kao „predstavljanje svih građana Bosne i Hercegovine“. To je vrlo pohvalno, vjerojatno i iskreno, ali je u svojevrsnoj opreci s funkcijom za koju se kandidirao i na koju je izabran. Ona mu, naime, baš nalaže da predstavlja narod, hrvatski. Što su mnogi prije njega na toj stolici narod predstavljali loše i pogrešno, pa svima ogadili i funkciju i narod, novoga bi „člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskoga naroda“ baš trebalo motivirati da se ozbiljno pozabavi poslom za koji je izabran. Bila bi zaista novost, i donijela bi korist svima, da se sa stvarnim hrvatskim problemima, napokon otvoreno i ozbiljno stavljenim na dnevni red, po prvi put uhvati političar bez nacionalističkih oraha u džepu. A tek to bi, onda, na vjerodostojan način Komšiću donijelo puni kredibilitet i u „zastupanju interesa svih građana“. Naravno, za ovakav obrat u shvaćanju vlastite funkcije bila bi na prvome mjestu potrebna osobna Komšićeva odluka, ali ne manje od toga – i pristanak stranke i šefa Lagumdžije. No, poznavajući taj politički sklop, koji  karakterizira prijezirna ignorancija spram nacionalnih datosti, i koji se, valjda podsvjesno, plaši da je svako bavljenje poblemima nacionalne stvarnosti – nacionalizam sam, bojat se da je teško očekivati ovakvu vrstu političke anabaze novoga člana predsjedništva. Recimo, Komšić je, odgovarajući na pitanja o jeziku, na samomu startu svoje nove karijere manifestirao tragičnu, tipično sarajevsku neupućenost i nerazumijevanje starih, u Bosni i Hercegovini kulturalno izuzetno važnih razlikovanja reprezentacijsko-simbolne od komunikacijske  funkcije jezika, svodeći cijeli problem na – svoj privatni odnos prema jeziku!

Druga vrsta problema za Komšića otvara se zbog kompozicije novoga Predsjedništva. SNSD-ov Nebojša Radmanović je posve jasan: izabran je u Republici Srpskoj, i predstavlja srpski narod. Radit će, kaže, za dobro cijele Bosne i Hercegovine, ali samo kroz kriterij svoga primarnog nacionalnog i entitetskog mandata. Silajdžić nastupa s dva „identiteta“, koja poput teatarske maske koristi prema potrebi: kao borac za „građansku i cjelovitu Bosnu i Hercegovinu“, i kao bošnjački etnonacionalni lider. Nije jasno kako misli pomirivati to dvoje, i misli li doista da se to ne vidi! Između takve dvojice kolega, obojice s vrlo snažnom stranačkom podrškom i još snažnijom nacionalnom podlogom, Komšićev ideološki vakuum „zastupanja svih građana Bosne i Hercegovine“ može se lako pretvoriti u pravi horror vacui, a stvarno, i bez njegove subjektivne volje, ići na ruku Silajdžićevoj pseudograđanskoj koncepciji.

I napokon, još je jedna stvar o kojoj bi i Komšić i Lagumdžija, kao ozbiljni političari, bili obavezni razmišljati. Riječ je o neizbježnim posljedicama u hrvatskom dijelu političkoga mozaika, koje bi proizvelo eventualno Komšićevo neprepoznavanje potrebe da se bavi stvarnošću hrvatskih pitanja. U tom slučaju, samo bi se radikalizirale destruktivne tendencije: paranoične manifestacije ugroženosti i zakinutosti, produbljivanje nepovjerenja prema državi i prema „Sarajevu“, osjećaj izdanosti, izoliranosti, ponovo probuđeni refleks separatizma itd. Od toga sasvim sigurno ne može biti koristi ni za koga, naročito ne za „sve građane Bosne i Hercegovine“.

Pošalji ovaj članak prijateljima:

Pravila ponašanja na Poskok.info ilitiga po stranjski Disclaimer