Profesor ustavnog prava: Američko nasilje u BIH krši konvencije UN-a

Slučajno ili ne, u siječnju 2022. godine Sjedinjene Američke Države (SAD) su, na petu godišnjicu nametanja sankcija  Miloradu Dodiku, odlučile da to ponovo učine, s tim što su ovaj put proširile krug subjekata, stavivši, između ostalih, na svoju listu nasilja i banjalučku Alternativnu televiziju, gazeći time slobodu medija.

Ovo najnovije američko nasilje nije samo politički motivirano, kako se uglavnom govori u domaćem medijskom prostoru, već se radi o nečemu što je rlo važno i za pravo, prije svega za međunarodno pravo. I to u najmanju ruku iz dva razloga, na koje u kratkoj formi želim skrenuti pažnju u nastavku.

Kao prvo, najnovije američko nasilje upereno je ne samo protiv individualno određenih lica, nego je i nasilje nad brojnim izvorima međunarodnog prava i ljudskim pravima sadržanim u tim izvorima.

Podsjećanja radi, ukazujem na Univerzalnu deklaraciju o pravima čovjeka, usvojenu od strane Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, iz 1948. godine.

Tih godina, kada su polagani temelji Ujedinjenih nacija i humanizacije života svakog čovjeka, bez obzira na njegovu vjeru, naciju i pripadnost ovoj ili onoj državi, u toj deklaraciji je, između ostalog, zapisano, što je ostalo do dan-danas, da “su priznavanje urođenog dostojanstva i jednakih i neotuđivih prava svih članova ljudske porodice temelj slobode, pravde i mira u svijetu”, te da Generalna skupština UN (u kojoj su neizostavno i važno mjesto imale SAD) iz tih razloga proglašava navedenu deklaraciju.

Njome je (član 2) propisano da su svakome dostupna sva prava i slobode navedene u toj deklaraciji, bez razlike bilo koje vrste, pa i kada se radi o političkom mišljenju čovjeka.

Svakome je tom deklaracijom zagarantirano pravo na slobodu kretanja i stanovanja unutar granica svake države (član 13. Deklaracije), zatim pravo da posjeduje imovinu, sam ili u zajednici sa drugima, te da niko ne smije biti samovoljno lišen svoje imovine (član 17. Deklaracije).

Da, stoji u toj deklaraciji (član 19) i to da svako ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja misli, koje pravo uključuje slobodu traženja, primanja i saopštavanja obavještenja i ideja bilo kojim sredstvima.

Ovim je, više nego jasno, Deklaracija garantirala i pravo na slobodu medija, jer je bez tih sredstava već tada, a naročito danas, nezamislivo primanje i priopćavanje obavještenja i ideja.

I na kraju, jasno stoji u Deklaraciji, da jasnije ne može (član 30), kako se ništa u toj deklaraciji ne može tumačiti kao pravo ma koje države, grupe osoba  da sudjeluje u bilo kojoj djelatnosti usmjerenoj na uništavanje bilo kojeg od prava ili sloboda sadržanih u Deklaraciji.

E sad, dobri poznavatelji prava će reći da navedena deklaracija nema obvezujući karakter.

Ali ne mogu poreći tri nepobitne činjenice, od kojih je jedna da je tu deklaraciju usvojila Generalna skupština UN te da ona i danas postoji, kao i da su, što je druga važna činjenica, tijekom postupka izrade nacrta i usvajanja Univerzalne deklaracije SAD imale vodeću ulogu.

Najzad, treća činjenica  je da je Deklaracija ipak (p)ostala vrlo značajan međunarodni dokument, protiv kojeg se ne može, a da  protivljenje njoj ne bude nasilje.

Jer, vrijednosti sadržane u Deklaraciji, koje sam prethodno naveo, svojevrsna su kvintesencija i aksiomatika cjelokupnog prava, pa i kada je riječ o međunarodnom pravu ljudskih prava.

Time, i rekao bih samo time, može se objasniti činjenica da su te vrijednosti kasnije preuzimane i u druge danas neupitne pravne akte, kao što je Interamerička konvencija o ljudskim pravima (iz 1969. godine).

U toj konvenciji je propisano (član 21) da se jemči pravo svojine, što znači da Konvencija jamči svima pravo na imovinu.

Time se jedino može objasniti i odredba, propisana istim članom Konvencije, da je zabranjeno lišavanje svojine bez pravičnog obeštećenja.

I pravo na slobodu kretanja je zagarantirano Interameričkom konvencijom (član 22).

