U časopisu po imenu „Diskursi“ objavljen je u broju 4/2013 i moj prilog „Mostar anno Domini 2011: Die geteilte Stadt und die geteilten Gefühle“. Objavljen je na njemačkom jeziku, jer sam ga na tom jeziku pisao i izgovorio 12. svibnja 2011. godine pred skupinom uglednih njemačkih socijaldemokrata u bašči restorana Radobolja u Mostaru. Ne mislim prevoditi i prepričavati ovaj meni dragi tekst, nego uputiti na adresu www.diskursi.com one koji znaju njemački, a onima koji ne znaju kazati da se već u naslovu mojega priloga govori o podijeljenom gradu i podijeljenim osjećanjima. Tako je i 20 godina poslije barbarskog rušenja Starog mosta. Vjerojatno sam ga se zbog toga i prisjetio na 20. obljetnicu kada je „Stari“ „morao skočiti dolje“, kako kaza popularni pjesmuljak, poslije čega u ovomu gradu više ništa nije kao što je nekoć bilo, unatoč i tomu što je 2004. godine izronila iz Neretve njegova vjerna replika…
Mile Lasić l Oslobođenje
*****
Svojedobno je u hamburškom tjedniku „Die Zeit“ objavljen bolan dossier o mostarskim ratnim stradanjima. Dijelova dossiera „Premošćivanje mržnje“ se ne bi postidio niti jedan “teatar apsurda”, vjerojatno zbog toga što se mostarski životni apsurdi ne mogu iskazati ni riječima ni gestom, nego evntualno krikom, ako ga nisu zagušili tuga i bijes, odnosno ravnodušnost na sve strane. (Ona dominira, nesustav je postao sustav, a nenormalnost normalnost, etnicizirani život jedina realnost!) Uostalom, kako ujediniti grad protivu volje onih na vlasti. Čudo od ljepote zvano obnovljeni Stari most (graditeljima „Replike“ svaka čast, ali Stari most je imao u sebi i dozu ljepote i nevinosti, spajao je i obale i ljude) je samo zakratko probudilo nadu da je nekadašnji Mostar ponovo moguć. No, nije, jer rat još nije završio (vode se „nezavršeni ratovi“), pa će, možda, “završiti mirom tek onda kada izblijede sve istine”, koristim ovdje Lovrenovićevo lucidnu sintagmu i posljednji podnaslov dossiera u “Die Zeitu”. Uostalom, za one koji vladaju njemačkim jezikom najbolje je da se sami informiraju o nesvakidašnjoj količini teških istina o nama samima (vidjeti, www.zeit.de/2003/12/mostar). „Tek kada sve istine izblijede mogao bi ovaj rat prerasti u mir”, poručeno je u zadnjoj rečenici ovoga mudroga i slojevitog dossiera u najuglednijom njemačkom nedjeljniku za politiku, kulturu, privredu, znanost i društvena pitanja “Die Zeitu”. Moraju li, doista, “istine izblijediti”, često se zapitam, ili se s njima, ma kakve bile, moramo suočiti? Može li se bez kritičke kulture sjećanja uopće obaviti tranzicija i izgraditi “otvoreno društvo”. Mislim da ne može, ali kod nas se malo tko ovime pošteno bavi, manje više svi su postali velemajstori viktimo-transagresije. Napisao sam uzaludno knjigu-pledoaje za izgradnju kulture sjećanja po uzoru na Nijemce (vidjeti http://www.fes.ba/publikacije/09-2011kultura-sjecanja.pdf), ali ako netko slučajno vjeruje u potrebu ozdravljenja ove vrste, neka pogleda naznačenu adresu i memorira cijelu knjigu u svoju online arhivu, besplatno je)…
****
Pust Kujundžiluk, prijepodne je. Čekamo na novomu „Starom mostu“, tom spomeniku „Starom“, što bi rekao Mišo M., da skakač bućne u Neretvu, no nikako da se iskupi 50 KM-ova, bez kojih nema skoka. Ovomu je „zmija u džepu“, kaza duhovito jedan od skakača za jednog turistu, koji se baš stiskao, pa ne da ni „pfeninga“. U suprotno sam se uvjerio jedne druge prigode, kada sam se upravo na inzistiranje Martina Schulza, tadašnjeg predsjednika PES-a i aktualnog predsjednika Europskog parlamenta, susreo s njim na Starom mostu. Profesore, nagovorite