Nagrada Don Ivan Musić, utemeljena je jučer u hercegovačkom žrtvoslovnom društvu Humski bilig. Nagrada će se uručivati istaknutim pojedincima, borcima za slobodu, ma iz kojeg naroda ili zemlje dolazili, a koji svojim djelovanjem jesu, ili budu li, veličali načela slobode, suverenosti i borbe protiv hegemonije, načela kojima se vodio i veliki hercegovački svećenik Don Ivan Musić.
Don Ivan Musić borio se protiv osmanske okupacije BIH, ljudi poput Isa Beg Isakovića, i sličnih sluga stranih okupatora u našoj domovini.
Nagrada će imati i svoj novčani fond, no veća vrijednost ove nagrade je simbolička.
“Svjesni činjenice da u BIH jeste u uzrastu trend koji veliča ugovore o dobrovoljnom ropstvu, kao što je Ahdnama, te svjesni činjenice da se u našem glavnom gradu pojavila nagrada Isa Beg Isaković, koja nosi ime po preteči ISIL-a u našoj zemlji i krvoločnom slugi stranog okupatora koji je svoju poziciju upravitelja Sarajeva stekao na krvi i ubojstvima BH stanovništva, mi u udruzi Humski bilig, nastojimo upravo suprotno u našu zemlju BIH pokušati uvesti ideale stvarne slobode i nametnuti ih kao standard.
Život i djelo Don Ivana Musića obilježeni su upornom i predanom borbom za slobodu, ne samo katolika u BIH nego svih žitelja Bosne i Hercegovine. Don Ivan Musić igrao je uz Miću Ljubibratića, najveću ulogu u podizanju Hercegovačkog ustanka protiv Osmanlija.
Svojim upornim zalaganjem, uspio je u kratko vrijeme uvjeriti mnoge slobodarski svjesne pravoslavce, muslimane i katolike tog vremena kako je sloboda vrijednost za koju je jedino vrijedno umrijeti.
Uspio je za vrlo kratko vrijeme među svim narodima Hercegovine tog vremena organizirati ustanak protiv osmanske vlasti” – kazao nam je Drago Musa, suosnivač ove udruge, kojem je Don Ivan Musić bio daleki predak.
Kako saznajemo prva dobitnica ove nagrade ipak neće biti Kolinda Grabar Kitarović, premda se tako nagađalo.
Don Ivan Musić, ustanički vojvoda u pokretu hercegovačke raje protiv Osmanske vlasti od 1875. do 1878. godine, rođen je na Badnjak 24. prosinca 1848. godine u selu Klobuku (kraj Ljubuškoga), zaselak Šiljevište, a kršten je na Ivandan 27. prosinca. Otac mu je upisan Stjepan Musić, a majka Iva (rođena Kraljević, iz Čerigaja). Krstio ga je njegov ujak fra Anđeo Kraljević, kasnije u vrijeme Hercegovačkog ustanka biskup Mostarsko duvanjske biskupije,i u krsnom listu mu promijenio prezime Musa u Musić. Njegova braća Ante i Paško, pa i stričevi Jakov i Petar, upisani su u knjige kao Muse i svi se sada tako zovu i pišu.
Pod patronatom biskupa Kraljevića školovao se i kao franjevački novak uzeo ime Šimun. Poslije početka školovanja u samostanu na Širokom Brijegu, otišao je na studij medicine u Carigrad, ali je na kraju završio bogosloviju u Mađarskom Ostrogonu te je 1873. zaređen za dijecezanskog svećenika u selu Ravnom na Popovu polju, gdje je i otpočeo pastoralnu službu.
Kada se 1875. Beč odlučio domoći Bosne i Hercegovine, car Franjo Josip posjetio je Dalmaciju kako bi potaknuo kršćansku raju uzduž granice na pobunu protiv Turaka. Ustanak Hrvata u Gabeli na Neretvi počeo je u lipnju 1875. Na obali rijeke Krupe, u Dračevu blizu Gabele, oko 19. lipnja 1875. pukla je prva ustanička puška. Dvadesetak dana poslije i Srbi su se pobunili oko Nevesinja, a zatim je planula i Bosna. Donedavno se “Gabelski ustanak” prešućivao, a slavila se samo takozvana “Nevesinjska puška”. Međutim i narodna pjesma dala je prednost Musićevim borcima: „Puče puška u Gabeli ravnoj, i odjeknu čak do Nevesinja“.
