Priča za film: Hasan u vihoru rata Danijelu i Adisa vratio roditeljima

Drago mi je uvijek kada na tu djecu pomislim. Odmah sam mirniji, zdraviji, raspoloženiji. Danas kada čujem nekog mladog čovjeka da govori ono što se govorilo 1992. godine, to mi je najteže. Ja imam u svim nacijama prijatelja”, poručuje starac koji je dokazao kako se istinski junak postaje u najtežim vremenima.

Hasan Isić (77) iz Maglaja s ponosom se može sjećati 1992. godine, jer je u to nesretno vrijeme, dok je mržnja među zaraćenim stranama nadvladavala razum, djevojčicu Danijelu te dječaka Adisa, koje je rat odvojio od roditelja, uspio spojiti s njihovim očevima i majkama.

Da nije Hasanovog velikog srca,tko zna što bi se desilo sa tada petogodišnjom Danijelom Petković, smještenom u Kantonalnoj bolnici Zenica, te šestomjesečnim Adisom Hambašićem, koji je u isto vrijeme bio hospitaliziran u dobojskoj bolnici.

Poštenje

U dirljiv filmski scenarij, sa sretnim krajem, mogao bi se pretočiti ratni podvig maglajskog poštenjačine, zahvaljujući kojem su Danijela (32) i Adis (25) danas odrasli ljudi.

U izjavi za “Nezavisne” Isić potvrđuje da je sve počelo u ljeto 1992, kada je sa suprugom Mihnetom na lokalnoj radio-stanici čuo da se traži bilo tko od članova porodice Danijele, djevojčice koja je završila liječenje u Zenici.

Roditelji te djevojčice su se, naime, u to vrijeme iselili iz maglajskog mjesta Brezove Dane, a otišli su ka Tesliću, pa se nije znalo tko će preuzeti Danijelu.

“Javljeno je na radiju da djevojčicu nema tko preuzeti. Ja sam se sa ženom dogovorio: ‘Hajde da je dovedemo sebi. Što jedu naša djeca, neka jede i ona'”, prisjeća se Hasan.

Bio je pripadnik Armije RBiH te je od Teritorijalne odbrane tražio dozvolu da djevojčicu preuzme, jer se u to vrijeme tako nešto nije smjelo raditi na svoju ruku.

“Dobio sam dozvolu i onda sam otišao u Crveni krst i dobio dozvolu da sam podoban, da mi bolnica smije predati dijete. S tim papirima otišao sam u bolnicu, gdje sam preuzeo djevojčicu. Kada sam je doveo kući, bila je vrlo tiha i mirna. Valjda je bila isprepadana, jer je u zeničkoj bolnici provela tri mjeseca. Tri mjeseca roditelji nisu znali što je s njom”, kaže Isić za Nezavisne novine.

Po njegovim riječima, Danijela je u njegovoj kući bila 11 dana, a to mu je bio najteži period u životu.

“Počeli su svakakvi telefonski pozivi, prijetnje. Tada su zatvori puštali osuđenike i mogao si za pet minuta na ulici biti mrtav. Bilo mi je teško, jer mi je prijećeno da će ubiti i mene i dijete. Pitao sam se šta da radim. Donio sam odluku, ako neko to dijete napadne i naudi mu, ubiću se, jer ne smijem na oči izaći roditeljima te djevojčice. To psihički ne bih mogao podnijeti”, prisjeća se ovaj heroj.

Odlučio je da ode u komandu svoje tadašnje čete i upita ih da li može dozivati Srbe koji su bili na liniji u Krsnom Polju kako bi im predao djevojčicu. Tako je i bilo.

“Tokom dozivanja, javio mi se neki Savić i ja sam mu rekao: ‘Možete li vi to dijete preuzeti, da vam ga dam na liniji, da se dogovorimo kad ću doći, da niko ne puca. Oteglo se to desetak dana. Nakon toga, zovu me iz komande da idem na dogovor. Kada sam došao, opet smo se dovikivali'”, kaže Isić.