ga, dobacivali su mi skakači, čim smo se pojavilii, pa je Martin hrabro posegnuo za novčanikom. Oko 500.000 posjetitelja, kažu Mostarci, dođe godišnje da vidi obnovljeni „Stari most“, ali provede samo par sati u Mostaru, pa bjež dalje. Makar polovina tih „turista“ su, zapravo, hodočasnici u Međugorje, koje je iz hercegovačkog selca izraslo u moderan gradić, u kojem se ostvari 85% ukupnog turističkog prometa u Bosni i Hercegovini, kažu upućeni. Posve je druga stvar, što su fiskalne kase u ovomu mjestu u obrnuto proporcionalnom broju s brojem Gospinih kipića. U Kujundžiluku sam prije desetak godina susreo i jednog od rijetkih preostalih Mostaraca i Hercegovaca od nekoć, takorekući “de lux Hercegovca”, pa sam o tom susretu ostavio zapisa u Bosanskoj pošti iz Osla, u beogradskom Danasu, i drugdje. Moram priznati, slučajni susret s Adnanom Badžakom mi je uljepšao moje tadašnje hercegovačko putovanje (“Herzegowina Reise”), moj kratki boravak u Hercegovini. Adnan je već četvrta generacija bakrorezaca u obitelji Badžak, sin je čuvenog “profesora Badžaka”, kako su mu Mostarci zvali oca. U omalenoj radnji u Kujundžiluku, na broju devet, drži na počasnomu, vidnomu mjestu bakrorez s motivima Starog mosta, što je uobičajeno, te ukomponirane u bakrorez siluete mostarskih džamija, katoličkih i pravoslavnih crkava, što i nije (više) baš uobičajeno. Nije za prodaju, veli Adnan, ovaj bakrorez nema cijenu. Ime mu je “Sjećanje na Mostar”! Za ovu epizodu s Adnanom je bila kriva moja kćerka dr. Maja Lasić, koja je te godine putovala na Svjetski kongres biokemičara u Cavtat, kojega su organizirali dr. Miroslav Radman i dr. Ivan Đikić, čuveni hrvatski znanstvenici i u inozemstvu. Da Adnan nije prepoznao u Majinom glasu ostatke “ekavštine”, vjerojatno, i ne bi ni otvorio dušu. No, njegovu je majku upoznao njegov otac “profesor Badžak” za vrijeme studija u Beogradu, nekada davno, u neka druga vremena, kada se nije mogla slutiti krvava repriza Drugog svjetskog rata, koja će ponajteže pogoditi baš Mostar i njegove ljude, kao i druge gradove slične njemu, recimo Vukovar i Sarajevo, one u kojima je do rata i bilo najviše tzv. mješovitih brakova. U Mostaru je takvijeh prije rata čak 18%, da bi se broj mješovitih brakova u ratu spustio skoro na nulu, s blagom tendencijom pomicanja s nule u poraću. I kako to već biva među srodnim ljudima, poteče lijepa priča o “paleti identiteta”, u kojoj je u normalnom svijetu nacionalno i vjersko samo jedan dio, i to majušan, a kod nas se s njima ustaje i večerava, bilo da se glorificiraju ili osporvajau, posve je svejedno, jer je i jedno i drugo suludo. Adnan na kraju razgovora pokloni mojoj Maji ukusni prstenčic, a meni izrezbareni mitraljeski metak, kojeg uzimam zbog poštovanja prema Adnanovom “Sjećanju na Mostar”, ma koliko mrzio oružje …
*****
Pored svih ožiljaka koje je rat ostavio u Mostaru i Hercegovini, ili zahvaljujući baš njima, uslijedilo je i potiranje samog imena Hercegovine, njezino svođenje na “krajinu”, silnim halabučenjem o “Bosni” kao zemlji i “Bosancima” kao njezinim patriotama. Nitko više, zapravo, i ne primjećuje koliko to rogobatno zvuči kad netko iz Mostara i/ili Hercegovine za sebe kaže da je “Bosanac”. Tome se čudim javno koliko mogu, jer nas je upravo hercegovački identitet u prošlosti transnacionalno povezivao, a tako bi i u transnacionalnom i u transentitetskom pogledu moglo biti ponovno i u budućnosti, kad bi ljudi ponovo počeli misiliti i svoju zemlje i sebe u njoj u vizuri višestrukih identiteta, paradigmi nenasilja i međusbonog uvažavanja, kada