Znati što ne znaš prvi je korak prema prosvjetljenju. A naš korak? Stoji u mjestu, ukopan u blatu povijesnog amnezije.
Prosječan bh. Hrvat o sebi zna o svojoj povijesti otprilike koliko i o Kantovoj Kritici čistog uma. Gotovo ništa. Povijest je za nas kao razbijeno zrcalo – tek pokoji krhotina odraza, prelomljena kroz prizmu mitova, tuđe manipulacije i vlastite lijenosti.
Ne zna prosječan bh. Hrvat za doba Humske zemlje, kad je Ston bio pod njegovim križem. Ne zna što znači Paganija, ni da su ti Pagani Pagnije, moreplovci slavne prošlosti, naši pradjedovi. Mihajlo Višović i krstionica kneza Višeslava? Hrvoje Vukčić Hrvatinić i pobjeda nad Žigmundom? Pokolj u bitci kod Dobora?
Šuplje riječi za našu praznu svijest. Kraljevstvo Bosne koje nastaje kao inat kraljevstvo na potpisanu izdaju zapadnog plemstva u Pacti Conventi? Nije li to, braćo i sestre, samo još jedna od onih nebitnih epizoda u udžbeniku koji nismo nikada otvorili?
Što zna o Don Ivanu Musiću, čovjeku koji je ustao protiv turske tiranije, dao nam slobodu, potom odbio počasti jer su dolazile iz nečasnih ruku? Zna li išta o Habsburškom prodoru, o Sanstefanskom miru, o prokletoj igri velikih sila koja je ovu zemlju iznova činila kolonijom, što čini i danas ta bečka masonerija? Pojma BH Hrvat o tome nema.
Hrvat u BiH zna samo da se bježalo na Bleiburg. Zna li zašto? Tko je bježao? Što je prethodilo bijegu? I kakav si ti narod kad ti je idol vojske vojska koja bježi i koju potom kolju ko zečeve.
To je već teritorij za previše pitanja, a previše pitanja uznemirava spokoj neznanja. Tko im je objasnio da prestaješ biti hrvatski vojnik koji ide na Bleiburg dok okupator ulazi na vrata? Ako si uopće ikada i bio.
Nitko. Previše neugodno za raspravu. Previše stvarno za bajku koju smo si sami ispleli.
Ako ih učiš ustaškoj povijesti i pitaš ih kako se zvao zapovjednik obrane Odžaka, opet nemaju pojma. Briga ih. Samo ponavljaju “ZDS i Bleiburg”. Kakvo odgovorno ponašanje sunca ti kallayisanog. A i Kallayu pojma nemaju.
Ne zna naš Hrvat da je vlastita povijest često pisana krvlju onih koji su se borili za njega, dok je on šutke stajao. Nema pojma zašto su fraturice jedini neokrznuto preživjeli Osmanlije, kako su trgovali narodom i vjerom za vlastiti opstanak. Ne zna o fra Vlašiću, fra Ševi, političkoj, materijalističkoj povijesti nastanaka međugorskog “fenomena”, o onima koji su služili dva gospodara, nebeskog i zemaljskog. Ne zna za otkrića, za “svete” orgazme, za sramote.
Ali zna za mitove. Zna za “Za dom spremni” i “Antu” , Antu Nečastivog jer je to mantra koja mu daje ispravnost i nadmoćnost bez ikakve društvene posljedice i obveze. Ne zna za Prebilovce i boli ga neka stvar.
Jer je to jednostavna jednadžba u svijetu složenih povijesnih računa.
Nacija koja ne zna vlastitu prošlost – a mi je ne znamo – nema pravo na budućnost.
Groblje mira? To je danas oružje muslimanskih hegemonista, koji po svijetu uvjeravajus strance da Hrvati grade najveći spomen park nacistima na tlu Europe. I jasno šute dok taj spomen park postaje sve veći.
Trebalo bi ga zvati Spomenpark maloljetnoj hrvatskoj žrtvi njemačke nacističke propagande. Jer dok se smijemo kolektivno napumpanom ego-mitu, oni koji su pali, pali su zavodeći sami sebe, prepuštajući svoj um moćnicima bez lica.
Udarite sebi šamar, vi što u ovom trenutku ne znate tko je bio Mihajlo Višević, Hrvoje Hrvatinić ili Don Ivan Musić. A i Žana Merkus.Žena koja je odustala od gradnje Crkve Kristu Kralju i tim parama našim djedovima platila oružje i municiju za ustanak protiv Turaka.
Zapitajte se zašto vas nitko nije naučio što su to Zapadne strane ili zašto ste zaboravili čiji je bio Budim i koje je princeze dao.
Jer ako vi ne pitate, ne tražite, vi ćete ostati samo fusnota u povijesti, tek ime na kamenu koji nitko ne obilazi. Na nekom novom Groblju neznanja.
Ne znati je odabir. Probuditi se iz neznanja je revolucija.
Budite revolucija.
Ili nestanite.
Izbor je vaš.
Ivan Urkov l poskok.info