Published On: Mon, Sep 21st, 2015

PRIČA LIJEČNIKA KOJI JE POSTAO KRIJUMČAR 'Bio sam ugledni kirurg u Siriji, sada švercam ljude i zarađujem 60.000 eura mjesečno'

Abu Mahmoud naglo se obogatio. Daleko je bogatiji nego je bio kad je bio liječnik u sirijskom gradu Aleppo. Krijumčarenjem Sirijaca u Europu samo ovaj mjesec zaradio je nevjerojatnih 60 tisuća eura. No život krijumčara ljudi nije lagan život, piše britanski Telegraph.
Kao prvo, vrlo je zaposlen. Intervju s njim u istambulskom kafiću trajao je satima jer je svaki čas bio prekidan telefonskim pozivima. Kafić se nalazi u prometnom dijelu Istambula i mnoštvo Turaka onuda prolazi na putu do posla i natrag. Također, ondje se nalazi i mnogo izbjeglica koje se okupljaju oko stanice metroa i u obližnjem parku.
Abu Mahmoud se ne skriva. Čak i konobari poznaju sve krijumčare, a park je neslužbena stanica minibuseva koji izbjeglice prevoze do Izmira, obalnog grada odakle se kreće za Grčku.
Abu prima mnogo poziva: neki su od klijenata, a neki od suradnika. Upravo stiže vijest da je autobus pun izbjeglica zaustavila policija i prepraćeni su nazad u grad. ‘Reci im da u Istambulu neće morati provesti niti jednu noć, odmah ćemo ih poslati nazad’, kaže Abu svom sugovorniku.
Jedan poziv je od obitelji koja ga preklinje da ih pošalje u Grčku. ‘Ne dok mi ne platiš i za tvog brata’, odgovara Abu misleći pritom na rođaka koji je već stigao u Europu ali još nije platio čitav iznos od 1.100 dolara.
Događaju se i racije. Dan prije, policija je došla do njegovog ureda tražeći 1.000 dolara mita da ga puste na miru.
Ti svi problemi za njega su beznačajni. Najveća kriza na Abu Mahmouda – što mu i nije pravo ime – bila je prije mjesec dana, kad mu je javljeno da je njegovo ime na Interpolovoj tjeralici. Promjerio je tu informaciju sa svojom vezom u sirijskoj policiji i ona se pokazala točnom.
U to vrijeme baza mu je bila u turskom gradu Mersinu, na jugoistoku zemlje, što je bilo mnogo bliže Siriji i na samom rubu morskog pravca iz Libanona kojim se služe brojne izbjeglice koje žele doći do Europe. Tada je organizirao prijevoz mnogo većim brodovima, no tu je operaciju morao zatvoriti.
Nakon što je otplatio sva potraživanja i vratio novac onima koji nisu uspjeli otputovati, ostao je gotovo bez ičega i morao je početi ispočetka.
No, to nije bila prava katastrofa.
Prava katastrofa je rat u Siriji i događaji koji su pretvorili tisuće ljudi poput Abu Mahmouda u kriminalce.
Kad su pobunjenici zauzeli pola grada Aleppa u srpnju 2012. godine, Abua su tražile obje zaraćene strane. Asadov režim želio ga je uhapsiti jer je kao liječnik pomagao ranjenim aktivistima i pobunjenicima. Zato je pobjegao.
Odlučio je preko Turske poći u Europu, pa je zajedno s dvojicom rođaka rezervirao mjesta na brodu. No taj je brod potonuo. Na svoje je oči vidio ženu i dijete kako se utapaju, bez obzira na sve pokušaje da ih se spasi.
On i njegovi rođaci su ipak došli do obale nakon što su u moru proveli čak 11 sati.
Ponovno je krenuo organizirati izbjegličke rute i nakon početnih neuspjeha, u Turskoj stvorio uspješnu mrežu međusobno povezanih kontakata, krijumčara i sirijskih izbjeglica.
‘U početku nisam uzimao nikakvu proviziju’, kaže Abu, ‘No kasnije mi je zatrebao novac kako bi preživio i kako bi mogao uzdržavati svoju obitelj. Tada sam započeo ovaj posao.’ Na početku je samo uzimao proviziju, a kasnije organizirao i vlastiti posao.
‘Ljudi mi vjeruju jer sam liječnik’, kaže Abu.
U Mersinu je kupovao vlastite brodove, no njih je mogao koristiti samo jednom jer bi ih sve zaplijenila talijanska policija kad bi stigli do obala Italije. Cijena takvog putovanja bila je 5.000 dolara po izbjeglici, pa si je s takvom tarifom mogao priuštiti da izgubi brodove.
U Istambulu se povezao s turskim bandama koje su sve pak povezane s turskom mafijom koja kontrolira posao. Ima 15 zaposlenih koji pronalaze klijente i prate ih do obale, no onaj teži dio posla, upravljanje brodovima, obavljaju bande koje uzimaju oko 850 od 1.100 dolara po osobi, što Abuu ostavlja 250 dolara po glavi.
