Računica Branka Milanovića temeljena je samo na BDP-u po glavi stanovnika i ne obuhvaća razne druge čimbenike poput ratova koji su nanijeli štetu mnogim državama ili korupcije koja je postala raširena pojava.
Berlinski zid pao je samo za neke, zaključuje ugledni srpsko-američki ekonomist Branko Milanović u analizi koja, 25 godina nakon pada Berlinskog zida i početka tranzicije socijalističkih zemalja u kapitalističke, pokazuje da se rijetke države mogu pohvaliti uspjehom u toj tranziciji. Barem ako ih se promatra isključivo kroz kretanje njihova BDP-a po stanovniku.
– U osnovi, to su zemlje koje imaju barem tri ili četiri izgubljene generacije – piše Milanović u članku na svome internetskom blogu Global Inequality (globalna nejednakost). Te su zemlje apsolutni gubitnici tranzicije, a sljedeća su kategorija relativni gubitnici, među kojima je i Hrvatska. Po Milanoviću, to su države čiji je BDP od 1990. naovamo rastao sporije od prosječnog rasta zemalja OECD-a, odnosno manje od 1,7 posto godišnje. Sljedeća su kategorija relativni dobitnici, države koje ne sustižu nekadašnje kapitalističke uzore na Zapadu, ali i ne zaostaju dodatno za njima. Njihov je rast od 1,7 do 1,9 posto godišnje, što znači da drže korak, odnosno siromašnije su od zapadnih kapitalističkih zemalja onoliko koliko su bile i kad je pao Berlinski zid. Među tim zemljama je, po analizi Branka Milanovića, i Slovenija.
Najuspješnija su kategorija bivše socijalističke države koje od 1990. naovamo rastu bržom stopom od prosjeka OECD-a, što znači da u tranziciji sustižu standard zapadnih kapitalističkih zemalja. Takvih je 12 zemalja, ali i među njima ima zemalja poput Kazahstana koje ekonomski uspjeh zahvaljuju nafti i plinu, pa Branko Milanović zaključuje da samo tri ili pet bivših socijalističkih zemalja može reći da je zaista uspjelo u kapitalizmu. Poljska i Estonija primjer su takvih zemalja.
Najveći dobitnik Poljska
– Očekivanja većine ljudi 9. studenog 1989. bila su da će kapitalizam dovesti do ekonomske konvergencije s ostatkom Europe, umjerenog povećanja nejednakosti i konsolidiranja demokracije. To je ostvareno vjerojatno samo u jednoj zemlji (Poljskoj), a možda i u druge dvije, vrlo male države – piše Branko Milanović misleći na Estoniju i Albaniju (koja je rasla prosječno 3,9 posto godišnje). U njima ukupno živi 42 milijuna ljudi, što je samo 10 posto stanovništva svih bivših komunističkih zemalja zajedno.
– Dakle, svaka deseta osoba koja živi u tranzicijskim zemljama može reći da je zaista prošla tranziciju u kapitalizam koju su obećavali ideolozi liberalne demokracije i slobodnog tržišta – zaključuje Branko Milanović.