Published On: Sri, sij 15th, 2014

“DOKTOR” SEIZOVIĆ ZARIJE: Hrvatsko pitanje postoji koliko srpsko i bošnjačko u BIH

Čemu služe doktorati u BIH ako nositelji te titule ne barataju osnovnim elementima logike. Fraza kako su u BIH ugroženi svi ne samo Hrvati recimo čest je usklik u oratora građanskog nacionalizma. Iako čak ni ta fraza ne stoji. Naime po glavi stanovnika, gledano anacionalno, građani sarajevskog kantona u duplo su boljem položaju od ostatka BIH. Zašto? Jer se povrat PDV-a u Saraj vraća sa koeficijentom 2 dok u ostatak države ide s koeficijentom 1. Što će reći da su recimo Željko Komšić ili Zarije Seizović  duplo bolji ljudi od nas običnih smrtnik koji nemamo tu begovsku čast da živimo u sarajevskom kantonu. Opet kad uspoređuje hrvatsko pitanje sa pitanjima ostala dva naroda doktor uz to profesor ignorira činjenicu da Hrvati Srbima i Bošnjacima ne biraju predstavnike, ne sjede u nadzornim odborima bošnjačkih i srpskih tvrtki, ne kontroliraju državne i entitetske medije, ne nameću kolektivnu krivnju i u jednoj riječi ne maltretiraju ih.

S  druge strane doktor Zarije lijepo uočava problem Sejdić Finci, slučaj diskriminacije građana koji ne pripadaju jednom od tri naroda u BIH i njega naravno ne spori. Postavlja se pitanje kako to da tako visokoobrazovan kadar jednu diskriminaciju vidi dok drugu ne? Seizović je dakle profesor, točnije profesor doktor i navodno je pametan čovjek. Sve je moguće u navodnoj državi. Pa i nemogući Zarije. Prenosimo interview uvaženog gospodara političke logike inače velikog štovatelja lika i djela Gorana Bregovića…

Iza nas je još jedna u nizu protraćenih godina i tapkanja u mjestu. Bosna i Hercegovina je prekrižila još jednu kalendarsku godinu u kojoj nije ništa značajnije napravila. Velikoj većini je došlo do guše, dok oni koje nazivamo elitama lagodno broje svoje dane, mjesece i godine. Stoga je Ured za informiranje udruge ”Hrvatski studentski politološki forum” (HSPF) odlučio na početku nove godine kontaktirati trojicu vrsnih bh. profesora i intelektualca i s njima napraviti analizu postojećeg stanja u državi i društvu općenito. Za komentar i ocjenu stanja kontaktirali smo trojicu profesora koji svoja znanja nastoje prenijeti budućim generacijama politologa u Sarajevu, Banjaluci i Mostaru. To su prof. dr. Zarije Seizović (Fakultet političkih nauka u Sarajevu), doc. dr. Đorđe Vuković (Fakultet političkih nauka u Banjaluci) i naš profesor doc. dr. Mile Lasić (Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru).

 

Prof. dr. Zarije Seizović: U trenutku kada građani pomisle da smo dotaknuli dno, izabrani javni djelatnici izmisle novu dimenziju dna

 

Što je po Vama obilježilo prošlu godinu u Bosni i Hercegovini i kako biste ocijenili postojeće stanje u državi?

Prošlu godinu nije obilježilo ništa posebno, to je jedna od mnogih deja vu godina . Bila je to još jedna u nizu godina, poratnih desetljeća već, rekao bih, u kojima je BiH pokazala domaćoj, regionalnoj, europskoj i svjetskoj javnosti da su bh. političari, koji legitimizaciju dobivaju na izborima, izvan svake mjere neodgovorni pojedinci koji rade isključivo u vlastitom interesu, ne mareći za činjenicu da djelatna komponenta njihovih izbornih funkcija zahtijeva činjenje u općem interesu, u najmanju ruku u interesu izborne baze, što oni, sasvim je jasno, ignoriraju a za to ih nitko ne poziva na odgovornost – političku i svaku drugu. Temeljni problem je što je ova komponenta odgovornosti javnih funkcija potpuno zanemarena i ne egzistira niti kao polu-ozbiljna opcija. Što se tiče općeg stanja u državi i društvu (socijalno, ekonomsko, političko) ocijenio bih ga katastrofalnim. U trenutku kada građani pomisle da smo dotaknuli dno, izabrani javni djelatnici, čini se, izmisle novu dimenziju dna.

Ima li rješenja za okončanje pregovora o provedbi odluke “Sejdić-Finci”?

