Sukob pomahnitalog germanskog, talijanskog, japanskog fašizma s prepletom diktature komunizma i imperijalnog kapitalizma razbojište je megalomana i nasilnika, hrpe bolesnih i posve zločinačkih interesa od kojih mnogi nisu prezali koristiti ni najdijaboličnija sredstva i oružja i metode da bi realizirali vlastite ciljeve.
Ideologijske uzore su pripremili izopačeni i kužni umovi malobrojnih znanstvenika i intelektualaca, artista i eksperata kano i političara koji su podržavali rasne razlike, socijalni darvinizam, zlodonosne utopije, nacionalno fobne države, a izvedbu krvoprolića su financirale moćne internacionalne financijske skupine u sprezi s političkim i vojnim elitama koje su u svemu tomu našle svoj interes i koristi.
Račun su platili milijuni poginulih i unesrećenih na svim stranama. Reći da su svi koji su se borili protiv fašizma uzoriti sveci i humanisti te su automatizmom demokrati i pozitivni momci čista je laž, ali da su pridonijeli njegovu nužnu uništenju posve je točno i neosporno.
Borba protiv zla ne čini nikoga instant dobrotvorom jer ne postoji samo borba dobra protiv zla već i borba jednog zla protiv drugoga, jedne ništarije protiv druge, jednog egoizma protiv drugog što su na svjetskoj razini bili i fašizam i komunizam.
Iracionalno nametanje antifašizma kao esencijalne jezgre, temelj-smisao današnje hrvatske države nesuvislost je ekstremnoga opsega.
Time se hoće valjda reći da je najtrajniji i eto pravi temelj Hrvatske ostvario komunizam, pa se pitamo protiv koga su se to Hrvati i drugi vjerni žitelji borili od 1991. do 1995., i kako smo tek tada realizirali suverenu državu a prije toga smo 45. godina živjeli u drugoga imena međunarodno priznatoj državi – Jugoslaviji!?
I nije jasno čemu se na prvim izborima odbacilo komunističko-antifašistički sustav ukoliko je hrvatska država učvorena baš u komunističkomu antifašizmu?
Ta to je nevjerojatna kriminalna podvala da se jednu krivotvorinu pretvori u vrlinu, da se učini važnim što je tek jedan od događaja, eda bi se od toga dobro živjelo, eda bi se ostvario zahtjev na vlast i pristup blagodatima iz nepostojećega antifašizma, kao što se niti prilike uz stvaranje države 1941. godine ne mogu proglasiti vječnom srčikom Hrvatske, negoli zbivanjima koja imaju vlastito objašnjenje i mjesto skupa s komunističkim pokusom u povijesnoj drami života hrvatskoga puka.
Niti jedan fenomen ili događaj u životu naroda kao i pojedinaca nije njegova srčika, ali svi oni upiru i javljaju povijesni kontinuitet djelovanja subjekta povijesti.
A subjekt povijesti i temelj Hrvatske, njezino srce, um i duša, njena sućina je hrvatski narod, milijuni samosvjesnih duša sa vlastitom putanjom nastajanja, rasta, širenja, jačanja, sa vlastitim kontinuitetom i konstitutivnim pojedincima kao i grupama, a ne objektivne pojave poput ratova, poplava, političkih brakova i razvoda sa raznoraznim fabulama i peripetijama.
Temelj je državotvornosti ili političke nacije upravo narod, hrvatski narod kao takav čiji povijesni razvoj evoluira u objektivno samoorganiziranje u političku naciju i državu – suverenu Hrvatsku.
Jasno je da se mora pozitivno gledati na sudjelovanje mnogih običnih ljudi koji su stjecajem okolnosti završili u partizanima, i da valja poštovati njihove muke i ratna zbivanja.
Ali to ne znači da se time i opravdava komunizam koji se pod krinkom antifašizma dočepao vlasti.
MILODAR@TOMLJENOVIĆ