Prije će propasti selo, nego običaji

U vrijeme rata, sjetit ćete se već, postajala je jaka volja da se onu drugu stranu nazove nekim tipskim, pogrdnim imenom, kojim se otad imaju koristiti svi mediji koji su za našu stvar. Tako su nastale neke nezaboravne konstrukcije, od, s hrvatske strane gledajuć’, „jugokomunističke soldateske“ (bivša JNA), preko „vikend – četnika“ (dragovoljci iz Srbije), pa sve do izraza „pobunjeni Srbi(n)“ (koristio se za domicilno stanovništvo). Ni druga strana nije ostajala dužna, a kad se ratu pridružila i treća strana medijski prostor postao je zatrpan IPD-ovskim izrazima poput „ustaško – vatikanskih plaćenika“, „Alijinih džihad ratnika“ i još desetke drugih, kojima su se, ne samo međusobno etiketirale strane u ratu, nego se odmah stavljalo do znanja s kim se tu ima posla, pa su svi ti izrazi zapravo bili više upućeni zbijanju domaćih redova, nego što su služili demoraliziranju protivnika.

Vrijeme ne radi za nas, eno ga u Njemačkoj

Navika ne blijedi lako, to već znamo, pa iako je oružje utihnulo ima već 20 i nešto godina, tipski izrazi za domaću upotrebu i dalje su u opticaju. Što ne čudi, jer furka na međusobni sukob, makar i medijski, stalna je i gotovo prijeko potrebna. Njome se mase drže u šaci, u stalnom strahu od onog drugog i uvijek podgrijane da u sekundi skoče za našu stvar. Kakav god napredak da postoji, makar ga sklapali teškom mukom godinama, njega se može anulirati samo jednim datumom i strateški raspoređenim medijskim oružjima. A tipski izrazi pritom su municija koja probija mozak.

Najnoviji tipski izraz, koji se testirao još prošle godine, a ove je pušten u potpunosti u eter, je etiketiranje jučerašnje proslave u Banjaluci neustavnom. Neustavna parada za neustavnu proslavu na neustavni dan, brujalo je sve u šesnaest, ali sumnjam da se zbog toga mnogo ljudi u RS-u počešalo po glavi i razmislilo, jer izraz je ionako sklepan za domaću upotrebu, ovamo u Federaciji. Neustavan kao drugi, učtiviji izraz, za feštu u Mordoru, pardon, manjem entitetu.

I puno je ljudi za ono što se nudi

Skupa sa snimkom iz zraka, koja pokazuje veoma mali broj ljudi na paradi, što se odmah tumačilo neodobravanjem iste od strane građana, a uz to se učas okupljene detektiralo kao vjerne i tu dovezene članove SNSD-a (uz malu, ali slatku aluziju na Sjevernu Koreju), sve je bilo namješteno da se neprijatelj prikaže u što gorem svjetlu, a njegova „seoska zabava i malomoskovska parada“ spusti na nivo malo jače posjećenog dječjeg rođendana.

Još kad se na istoj pojavio i federalni Lukašenko (toga se, vidiš, nitko nije sjetio, ali meni pade na pamet, kao sublimacija svih negativnih reakcija na Čovićevo gostovanje u Banjaluci) krug je zatvoren. Red moraliziranja, red podsjećanja da se radi o genocidnoj tvorevini nastaloj na grobnicama, red podsjećanja da se k’o fol država ne može smatrati državom – i, naravno, stalno prisutno podsjećanje na neustavni karakter svega kao krovna definicija, moto čitave manifestacije u prijevodu.

E sad, imam ja ovdje jedan mali problem. Naime, znao sam unaprijed kako će sve ovo biti, rat je odavno preseljen u medije i, recimo da je tako pukom srećom, još uvijek iz njih ne silazi nazad među ljude. A naši kalendari prepuni su isključujućih, prijeratnih, ratnih i poratnih datuma, za koje se svake godine oštre tipski izrazi „za u medije“.

Uglavnom, luda kuća!

I sve proslave i obljetnice u ovoj zemlji su seoske zabave na koje se zna tko će na njih doći, a tko će na njih lajati iz prikrajka. I svi su događaji tog tipa uglavnom silovanje tanke mogućnosti sporazumijevanja, gdje se velikim riječima i tipskim izrazima anulira onog koji nije došao.

Krnje proslave, rođendani i slave bez susjeda preko puta, ili u inat njima, onima tamo iz one kuće gdje gore svjetla i titra bijes jer nisu pozvani, ili nedolazak kompletne familije s brežuljka, zato jer je nekad netko zatukao nekoga, pa se to nikad nije sredilo, ili jednostavno nepodnošenje jer su se koncepti familija nepovratno udaljili, zamišljene ograde pomaknule ili kuće preveć u vis izgradile, sve u ovoj zemlji je tako, nekako seoski, ruralno, na inat i na nož.

I na penal – jer dobro znamo tko sve profitira na ovako podešenoj aparaturi.

A neustavnost? Nažalost, toliko je jadni Ustavni sud odluka donio do sada, a toliko njih se nije ispoštovalo, jer uvijek se netko nađe uvrijeđen i čini sve da blokira odluku, što na kvarnjaka – što na  finjaka, svejedno, da je sve jedna velika tragikomedija. Što reče jedan moj prijatelj jučer – za svakih stotinu neispoštovanih odluka Ustavnog suda, u ovoj zemlji jednu dobijete gratis! Uostalom, ne živimo li u gradu u kojem je Ustavnom sudu i njegovoj odluci davno rečeno – laku noć i hvala!? Da ne idemo dalje od toga…

Budućnost je u Podgorici, a mi smo još u Titogradu

I što je najgore u svemu, da podvučem na kraju, zaboravit će se i ta toliko puta jučer spomenuta neustavnost i spremiti se za narednu godinu pod krevet skupa sa svim onim izrazima kojima se častio manji entitet tokom jučerašnjeg dana. Doći će za koji mjesec vrijeme kada više neće biti potrebe za bilo kakvim protutezama medijskim protezama, doći će dan kada će se otvoriti mogućnost konačne tvorbe vlasti.

I, kad se, nakon prigodnog folklornog mučenja od jedno pola godine nakon izbora, konačno formira vlast, u njoj će biti manje – više čitavo selo. I oni koji su pomišljali na krvnu osvetu i oni koji su digli nos jer ih je zaobišlo kod postavljanja kabla za struju, i oni koji su se onomad posvađali na mrtvo ime oko njive kod potoka. Jer, vidite, prošlost treba ostaviti iza sebe, a graditi budućnost!

S tim da se, jebiga, to ovdje svako malo namjerno zaboravi.  Evo, baš jučer se toga nitko u kritikama nije sjetio. S naglaskom na namjerno. Jer, vidi, ne postoji uzalud onaj izraz da je bolje da propadne selo, nego običaji. I ma koliko da vas ovdje netko uvjeravao da mu je do sela, običaji mu zapravo odaju prave namjere.

Boris Čerkuč l bljesak.info