Ima jedva 700.000 stanovnika i gospodarstvo im se sve do nedavno temeljilo na uzgajanju šećerne trske i proizvodnji šećera, te izvozu boksita i zlata. No, ova siromašna zemlja na sjeveru Južne Amerike preko noći je osvojila bingo. Prije tri godine, nedugo nakon što je aktualna vlada osvojila izbore, ExxonMobil, američka korporacija sa sjedištem u teksaškom Irvingu, obznanila je da su uz gvajansku obalu naišli na ležište nafte čije zalihe se procjenjuju na oko 3 milijarde barela. I dok su jedni to dočekali uz veliko slavlje, racionalnijima je to bio razlog za veliku zabrinutost za budućnost zemlje.
Kako piše Foreign Policy prema atmosferi u glavnom gradu Georgetownu, već se može naslutiti da se valja veliki biznis. U hotelu ‘Marriott’, jedinom hotelu u državi koji ima pet zvjezdica, već se okupljaju brazilski naftni stručnjaci i američki izvođači radova. I vlada trlja ruke. Prva ispumpavanja bi trebala krenuti 2020. godine, pa bi se iz bušotine u državnu kasu trebalo svake godine slijevati oko 300 milijuna dolara iz samo jednog izvora. To već sad čini oko četvrtine državnog budžeta. No norveški stručnjaci tvrde da bi kroz desetak godina država mogla godišnje ubirati čak 5 milijardi dolara.
Naglo bogatstvo, baš kao i kod svakog lutrijskog zgoditka, obično ne vodi sretnom kraju. Zato mnogi strahuju da bi politička situacija u ovoj zemlji, u kombinaciji s neočekivanim milijardama dolara, mogla dovesti do krvavog građanskog rata.
Prvi europski kolonijalisti došli su u Gvajanu početkom 16. stoljeća. Prvi su bili Nizozemci, a krajem 18. stoljeća zamijenila ih je Velika Britanija, koja je 1834. godine ukinula ropstvo. Stoga je stanovništvo afričkog porijekla naselilo urbana područja, a iz Indije, Kine i Portugala došli su radnici na plantažama šećerne trske.
Podjela među etničkim skupinama ostala je do danas, no grupirala se u dvije najveće skupine – one indijskog i one afričkog porijekla. Prvih je oko 50 posto i većinom su hinduisti i mnogo manje muslimani, dok je Afrikanaca oko 40 posto i uglavnom su kršćani i anglikanci. Tako se podijelila i politička scena u kojoj svaka zajednica ima svoju stranku. Manje od 10 posto je lokalnih Indijanaca.
“Ovo je najbolja stvar koja nam se mogla dogoditi. Ovo bismo mogli usporediti s počecima proizvodnje šećera prije nekoliko stoljeća, što je prvi put značajno transformiralo gvajansku ekonomiju. O ovom smo mogli samo sanjati, a sad su nam snovi postali stvarnost” izjavio je oduševljeno Winston Jordan, ministar financija.
Istovremeno, stručnjaci ne ostavljaju prostora tako velikom optimizmu. Michael Ross, politolog s kalifornijskog univerziteta u Los Angelesu upozorava:
“Siromašnije zemlje s nižim i srednjim prihodima, nakon ovakve nenadane sreće, vrlo se brzo počnu suočavati s problemima raspodjele i ulaganja novca i bojim se da lokalno stanovništvo od svega neće imati previše koristi.”
Ross je također objasnio: “Cijene nafte i vrijednih metala na svjetskim tržištima često mijenjaju cijenu i svaki potres na tržištu može izravno utjecati na ekonomiju zemlje. Svaka država koja se oslanja samo na ove izvore prihoda obično zanemaruje ostale sektore koji potencijalno mogu generirati ekonomski rast. Osim toga, nije rijedak slučaj da međunarodni investitori ulaze u ‘dealove’ s korumpiranim političarima i vladama, odnosno, lokalni korumpirani političari sami im nude usluge kako bi iz toga izvukli vlastitu korist.”
Iako se Kanada i Norveška također navode kao dvije svjetske ekonomske velesile koje su profitirale pronalaskom naftnih izvora i dobrim upravljanjem prirodnim resursima, Gvajana se s njima ne može uspoređivati jer prve dvije zemlje imaju vrlo čvrste zakonske okvire i politički sustav, što s ovom latinoameričkom državom nije slučaj.
ExxonMobil je istraživanja potencijalnih ležišta u Gvajani počeo još prije dvadesetak godina i prvi sporazum s tamošnjom vladom potpisali su još 1999. godine. A onda je sve stalo zbog pograničnog sukoba između Gvajane i Surinama. Nakon izbora u svibnju 2015. zemlja se suočila s još jednim ‘potresom’ jer je nedugo nakon toga ExxonMobil objavio da je u gvajanskom moru našao bogato ležište nafte. Nova vlada odmah je u travnju 2016. otputovala u Texas u sjedište ExxonMobila da bi ugovorila nove uvjete, ali su im tamo pokazali ugovor iz 1999. kad ležište još nije pronađeno i kad je sve bilo u fazi istraživanja.
Prema tom ugovoru naftna kompanija plaćala bi godišnji najam od samo 1.000.000 dolara, a o naknadama po izvađenom barelu nije bilo ni govora. Glasnogovornik ExxonMobila odbio je komentirati taj dopis.
Ipak Gvajana je potpisala novi ugovor u lipnju 2016., ali je on ostao u tajnosti punih godinu dana. Nakon što je Chris Ram, računovođa i odvjetnik iz Georgetowna, otkrio je vijest u novinama o tome da će ExxonMobil vladu financirati s bonusima od 18.000.000 dolara.
“Nema odgovornosti u ovakvoj zemlji. Znam da je teško razumjeti. Oni jednostavno misle da narod nema pravo znati “, rekao je Ram.
Nakon mjeseci pritiska, administracija je konačno objavila cijeli ugovor krajem prošle godine. Prema sporazumu, Gvajana je dobila 2 posto naknade, 50-50 udjela i godišnju naknadu od milijun dolara.
Mnogi nezavisni stručnjaci smatraju da je Gvajana gadno zabrljala i propustila priliku za velikom zaradom. Međunarodni monetarni fond je, na primjer, ovom ugovoru dao ocjenu “relativno povoljan”.
No, povezanost Gvajane s ExxonMobilom je već tako čvrsta da se ogleda i na državnoj vanjskoj politici. Početkom ove godine UN je raspravljao o 100-godišnjem pograničnom sporu Gvajane i susjedne Venezuele koja svojata gvajansku regiju. Problem je da je riječ upravo o regiji kojoj teritorijalno pripada i dio mora na kojem se nalazi naftno ležište.
Jedan tako jaki lobist kao što je američki naftni gigant, zasigurno je prednost koju ovog trenutka uživa Gvajana nad ekonomski devastiranim susjedom koji je svoju ekonomiju desetljećima temeljio upravo na nafti.
Pitanje je samo hoće li se Gvajana, uz tako moćne naftne igrače izvana, i siromaštvom i korupcijom koja guši zemlju iznutra, naći u dogledno vrijeme u mnogo težoj situaciji od svojih zapadnih susjeda.
express.hr