Published On: Uto, sij 26th, 2021

PRIJE TOČNO 60 GODINA DIKTATOR JE GALEBOM KRENUO NA VAŽAN PUT: Taj događaj i savez koji je nakon toga nastao promijenio je cijeli svijet

Za Jugoslaviju su Nesvrstani bili prilika da se od lidera u regiji prometne u važnog političkog aktera na globalnoj sceni. I ta je prilika itekako iskorištena, komentira Hrvoje Klasić

Nekako upravo u ovo vrijeme prije točno 60 godina Jovanka je počela razmišljati o tome što svome suprugu Josipu mora spakirati za put na koji se spremao. A put je zaista bio dug i intenzivan. Trebalo je brodom u dva mjeseca obići osam afričkih država – Ganu, Togo, Liberiju, Gvineju, Mali, Maroko, Tunis i Egipat. Nakon iscrpnih priprema njezin Josip, kojeg je cijeli svijet znao po prezimenu Broz i nadimku Tito, kreće sredinom veljače 1961. brodom “Galeb” na jedno od svojih brojnih, ali i vjerojatno jedno od najvažnijih putovanja.

Svojevrstan epilog ove afričke turneje bila je konferencija održana krajem iste godine u Beogradu na kojoj su se okupili predstavnici 28 zemalja iz Europe, Afrike, Azije i Južne Amerike. Bio je to događaj koji se smatra službenim početkom postojanja Pokreta nesvrstanih. Neeuropske države su u ovom pokretu vidjele priliku da se izvuku iz siromaštva, nerazvijenosti i ekonomsko-političke ovisnosti o velikim silama i dojučerašnjim kolonijalnim gospodarima.

Za Jugoslaviju su Nesvrstani bili prilika da se od lidera u regiji prometne u važnog političkog aktera na globalnoj sceni. I ta je prilika itekako iskorištena. U sljedećih trideset hladnoratovskih godina Titova će Jugoslavija igrati daleko važniju ulogu od one koju joj je njezina stvarna politička, ekonomska i vojna snaga garantirala. Stotine jugoslavenskih poduzeća sklopit će u državama tzv. Trećeg svijeta milijunski vrijedne poslove na izgradnji cesta, luka, brana, aerodroma, bolnica i škola. Jugoslavenski predsjednik Tito, kao jedan od najistaknutijih lidera Nesvrstanih, postat će ugledan i utjecajan državnik čije će se mišljenje o prilikama u svijetu s velikim interesom osluškivati u Washingtonu, Moskvi i Vatikanu.

Pokret nesvrstanih

Naravno, kao ni svi slični multilateralni projekti ni Pokret nesvrstanih nije bio bez mana. Niti su svi postupci njegovih članica uvijek bili u skladu s temeljnim načelima politike nesvrstavanja i mirotvorstva, niti je odnos Jugoslavije s članicama Pokreta uvijek rezultirao, za nju, najboljim rješenjima i rezultatima. Pa ipak, unatoč svemu, prvi put u svojoj dugoj povijesti, a pokazat će se do današnjih dana i jedini, upravo zahvaljujući osnivačkoj i predvodničkoj ulozi u Pokretu nesvrstanih južnoslavenski su narodi i njihov vođa predstavljali važan subjekt međunarodnih odnosa.

I dok je Tito svojim diplomatskim vještinama trasirao put jasnijem pozicioniranju Jugoslavije na političkoj karti svijeta, jednom jugoslavenskom građaninu to će iste 1961. uspjeti, ali na području na kojem to nitko nije očekivao. Njegovo ime je Dušan Vukotić, njegovo zanimanje redatelj i animator. To što je njemu uspjelo s animiranim filmom “Surogat” nije do tada uspjelo niti jednom neameričkom autoru. Dodijeljeni Oscar bio je veliko priznanje Vukotiću, Zagrebačkoj školi crtanog filma, ali i državi koja je omogućila postojanje jednog od najvažnijih centara animacije u svijetu.