Ono, prema istom članu, može biti ograničeno samo u skladu sa zakonom, ako je to neophodno u demokratskom društvu da bi se spriječilo krivično djelo ili zaštitila nacionalna bezbjednost, javna sigurnost, javni poredak, javni moral, javno zdravlje ili prava i slobode drugih, pri čemu se sve to može ticati samo teritorije određene države, u ovom slučaju SAD.

Svakom poštenom i razumnom ljudskom biću je jasno da nijedna od navedenih vrijednosti nije, niti može biti dovedena u pitanje, ustavno dozvoljenim nastojanjem Republike Srpske da vrati svoje ustavne nadležnosti koje su joj nasiljem, prijetnjama i ucjenama bile oduzete, niti te vrijednosti bilo kako ugrožavaju  Milorad Dodik predvodeći ova nastojanja, kao ni Alternativna televizija kada samo izvještava o svemu tome.

A šta tek reći o slobodi izražavanja, posebno kada je riječ o radu medija.

U članu 13. Interameričke konvencije o ljudskim pravima je propisano:

“Pravo na izražavanje ne može se ograničavati posebnim postupcima i sredstvima, kao što su zloupotreba vladine ili privatne kontrole nad snabdijevanjem novinskim papirom, radijskim frekvencijama ili napravama ili opremom koji se koriste za širenje informacija, ili bilo koji postupak koji ima za cilj da spriječi saopštavanje i kruženje ideja i mišljenja.”

Sve upravo rečeno o slobodi izražavanja i primanja misli, čiji neizostavni dio jeste sloboda medija, nije samo vrijednost koju štiti Interamerička konvencija o ljudskim pravima, već je nesputani rad medija vrijednost koja se podrazumijeva i prema Međunarodnom paktu UN o građanskim i političkim pravima, kao i Europskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Potonja konvencija, osim slobode medija i izražavanja misli, štiti i pravo na imovinu. Pa ona, baš kao i Univerzalna deklaracija UN o pravima čovjeka i Interamerička konvencija o ljudskim pravima, propisuje da svakog fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svoje imovine.

Sve prethodno izloženo sasvim jasno predstavlja jedan od razloga koji govori o nasilju u pozadini najnovije odluke SAD, da (iznova) nametne sankcije gospodinu Miloradu Dodiku, ali i da to učini protiv Alternativne televizije. Tim nasiljem SAD gaze međunarodno pravo, po ko zna koji put.

Drugi razlog u prilog tome je nešto o čemu sam pisao u oktobru 2018. godine, u jednoj kolumni za sarajevsko “Oslobođenje”.

Riječ je o predmetu koji se u Međunarodnom sudu pravde vodi protiv SAD po tužbi Islamske Republike Iran.

Tužba je, između ostalog, podnesena zbog izvršne naredbe američkog predsjednika (Executive order) broj 13846 od 6. kolovoza 2018. godine, kojom je ovlašten američki ministar financija da u konzultaciji sa američkim državnim tajnikom može ići tako daleko da nametne sankcije bilo kom licu koje se angažira u nabavci robe za Iran, pa i ako je riječ o lijekovima i hrani.

Dakle, američko nasilje nema nikakve milosti ni prema kome, pa i kad su u pitanju lijekovi i hrana za ljude.

Imajući u vidu eklatantnu nehumanost takvog ponašanja SAD, ne čudi što je Međunarodni sud pravde 3. listopada 2018. godine donio odluku o izdavanju privremene mjere u kojoj je rekao (str. 26. Odluke) kako smatra da SAD moraju ukloniti sve prepreke proistekle iz izvršne naredbe predsjednika SAD kojima se Iranu sprečava sloboda nabavke robe za humanitarne potrebe njegovog stanovništva.

Time je Međunarodni sud pravde jasno rekao da niko, pa makar to bile i SAD, nema pravo da nameće sankcije, ugrožavajući živote civilnog stanovništva, jer se time narušava princip humanosti u međunarodnim odnosima.

Prisjetih se ovog slučaja zato što je, po meni, i najnovijom odlukom SAD, koja se ne tiče samo gospodina Dodika i Alternativne televizije, već i svih nas u Republici Srpskoj, ponovo došlo do eksplozije američkog nasilja, koje ni ovaj put nisu prezale da, zarad ostvarenja sopstvenih interesa i interesa samo jedne (bošnjačke) strane u BiH, preduzmu anticivilizacijske aktivnosti, iako su one zločin sui generis o kojem pravna nauka tek treba da kaže svoju riječ.

Milan Blagojević l Nezavisne.com