Savić mu je rekao da djevojčica ima rođaku u Bakotiću i da će je ona preuzeti. Ali, rekao mu je i da je u dobojskoj bolnici već tri mjeseca šestomjesečni dječak iz Maglaja, po kojeg niko ne može doći te predložio da oba slučaja riješe istovremeno – da jedni donesu jedno, a drugi drugo dijete i razmijene ih. Dogovor je pao.

“Šuma je bila puna vojske i s jedne i sa druge strane. Isprva niko nije smio ići sa mnom. Ipak je potom odlučio da pođe jedan stariji čovjek. Prošao sam kroz kukuruzište do jedne kuće, na livadu, sa djevojčicom. Kad smo stigli, došli su ovi sa djetetom koje je bilo u Doboju”, priča Isić.

Po Danijelu je došla predsjednica Crvenog krsta iz Bočinje, još jedan čovjek te dva nenaoružana vojnika obučena u uniforme JNA. Tako je razmjena uspješno okončana. Potpisali su i zapisnike o preuzimanju djece.

Emocije

Vezala se, međutim, Danijela za Isića, pa je rastanak bio i te kako težak.

“Držala se za mene, isprva nije htjela da ide s tim ljudima koji su po nju došli. Ona je u mojoj kući imala pet puta bolji tretman od moje djece. Žalovit sam prema djeci”, napominje Isić.

S Adisom Hambašićem, koji se i zaposlio u Maglaju, Hasan se i danas viđa. Danijelu je također vidio nakon rata.

“Žena i ja krenuli smo u Teslić da je nađemo. Pronašli smo kuću u kojoj su bili Danijela i njena majka, dok je otac tada bio na poslu. Djevojčica je tada imala 13-14 godina. Veselili su se kada su mene vidjeli”, priča nam Isić.

Danijela, djevojački Petković, a sada Malivojević, najljepšim riječima opisuje Hasana.

“Zahvalna sam gospodinu Hasanu. To što je uradio ne možemo zaboraviti ni ja ni moji roditelji. To je istinita priča. Imala sam pet godina, a svega se sjećam”, ispričala je Malivojevićeva za “Nezavisne”.

Ona također potvrđuje da ih je Hasan posjetio nakon rata.

“On je te 1992. godine, kada sam bila kod njega u kući, prema meni imao odnos kao i roditelj”, ispričala nam je Danijela, koja je udata i ima dvoje djece.

I Adis se uskoro ženi izabranicom svog srca Fatimom.

Adis nam priča da je završio u dobojskoj bolnici 1992. godine jer je kao beba imao zdravstvene tegobe, uključujući i gubitak tečnosti. Roditelji su ga tada odveli u Dom zdravlja u Maglaju, a odatle su ih poslali u dobojsku bolnicu.

“Mati i otac su se vratili u Maglaj kako bi majka uzela odjeću za mene i vratila se u Doboj da bude sa mnom. Međutim, dok su oni stigli u Maglaj, došlo je do blokada. Više niko nije mogao nigdje ići. A ja sam ostao u Doboju”, navodi Adis.

ZAHVALAN: Ovaj dvadesetsedmogodišnjak osjeća veliku zahvalnost prema Isiću.

“Hasana sretnem često. Kad god se vidimo, pozdravimo se, upitamo jedan drugog za zdravlje. Naravno da sam mu zahvalan za ono što je uradio. I njemu i svima koji su u tome učestvovali, ali i mojim roditeljima koji su sve to izdržali. Samo oni znaju koliko im je bilo teško”, navodi Hambašić.

Heroj ove priče, ali i heroj svog grada Hasan Isić nakon svega kaže da smatra da je, ako ništa, zaradio mjesto u dženetu (raju). Kroz osmijeh nam je to rekao.

“Ništa više mi i ne treba. Drago mi je uvijek kada na tu djecu pomislim. Odmah sam mirniji, zdraviji, raspoloženiji. Danas kada čujem nekog mladog čovjeka da govori ono što se govorilo 1992. godine, to mi je najteže. Ja imam u svim nacijama prijatelja”, poručuje starac koji je dokazao kako se istinski junak postaje u najtežim vremenima.