Organizirana je šesta Povorka ponosa u Sarajevu. Transparenti, megafoni, slogan “Ljubav je zakon”, policija, barikade. Sve kao i prošlih godina. Poluispražnjen grad i kamere za strane izvještaje.
LGBT zajednica u Sarajevu danas je — budimo iskreni — korisna manjina režima koji će s njima završiti kad prestanu biti korisni. Ko Homeini s iranskim ljevičarima onomad.
Korisna manjina ne po vlastitoj volji, nego po funkciji koju joj je društvo dodijelilo. Korisna za fondove. Za izvještaje o ljudskim pravima. Korisna za ambasade koje više brinu o simbolima nego o stvarnosti. Korisna za domaći režim koji zna kako se pred Zapadom treba nasmiješiti, dok istovremeno pod istim tim osmijehom gazi druge manjine — one koje nisu „moderne“ ni politički upotrebljive.
Sarajevski Pride? To nije festival slobode. Nego laž, fake izložba pod okom ummeta, parada pod prismotrom. Šareno ukrašeni konvoj pod paskom moralne policije. Na jedan dan ih izvedu na ulice — uz odobrenje, uz dozvolu, uz propisanu koreografiju — da pokažu kako smo, eto, tolerantni. Da ambasade napišu izvještaje s riječima “progress noted”. A onda, kad se kamere ugase, vrate ih natrag u katakombe, u suterene, u strahove, u šutnju unutar svojih provincija.
I oni to znaju. I na to poniženje pristaju.
A to je poraznije od svake zabrane.
Jer istina je jednostavna: u Sarajevu danas ne može proći srpski, ni hrvatski, ni židovski pride. A čini nam se da je palestinski prošao. Prideovcima to ne smeta. A trebalo bi im smetati.
Srbis u naime označeni kao Fašisti. Genocidaši. Krivi kolektivno. Njih treba „procesuirati“, ne marširati. Svako spominjanje čak i folklorne udruge iz Srpske, kako piše Bursać je skandalozno. To je bolan legitimacija RS-a.
Hrvati? Previše Zapad, previše Mostar, Zapadna Hercegovina, previše ikavice i previše „neko drugi“. Njih se preglasava, poništava, zove građanima samo kad treba broj. Spremaju im se vagoni. Sama retorika vagona za Hrvate, prideovcima bi trebala smetati. Al ne vidimo da im smeta.
Židovi? Otkazuje ih se u tišini — iz “sigurnosnih razloga”, dok se u pozadini smiješi antisemitizam, prikriven pod sloganima solidarnosti s Gazom. Rabinima se otkazuju skupovi jer je sama njihova prisutnost postala opasnost, a nitko ne uzima odgovornost. Ni država, ni grad, ni društvo.
A jedini koji smiju? Oni koji ne prijete nikome. Oni koji ne traže ništa osim simbolike. Oni koji se mogu ukrasiti i prošetati, pa vratiti natrag — bez zahtjeva, bez uvjeta, bez solidarnosti.
Zato LGBT zajednica danas u Sarajevu nije obespravljena koliko misli da jest. Jer prava obespravljena manjina zna kako izgleda kad nisi poželjan. Kad ti otkažu skup. Kad ti preglasaju volju. Kad ti izbrišu ime.
BIH je jedina zemlja u kojoj u glavnom gradu mogu šetati LGTB-ovci i Palestinci a ne mogu svi njeni narodi. I vjerske vođe naroda kojem su sinagoge porušili prije nego je Hitler i ušao.
I upravo zato, ako žele biti vjerodostojni, ako žele da njihov Pride stvarno znači nešto — onda moraju reći:
Ako nema mjesta za rabina, nema ga ni za mene.
Ako Srbe trpate u zatvor radi slobode govora, neću šetati.
Ako Hrvate brojite samo kad su vaši – neću marširati za takvo društvo.
Javno priznanje može se izboriti samo u solidarnosti s drugima.
Prava obespravljena manjina ima zadatak ukazivati na to. Njihov identitet nije samo seksualni nego i opći politički. I imaju dužnost dići glas. Jer ih se čuje.
Sve drugo — samo je ukras. Samo šarada. Samo obred za strane oči. Islamistička kamuflaža
I zato kažemo: Jadno li ti je o to naše jadno Sarajevo.
Ne zato što ima Pride.
Nego zato što — nema pravo da ga ima itko drugi.
EZ l POSKOK
wpDiscuz