Don Ivan Musić pokazao se kao vrlo vješt organizator, taktičar i pregovarač. Njegovom zaslugom dobar dio donje Hercegovine oko Stoca i Ravnoga postao je slobodan i autonoman kraj. Musić se potpisivao kao “Don Ivan Musić, Vojvoda donje Ercegovine”. U vrijeme austrougarske okupacije BiH Musić je ušao u Stolac prije dolaska glavnine austrougarske vojske pod vodstvom generala Jovanovića. Oduševljeno mnoštvo dočekalo ga je kao osloboditelja od turskoga jarma.
Don Ivo Musić, izabran za vojvodu Popovog polja, pobijedio je turske čete u dvije bitke, i u suradnji s Nevesinjcima i Crnogorcima, znatno pridonio odluci Berlinskog kongresa 1878.da se Bosna i Hercegovina dadu na upravu Austro-ugarskoj. Začudo, Musić je tada odbio sve počasti i nagrade.
Nakon završetka ratnih operacija Musić je vremenom počeo gubiti ugled. Tražili su od njega da se vrati svećeničkoj službi. U dvojbi što uraditi napravio je nepromišljen potez i otišao u Crnu Goru sa Cvijetom Vukasović-Kuduz iz Stoca. Iz Podgorice se ubrzo seli u Beograd, gdje je radio kao tumač i policijski komesar, te kao radnik u pošti. Tu je obolio i umro 1888. godine, mlad u dobi od četrdeset godina. Priređen mu je veličanstven pogreb na beogradskom groblju, koji je predvodio srpski mitropolit, s nekoliko vladika i više desetaka svećenika. U Beogradu je sve do 1972. živjela njegova kćerka Delfa, nakon koje se ugasila loza vojvode don Ivana Musića.
O Musiću su u raznim prigodama, a uvijek kad se pisalo o Hercegovačkom ustanku, mnogi pisali, a njihove ocjene su vrlo različite a neke i suprotstavljene.
Profesor Marko Vego je jedini napisao manju knjigu: “Don Ivan Musić i Hrvati u Hercegovačkom ustanku 1875.-1878. godine” u Sarajevu 1953. godine u kojoj navodi brojnu literaturu i izvore o Musiću. Na stranici 57. između ostalog zaključuje: “Tako je vojvoda Musić najsvjetlija figura među Hrvatima Bosne i Hercegovine u XIX vijeku”.
O Hercegovačkom ustanku, pa neizostavno i o Musiću, dosta su pisali publicist Kasim Gujić, don Ivica Puljić i prof.dr.sc. fra Andrija Nikić, te naveli brojnu literaturu i izvore o njemu.
Puljić u svojoj knjizi: “Hrvati katolici Donje Hercegovine i Istočna kriza – Hercegovački ustanak 1875.-1878.” između ostalog na stranici 476. o Musiću navodi: “Zato je svima, koji su ga tijekom ustanka poznavali iz blizine, kako simpatizerima tako i nesimpatizerima, padalo u oči mnogo toga neobičnoga za onovremenog vođu: njegova visoka naobrazba, europska kulturna razina, staloženost i odmjerenost u nastupu, pravičnost u suđenju, milosrđe u postupanju…Sve je to temeljito odudaralo od pojave vladanja ostalih ustanika pa i njihovih vođa koje je samo nešto veća sposobnost, a nikako naobrazba promaknula na taj položaj”.
Na slijedećoj stranici isti autor navodi i slijedeće: “I u povijesnoj literaturi o Musiću susrećemo upravo teško spojivu suprotstavljenost mišljenja i sudova. Kao da nije uopće riječ o istoj osobi. Malo se o kome ikada tako različito pisalo i sudilo kao o njemu. Povijesna znanost je, dakako , dužna donijeti i o njemu nepristran sud, a to može samo oslobođena svih nepovijesnih motiva i pristupa stavljajući ga u prilike i vrijeme u kojima je živio i djelovao”.
Unatoč Musićevim zaslugama u oslobađanju Hercegovine, a time i Bosne, od turskog zuluma u njegovom rodnom selu Klobuku i općini Ljubuški do nedavno nije bilo nikakvog obilježja da je on tu rođen.
Agencije