Osim činjenice što je “Surogat” prekinuo američki monopol na tu najvažniju filmsku nagradu bio je to doista i jedan od prijelomnih trenutaka u svijetu animiranog filma. Modernom animacijom, dvodimenzionalnim geometrijskim likovima i eksperimentalnim jazzom kao zvučnom kulisom “Surogat” je predstavljao potpunu suprotnost dotad dominantnoj diznijevskoj praksi. I baš kao takav bio je ogledni primjerak i inspiracija brojnim svjetskim animatorima.

Da 1961. za Jugoslaviju završi kao godina iz snova naposljetku se potrudio i jedan od njezinih najvećih književnika. Za svoj višegodišnji opus u kojem s “epskim nabojem prati ljudske sudbine iz povijesti svoje zemlje” Ivo Andrić je 10. prosinca 1961. iz ruku švedskog kralja Gustava VI. Adolfa primio Nobelovu nagradu za književnost. Poput Dušana Vukotića i Andrić je bio svojevrsni pionir kada su u pitanju nagrade. Nakon šezdeset godina dodjeljivanja on je bio prvi književnik nobelovac koji je dolazio s južnoslavenskog govornog prostora.

Od suživota do rata

Te daleke 1961. zemlju koja nije bila bogata naftom i zlatom, koja je tek prolazila fazu oporavka od katastrofe proživljene tijekom Drugog svjetskog rata, koju nisu vodili pojedinci školovani na najprestižnijim svjetskim fakultetima, ali koja se unatoč svim slabostima i nedostacima nije ustručavala usprotiviti velikima i moćnima, više nitko na svijetu nije smatrao provincijskom, marginalnom i nevažnom. A sve to zahvaljujući isključivo vlastitim uspjesima koje je postizala na području unutarnje i vanjske politike, ekonomije, sporta i kulture.

Trideset godina kasnije, 1991., u Jugoslaviji je započeo rat između naroda koji su je stvarali, branili i gradili. U tom trenutku zemlja je ponovo bila u centru svjetske pažnje, ali iz potpuno drugačijih razloga od onih iz 1961. godine. Ime njezinog tadašnjeg predsjednika postalo je potpuno nevažno kako Jugoslavenima tako i svima ostalima. Zemlja se raspadala u krvi, a narodi koji su do jučer svijetu pružali primjer kako se zajedništvom mogu prevladati i najveći problemi pretvorili su se u međusobno zaraćena plemena.

Cijeli jugoslavenski prostor se u kratkom vremenu vratio tamo gdje mu je stoljećima prije nastanka zajedničke države bilo mjesto – na europsku (i svjetsku) marginu. Što god mislili o sebi, o svojoj važnosti, veličini i utjecaju, Hrvati, Srbi, Slovenci kao i pripadnici svih ostalih južnoslavenskih naroda postali su preko noći (ponovo) nebitni.

Može li danas uopće biti drugačije?

Sada je već i od te zlosretne 1991. prošlo trideset godina. Kada bismo morali procijeniti ulogu, značaj i utjecaj država nastalih raspadom Jugoslavije u svijetu 2021. kakav bismo zaključak donijeli? Po kome smo, osim po nekoliko iznimnih pojedinaca poput Novaka Đokovića, Luke Modrića i Luke Dončiča danas prepoznatljivi u svijetu? Pita li netko naše političare za savjet ili pomoć kada se raspravlja o rješavanju kriza na Bliskom istoku ili u Africi? Dočekuju li se naši državnici u Washingtonu, Moskvi i ostalim centrima moći kao ravnopravni sugovornici?

Može li uopće danas biti drugačije? Možemo li kao “mali” igrati važn(ij)u ulogu u međunarodnim odnosima, možemo li biti proaktivniji i inovativniji u vanjskoj politici, a racionalniji i pragmatičniji u unutarnjoj, mogu li naša društva sustavnijom podrškom pomoći svojim znanstvenicima, umjetnicima i kulturnim djelatnicima da postižu svjetski vrijedne rezultate? Možemo li (ponovo) jedni u drugima, i međunarodna zajednica u nama, pronaći partnere i suradnike, a ne neprijatelje i “troublemakere”?

Iskreno, više nisam siguran možemo li sve to danas.

Ali znam da smo mogli 1961.

Hrvoje Klasić l Net.hr

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Poskoka.