Sastavljanje vladajuće koalicije u Zagrebu, između liste Milana Bandića, HDZ-a i liste Brune Esih na kojoj je i Zlatko Hasanbegović, čini se da je pri kraju. Uvjet za koaliciju Esih i Hasanbegoviću bio je promjena imena Trga maršala Tita, za što je zbog odnosa snaga potreban svaki glas. Prethodnih dana navodno Branko Lustig, čovjek koji je 1942. sa 10 godina završio u Auschwitzu, a koji je na nedavnim lokalnim izborima izabran u Gradsku skupštinu na listi Milana Bandića, jako dvojio hoće li to potpisati.
Kako otkriva 24sata, Lustig je odlučio potpisati. “Što biste vi uradili na mom mjestu?”, odgovorio je Lustig protupitanjem na pitanje novinara Ivana Pandžića, pa nastavio da mu još nitko nije ponudio ništa na potpis. Ali, na primjedbu da će u nekom trenutku naprosto morati odlučiti hoće li Bandiću dati podršku za promjenom imena Trga maršala Tita, što traže Hasanbegović i Esih, Lustig je odgovorio da će biti uz Bandića.
“Kao zastupnik i dio većine koja predlaže promjenu, vjerojatno ću potpisati. Ostat ću vjeran grupi kojoj pripadam.” Bandić, HDZ, Esih i Hasanbegović obavljaju zadnje pregovore, a već su podijelili i odbore. Zlatko Hasanbegović je potvrdio za N1 da će dobiti Odbor koji će odlučivati o imenima trgova, ulica i naselja u Zagrebu. Osim vladajuće većine, podršku promjeni imena Trga maršala Tita je ranije najavio predsjednik HSLS-a Darinko Kosor sa svoja tri zastupnika.
I to zato što je prvi promjenu imena trga prije 20 godina tražio Dražen Budiša i HSLS. No, Kosor je za 24sata rekao da on neće davati nikakve potpise za promjenu imena ako o tome, o njegovom glasu, bude ovisio uvjet koji traže Esih i Hasanbegović za koaliciju s Bandićem. Ako većina bude imala dovoljno ruku za taj prijedlog, tek onda će se priključiti.
“S Bandićem ništa ne potpisujem i nećemo sudjelovati u koaliciji ustaša i partizana. Ako Lustig da svoj potpis, otvoreno ću ga pitati s govornice koliko košta zastupnička ruka Židova. Nevjerojatno je da on podržava revizioniste i baš me zanima podržava li ga u tome Židovska općina Zagreb“, oštar je bio Kosor.
Branka Lustiga inače poznaje cijeli svijet, i kao jednog od rijetkih koji su preživjeli užas Holokausta u Auschwitzu, ali i kao briljantnog filmaša svjetskog glasa. Kad su ga Saveznici oslobodili 1945., nakon tri godine preživljavanja pakla na zemlji, imao je samo 13 godina i bio je težak samo 30 kilograma. Užas koncentracijskih logora uspjela mu je preživjeti i majka, a oca su mu nacisti ubili u ožujku 1945. u Čakovcu.
Branko Lustig je logor preživio nizom slučajnosti. Prvo što su i on i majka preživjeli jeziv uvjete vožnje vlakom do logora smrti u Poljskoj. Potom što su SS-ovi čuvari logora čudesno progutali tvrdnju njegove majke da on ima 16 godina, a imao je samo 10. 16 je bio minimum ispod kojega nacisti djecu nisu slali direktno u plinske komore kako bi ih pobili skupa s nemoćnim odraslima, nego su ih tjerali na ropski rad. Mali Branko je tako završio u rudniku.
Zapravo ne bi niti tako imao, osim teoretski, šanse za preživljavanje da se nije dogodilo još nešto. U nekom trenutku izvjesni nacistički časnik u logoru stao ga je brutalno mlatiti, očito s namjerom da ga zatuče nasmrt. Dječak je stao plakati, jaukati na hrvatskom jeziku, na što je nacistički čuvar zastao.
Pitao ga je odakle je i tada se ispostavilo da je nacist zapravo folksdojčer iz sela kod Osijeka, a da je dječak s istetoviranom oznakom “A 3317“, kojega je umalo usmrtio batinama, sin Mirka Lustiga, natkonobara iz istog sela kao i on, sin čovjeka kojega je nacist zapamtio kao dobrodušnog čovjeka koji je njegovom ocu davao piće na dug. Uskoro su dječaka prebacili u radni logor Mittelbau-Dora gdje su nacisti proizvodili projektile V1 i V2.