bi se oslobodili sindroma “jednosti”, unitarnih koncepcija i/ili getoizirane filozofije življenja. Hercegovački Bošnjaci su – uslijed svega što im se dogodilo i što im se događa – isuviše olako dugo vremena pristajali da samozataje svoju hercegovačku komponentu u paleti svojega složenoga identiteta. Hercegovački Hrvati forsiraju, pak, s pravom priču o Humu (koji ima odvojenu pretpovijest, prije njegova susreta s Bosnom, ma kako do njega došlo), ali itekako griješe kad potcjenjuju komponentu Bosne u vlastitom složenom identitetu. Hercegovački Srbi se, srećom, nakon dugog bježanja u isključivi RS-identitet, sve više prisjećaju i svoje hercegovačke komponente. Iznerviran svojedobno masovnom i posve kontraproduktivnom negacijom toponima Hercegovina, pokojni mostarski pjesnik Alija Kebo je u eseju “Hercegovina – zemlja uzvjetar” pobrojao brojne slučajeve brisanja, ili izostavljanja imena Hercegovac i Hercegovina, čime se – kako reče – poručuje da u stvari i nema Hercegovine, a da ima samo Bosne, ili, pak, da je Hercegovina – južna Bosna. Mudri Alija Kebo se u ovomu eseju pozvao i na Sabor Hercegovaca, održan 1998. godine (?), u čijoj platformi izrijekom bi zapisano da se sabornici zalažu za obnavljanje zajedničkog života naroda Hercegovine u jedinstvenoj i cjelovitoj Bosni i Hercegovini. Bosna ovo, Bosno ono, napisa Kebo, a Hercegovine kao da i nema, pa se on, koji nikada nije bio zadrti Hercegovac, nego, podjednako i Bosanac i Jugoslaven i Europejac zapitao – ako Bosna može bez Hercegovine zašto Hercegovina ne bi mogla bez Bosne? (vidjeti “Most”, broj 148-149). No, sve su to koještarije, zaključio je Alija Kebo, Be i HA mogu samo zajedno, nikako drugačije, tako je, uostalom, u Bihaću i utemeljena! Ovdje se očigledno radilo o “lapsus linquae”, vrlo je vjerojatno Kebo mislio na Mrkonjić, ili Sanski Most, u kojima su održana prva dva zasjedanja ZAVNOBiH-a, u čijim se dokumentima govorilo o “obnovi državnosti” Bosne i Hercegovine. Sedamdeseta se obljetnica Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a s pravom obilježava narednih dana, jer se izvan formule o BiH kao zemlji i državi i Bošnjaka i Srba i Hrvata ne može uopće zamisliti sretna budućnost ljudi koji u njoj žive. Dakako, poslije svega, i bh. nacionalna pitanja i bh. državno pitanje mogu se miroljubivo razriješiti samo u sklopu europskoga projekta mira, što je suštinska ambicija Europske unije.
*****
Otišao sam, nakon što sam napisao ovo podsjećanje, što bi istočni Hercegovci kazali “iz onijeh stopa”, da vidim je li Adnanovo “Sjećanje na Mostar” još na svome mjestu. U malenoj radnji na Kujundžiluku nije bilo Adnana, ali na istomu mjestu je stajalo “Sjećanje na Mostar”. Nije na prodaju, reče mi jedno mlado i lijepo djevojče. Znam, samo kažite Adnanu da ga je pozdravio profesor Lasić. Potom odlazim odati – u vlastito ime – poštu Starom, oficijelno obilježavanje tužne obljetnice i ružnoga čina sam namjerno propustio. Turisti škljocaju, a ja sebe hvatam u nelagodi kako popriličito ravnodušno koračam “Replikom”. Zapravo, zbog nje i nisam ovdje, nego da bi posvjedočio potrebu “premošćivanja mržnje”. Iz suprotne strane u susret korača poznanik s nedavne ustavne rasprave u hotel Bristolu, rukujemo se baš na mjesto odakle skakaći skaču u Neretvu, razmijenjujemo par riječi, pa on reče da je iz istoga razloga kao i ja danas ovdje. U sebi velim, mojim studentima ću na Sveučilištu, već u ponedjeljak, a studentima “na Džemalu” u petak govoriti o nužnosti “premošćivanja mržnje” …
Oslobođenje (subotnji prilog Pogledi), 16. studenoga 2013. godine