Možda ste čuli, demograf Stjepan Šterc misli da je Hrvatska u teškoj i ozbiljnoj krizi. Ne rađa se dovoljno djece. Pardon, ne rađa se dovoljno Hrvata. Čeka nas, blago rečeno, katastrofa. Na 11. Hrvatskom kongresu o ginekološkoj endokrinologiji, humanoj reprodukciji i menopauzi, koji se trenutno događa na Brijunima, Šterc je imao predavanje na kojem je ponovno upozorio na problem premalenog prirodnog prirasta (koji Hrvatska, usputno, ima još od sredine 50-ih godina prošlog stoljeća, kako pokazuju podaci Državnog zavoda za statistiku, te u tome nije nikakva iznimka u Europi niti u svijetu), a došao je pripremljen, s brojkama. Kaže tako da u Hrvatskoj imamo 930.000 fertilnih žena. U iseljeništvu ih imamo 700.000, a valja pogledati i Bosnu i Hercegovinu, gdje ih je 110.000. Ukupno se radi o 1.740.000 plodnih hrvatskih maternica. Zamislite, samo zamislite da svaka rodi tek jednog Hrvata. Katastrofu bismo izbjegnuli, konačno!
Udruga RODA-Roditelji u akciji prenose i Štercovu izjavu koja je uslijedila: “Iskoristimo onaj potencijal kojeg imamo i ono vrijeme koje imamo da nešto napravimo.”
To je stvarnost, ne fikcija.
One koji su čitali “Sluškinjinu priču” Margaret Atwood, ili možda gledali istoimenu seriju snimljenu prema ovom distopijskom romanu, prepoznat će ovakav diskurs.
Za one koji ne znaju, evo kratkog uvoda u tu fikciju: užasna ekološka katastrofa pogodila je Zemlju, a jedna od posljedica je i drastično smanjena plodnost muškaraca i žena. Nasilnim metodama na vlast dolazi ekipa koja ima plan kako popraviti demografsku sliku Amerike koji izumire. Zato se sjete, zašto ne bismo okupili sve plodne maternice i stavili ih u službu spašavanja nacije? Svet je to posao, požrtvovan, svakako, ali nešto se ipak mora učiniti, svatko mora nešto žrtvovati za budućnost svoje zemlje. Tako se sve plodne žene stave u službu svojih gospodara koji ih siluju s ciljem da zatrudne, a kad rode dijete, odlaze drugoj obitelji, i tako u krug.
To bi trebala biti fikcija.
Hrvatsko društvo u posljednjih je nekoliko godina zaista postalo konzervativnije, ali nemojmo si tepati – i ostatak zapadnog svijeta u istoj je situaciji. Mizoginija je samo jedna od opasnih posljedica ovog trenda. Mnogi će reći, uf, evo ga opet s tim feminizmom.
Da, moramo opet s feminizmom, jer neki očito nisu shvatili poruku da su žene živa bića, ljudi, baš kao i muškarci, jednako vrijedne poštovanja, zaslužuju imati svoje mišljenje i pravo da sa svojim tijelom rade ono što žele; žene su osobe.
Sad, neki će sigurno reći, s tim feminizmom žene žele biti bolje od muškaraca – jer i oni doživljavaju diskriminaciju. Jest, istina je, muškarci ponekad doživljavaju diskriminaciju, ali je ona rijetko institucionalizirana. Odnosno, rijetko kada sustav radi protiv njih, zanemarujući činjenicu da imaju slobodnu volju. Prebrojava li itko penise? Plodne hrvatske mošnje? Što ćemo s tim potencijalom? Kako da ga upotrijebimo za demografsku obnovu Hrvatske? Unosi li im se netko s križem u lice kad idu na vazektomiju?
Ovakve izjave i akcije u pripremi mizogine su u svojoj srži jer svode žene samo na njihove reproduktivne organe, stavljajući pred njih samo jedan životni cilj i svrhu postojanja – rađanje djece. Nema ničeg lošeg u rađanju, ali to mora biti odluka žene, a ne nekog demografa, ministra, aktivistkinje, svećenika, bilo koga drugoga. Mi smo osobe, ne maternice.
Ne zaboravimo niti na trenutak da smo jedan konzervativni referendum već imali. Onaj o zabrani pobačaja je u pripremi. Nedavno smo dobili i Ministarstvo demografije. Mizogine prakse koje su prije 30-ak godina bile skandalozne danas su naša stvarnost, ili će tek postati, i to ne u obliku nevažnih odluka mizernih udrugica, nego u obliku zakona i državnih politika.
Ne znam kako vama, ali kad čujem Šterca kako govori da moramo “iskoristiti potencijal plodnih žena koje imamo i vrijeme koje imamo”, na pamet mi padaju samo najgori scenariji. Kao onaj za “Sluškinjinu priču”.
Najjezivije od svega u tom romanu/seriji, možda je činjenica da se takvi sustavi ne stvaraju preko noći. Do njih se dolazi polako, strpljivo, zakon po zakon, referendum po referendum, odluku po odluku. Jedan dan brojimo maternice. Drugi dan smišljamo plan. Treći, četvrti, peti dan?
wpDiscuz