Inicijalna retorika bezuvjetne spremnosti na akciju ustupila je mjesto, s jedne strane, potpunoj nezainteresiranosti (osim u deklarativnoj ravni), dok se, s druge strane, izvršenje (ne implementacija!) presude pojavljuje kao još jedna od mogućnosti inter-stranačkog pregovaranja i nadmudrivanja, te dogovaranja o nekoj novoj (pre)raspodijeli fotelja, pri čemu se u njih smještaju stranački poslušnici koji, gotovo u pravilu, nisu i oni najsposobniji za obnašanje javnih funkcija u pitanju. Oni koje mediji pogrešno zovu elitama (dok stranačke vrhovnike nazivaju liderima) naspram međunarodnih obveza BiH odlikuje nedostatak političkog sluha a nadasve opća ignorancija (neznanje). U državama koje tituliramo europskim zapadnim demokracijama, nakon donošenja ovakve presude sve raspoložive političke snage bile bi usmjerene izmjenama ustava kako bi se njegov tekst uskladio sa zahtjevima spomenute presude. No, BiH je odavno pokazala da se najviši predstavnici političke vlasti u njoj godinama situiraju s onu stranu morala (ali i politike – u njezinom izvornom značenju kao sfere javnog, kao stvari od interesa za zajednicu). Ima li rješenja? Osim politike „čvrste ruke“ koju bi ponovno afirmirala međunarodna zajednica (što se ne čini jako vjerojatnim), rješenje su izbori koji bi ponudili svježe ljude i ideje i koji bi bili neopterećeni hipotekom nacionalizma.

Postoji li problem “hrvatskog pitanja” u BiH?

Problem postoji isto onoliko koliko postoji „bošnjačko“ i „srpsko pitanje“. Naime, ako se na realitet, aktualnu povijesnu zbilju gleda kroz etno-nacionalnu prizmu, svi bh. nacioni su ugroženi, sve etno-nacionalne elite brižno posežu za mehanizmom „zaštite vitalnog nacionalnog interesa“, jer su, navodno, ugroženi (od drugih), pa u tom smislu treba promatrati i tzv „hrvatsko piranje“ u BiH. Istini za volju, treba reći da Hrvati u BiH imaju bizarnu političko-pravnu poziciju: naime, istovremeno imaju status konstitutivnog naroda (prema Ustavu) i status dijaspore, što je nonsens. Bh. Hrvati su dijaspora kad glasuju na izborima koji se održavaju u Republici Hrvatskoj, a konstitutivni narod su kad se radi o nacionalnim probicima unutar bh. političkog sustava. Ako se na probleme ovih „pitanja“ gleda iz aspekta građanske opcije, onda, osim što su najmanji bh. „konstitutivni narod“ i što dijele entitet s Bošnjacima – nemaju „vlastiti (multinacionalni – sic!) entitet“ kao ni Bošnjaci, dok bosanski Srbi to imaju – onda to pitanje (iliti problem) ne postoji. Da pojasnimo: ako bi politička participacija u BiH bila utemeljena na građanskom modelu, onda bi spomenuta „ugroženost“, zaštita vitalnog nacionalnog interesa i druge političke igračke bile osuđene na neupotrebljivost. Ustav treba riješiti pitanje jednakopravnosti sva tri konstitutivna naroda, kad je već izvjesno da se BiH ne može konstituirati kao građanska država.

Što očekivati u (izbornoj) godini koja je pred nama?

Ništa, osim još crnju sliku, ako je ona uopće moguća. Možda izbori promijene političko ozračje u BiH, no, u to je teško povjerovati.

Mogu li građani na izborima kazniti postojeće političke garniture i na površinu izbaciti neko novo ime ili stranku koje će biti u stanju pokrenuti državu naprijed?

Naravno da mogu, ali to ne žele, ne mogu ili ne smiju ili sve to zajedno. Građani se, kao gomila ojađenih, isprepadanih, osiromašenih, poniženih i naprosto sluđenih jedinki zbijenih u nacionalne torove odlučuju glasovati, uvijek, svi za „svoje“. Na izborima, koji se konstituiraju kao mehanizam legitimizacije de facto već izabranih „nacionalnih voždova“,  građanima se predstavlja stanje da biraju zaštitnike „nacionalnih interesa“ – u stvarnosti, biraju one koji novac poreznih obveznika troše na beskrajne jalove diskusije i dogovore o nekoj budućoj raspodjeli javnih funkcija u zakonodavnim i izvršnim organima i javnim kompanijama, u kojima će se (nanovo) afirmirati etno-stranački poslušnici koji će, osim za vlastite potrebe, osigurati dodatni novac za neke buduće izbore, za neke buduće jalove diskusije i dogovore o nekoj novoj raspodjeli funkcija i tako u krug.

Vjerujete li da su mladi sposobni premostiti razlike (ako postoje) i postati budućnost BiH?

Do sada se nije mogao steći taj dojam. No, ne treba gubiti nadu – jedno je sasvim sigurno: stari(ji) su pokazali da to ne mogu!

 

Razgovarao: Ivan Kraljević l http://www.hspf.info