Sada je, kaže, u postupku nabave gumenih čamaca i ribarskih brodova kojima bi mogao sam prevoziti izbjeglice.
Sveukupno. Kaže da je dosad do Italije i Grčke prevezao između 8 i 9 tisuća ljudi i to bez i jedne nesreće ili utapanja.
Posljednji veliki val izbjeglica Abu povezuje s politikom Europskih vlada i odlukom Grčke da otvori granicu na sjeveru, no također kaže kako je, unatoč tisućama dolara mita isplaćenih turskoj policiji, njegov posao u zadnje vrijeme postao još opasniji. No izbjeglice znaju da će im put prema bogatijim zemljama na sjeveru biti mnogo lakši kad se jednom dokopaju Grčke.
‘Lakše je prokrijumčariti se dalje iz Grčke jer su sad otvorene granice’, kaže Abu, te dodaje kako se to odrazilo i na cijenu putovanja pa je doći do Njemačke sad ipak nešto jeftinije.
Za prelazak u Grčku naplaćuje 1.100 dolara po izbjeglici, doći do Njemačke košta do 2.000 eura, a do Švedske i Norveške, koje imaju najdarežljiviju politiku prema azilantima, dođe dodatne 3 ili 4 tisuće eura.
Abu kaže kako bi volio poslati Europi poruku da će izbjeglice doći u zemlju pa makar granice bile i zatvorene. Ako treba, prokopat će tunele.
‘Zašto onda ne organizirati prihvat izbjeglica preko UN-a? Zašto dozvoljavati da ljudi plaćaju za putovanje mafiji? Pustite ih da legalno uđu u zemlju. Zašto ih ostavljati da se izlažu tolikom riziku? Mnogi od tih ljudi su sada hrana za ribe’, kaže Abu.
Same izbjeglice i zaposlenici humanitarnih organizacija stvari vide malo drukčije. Mnogi kažu da je rat sve promijenio do te mjere da oni, i što je još važnije, njihova djeca, u Siriji nikad više neće moći imati normalne živote.
Do kraja prošle godine, određena područja Sirije bila su sigurna utočišta za izbjeglice (uglavnom područja na sjevero-istoku pod kontrolom Kurda, centralni dio pod Asadovim ljudima te obalni dio kontroliran od Alavita, sekte kojoj pripada i sam Asad, pa čak i određeni dijelovi koje kontrolira ISIS. Ultra strogi džihadistički zakoni bar su donijeli malo reda pa ase ljudi mogu vratiti svojim poslovima.
Jedan čovjek iz Al-Baba, grada istočno od Rake kojeg kontrolira ISIS, rekao je da su škole ponovo otvorene, dok su izbjeglice iz mnogih drugih krajeva rekle kako im djeca već dvije, tri, pa čak i četiri godine nisu pohađala nastavu.
Bilo kako bilo, prošle je godine ISIS napao kurdska područja što je imalo katastrofalne posljedice, naročito u gradu Kobaneu, odakle je i obitelj nesretnog Aylana Kurdija, dječaka čije tijelo je more izbacilo na obalu.
Područja pod nadzorom pobunjenika konstantno bombardiraju snage režima, dok područja pod kontrolom ISIS-a stalno napadaju koalicijske snage. Čak i u mjestima koja nadziru snage režima, vlada bezakonje i područjem upravljaju razne pro-režimske milicije.
Ovakvo beznadno stanje u zemlji znači i još veći broj ljudi koji žele otići. Također, ovakva situacija i onima koji se trenutno nalaze u Turskoj ne ulijeva nadu u skorašnji povratak.
‘Ljudi ne vide svjetlo na kraju tunela’, kaže Fuat Oktay, voditelj turskog državnog programa za izvanredne situacije. ‘Ne vide zapravo ni gdje je tunel počeo.’
Fatima Feytrouni, čekajući u parku svoju 9-godišnju kćer Nadiu, kaže kako joj je dom u Damasku potpuno uništen te da su se ljudi u Turskoj pokazali rasistima i ne daju joj ostati u zemlji.
‘U Siriji nema budućnosti. Za svoju djecu želim bolju budućnost’, kaže Fatima. ‘Da smo ostali u Siriji, sigurno bismo poginuli. Ako pokušamo brodom doći do Europe, šanse da preživimo su nam 50:50.’
Turska Vlada također malo po malo ostaje bez resursa, ali i bez strpljenja. Fuat Oktay kaže da je Turska za pomoć izbjeglicama dosad potrošila više od 6 milijardi dolara, dok su od Ujedinjenih naroda i ostalih donora primili tek 417 milijuna dolara.
Vlada je, zajedno s UN-om i raznim humanitarnim organizacijama i volonterima, dosad organizirala pohađanje nastave za 220 tisuća sirijske djece, što znači da ih 400 tisuća ne ide u školu.
Čak i sam Abu, u dogledno vrijeme, svoju budućnost vidi u Europi. Onamo je već poslao svojeg 11-godišnjeg sina koji živi s njegovim prijateljem u Nizozemskoj. Nada se da će kao maloljetnik bez pratnje prije dobiti pomoć, pa će i ostatku obitelji biti lakše doći.