U veljači 1945. dječaka, skupa s ostalim logorašima, nacisti su prevezli uBergen-Belsen. Ispalo je da je mjesec dana poslije u tom istom logoru, u baraci udaljenoj od one u kojoj je on bio zatočen samo 25 metara, umrla Anna Frank. Branko Lustig je preživio, za dlaku je izbjegao sudbinu šest milijuna Židova pobijenih u Holokausta, odnosno 1,2 milijuna djece u tom pokolju bez premca. S majkom se vratio u Hrvatsku, odnosno tadašnju Jugoslaviju.
Ispalo je da su svi ostali iz njegove obitelji pobijeni u Holokaustu. U Zagrebu je potom završio osnovnu školu, zatim i za kemijskog tehničara, a kad se 1951., na nagovor nastavnika iz škole, prijavio na prijemni ispit na Akademiju dramskih umjetnosti, ispalo je da je upao kao jedan od 11 između 400 kandidata. Samo, nije imao svjedodžbu gimnazije, morao je na brzini učiti i latinski i grčki i sve ostale predmete, da bi uspio i to. A onda mu se dogodila još jedna nevjerojatna situacija.
Bio je na četvrtoj godini akademije kad ga je jedan od direktora Jadran filma slučajno pitao govori li njemački ili mađarski. Ispalo je da govori oba, zaposlili su ga kao prevoditelja i te iste godine, 1955., upoznavši Branka Bauera, malo po malo, Lustiga je Bauer uzeo za vođu snimanja na legendarnoj ratnoj drami “Ne okreći se sine”. Branko Lustig imao je tada samo 23 godine i već je bilo savršeno jasno da dečko ima nešto posebno u sebi.
Već 1958. s talijanskim redateljem Giuseppeom De Santisom radio je na filmu “Cesta duga godinu dana”. 1971. imao je 39 godina kad je sasvim slučajno nabasao u Münchenu na ljude iz Hollywooda koji su tražili lokaciju za “Guslača na krovu”. Menadžer za lokacije bio je i u još jednom čudesnom filmu “Sofijin izbor” 1982. Konačno, 1992. upoznao je Stevena Spielberga, a svjetski slavni, legendarni redatelj na kraju tog sastanka u jednom potresnom trenutku poljubio je logorsku tetovažu na Lustigovoj ruci i rekao mu da će biti njegov producent.
Prvi film ovjenčan Oscarom slijedio je vrlo brzo; “Schindlerova lista”. Karijera mu je eksplodirala. 2000. je producirao čak i “Gladijatora” Ridleyja Scotta. Slijedili su “Hannibal”, “Pad crnog jastreba”, “Kraljevstvo nebesko”, “Dobra godina”, “Američki gangster”… Nakon 25 godina u Americi, na Dan oslobođenja grada Zagreba 8. svibnja 2013. Branko Lustig sa suprugom se u Zagreb vratio za stalno.
Dvije godine poslije, u ožujku 2015., Branka Lustiga veliki dio hrvatske javnosti žestoko je kritizirao zato što je potpisao peticiju “Stop političkim hapšenjima”. Bila je riječ o peticiji koju su pokrenuli ljudi netom uhićenog Milana Bandića. Lustig je tada rekao da je peticiju potpisao “kao poštovatelj svih onih šest milijuna koji su nestali u Holokaustu, koji su politički nestali sa Zemlje”.
Užasno je tada kritizirala javnost, posebno s ljevice, lijevog centra i centra zato što je Bandićevo uhićenje usporedio s Holokaustom, uopće s nacističkim progonima, iako je bilo jasno da je Bandić u pritvoru završio, ne zbog svog podrijetla, svoje nacije ili svoje vjere, nego zato što su policija i DORH posumnjali da je višemilijunski u kunama zloupotrijebio svoj gradonačelnički položaj i ovlasti, odnosno zbog čistog kriminala.
Dojam je još i pogoršalo to što je Lustig nešto prije toga rekao da bez Milana Bandića nikad u Zagrebu ne bi bio održan “Festival židovskog filma”, pa je ispalo da je spornu i kontroverznu peticiju Lustig potpisaozbog gradskog novca koji je festivalu dodijelio Bandić. Mnogi su tada u Hrvatskoj bili i ogorčeni i duboko pogođeni, smatrajući da je jedan čovjek neizrecivo dramatičnog života i umjetničkog opusa, iskompromitirao podrškom Milanu Bandiću.
Još dvije godine poslije na pragu smo još jedne, ovaj put još i važnije i dramatičnije, Lustigove podrške Bandiću, ovaj put za promjenu najužarenijeg imena jednog trga u Hrvatskoj. Odatle i onakva reakcija Darinka Kosora koji je Lustigu predbacio, iako je i on sam za promjenu imena trga, ali ne da to bude cijena za koaliciju Bandić-HDZ-Esih, i za rasprodaju tragedije iz Holokausta i za podršku revizionistima Drugog svjetskog rata, te je praktično pozvao Židovsku općinu Zagreb da se o tome očituje.