U zemlji gdje se kamen ne da ni zemlji, a ni vremenu, jedna žena – tiha, nevidljiva u povijesti, ali moćna u svetosti – dobila je ono što je možda već odavno imala: crvena slova.
Srpska pravoslavna crkva odlučila je: Ana Jovanović, rođena Đurica, majka Svetog Vasilija Ostroškog, ubuduće nije samo majka. Ona je svetiteljka. S pravom. I bez buke.
Rođena u Mrkonjićima, u Popovu polju koje više sliči na duboku misao nego na geografski pojam, Ana je rodila sina Stojana. On će kasnije postati Vasilije, a mi ćemo ga, stoljećima kasnije, nositi u novčanicima, kalendarima, pjesmama i zavjetima. Ona će, kao i većina majki, ostati u fusnoti, sve do jučer.
U dobi kad se danas uče TikTok filteri, njezin sin je učio crkvenu pismenost, kod strica u manastiru Zavala. Kasnije – manastir Tvrdoš, pa postrig, pa služba narodu. Svetac iz kamena. Ispod kamena. Za kamen.
A njegova majka? Šutjela. Molila. Nosila teret svetosti koju nije tražila, ali joj nije ni pobjegla.
Crkva ju je sad, stoljećima kasnije, upisala u crveno. U kalendar. U pamćenje. U dan između Vasilijeva blagdana i sutrašnjice.
Zašto to važno jest? Jer je u narodu sve počelo majkom. I još traje kroz majku. Jer u Hercegovini svetost nije uvijek nosila štap ni mitru, ali jest nosila dijete. Ponekad i cijeli svijet.
13. svibnja – dan kad će se njezino ime čitati na liturgijama. Neki će prvi put čuti za nju. Neki će se prisjetiti svojih majki koje nikada neće biti kanonizirane, ali su jednako svetiteljke.
Jer nisu sve svetice hodale po vodi. Neke su samo hodale za djetetom prema manastiru, šutjele dok je bježao od svijeta, i molile se da ga svijet ne slomi.
I sad je Ana u crvenom.
A crvena slova, to znamo, nisu ni za brisanje ni za prevođenje. Ona su za čuvanje.
wpDiscuz
