Published On: Pon, sij. 29th, 2018

Prava Hrvata u BiH neće određivati adeti i amaneti, nego Ustav. Legitimni hrvatski predstavnici ne traže ništa više od toga

Prošli tjedan politički je obilježen posjetom predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović Bosni i Hercegovini. Prethodio mu je posjet Turskoj gdje je s predsjednikom Erdoğanom razgovarala i o BiH. Taj razgovor je u bosanskohercegovačkim medijima pod kontrolom bošnjačke politike ocijenjen “grubim miješanjem u unutarnja pitanja BiH”. Navodno je predsjednica tražila potporu Turske za izmjenu izbornog zakona u BiH na način da svaki konstitutivni narod dobije mogućnost sam birati svoje političke predstavnike. Slične kritike stigle su i iz političkih krugova i dijela medija u Hrvatskoj koji se tradicionalno protive svakoj hrvatskoj inicijativi koja se temelji na nacionalnim interesima, a ne na vanjskim “smjernicama” ili “direktivama”.

____________piše: Ivo Lučić I Globus.hr

U kritici predsjednice Grabar-Kitarović prednjačio je Bakir Izetbegović, bošnjački član Predsjedništva BiH. On je obavijestio javnost kako je Erdoğanu odmah poslao poruku i objasnio što je “za nas prihvatljivo”. Komentirao je i tezu kako će on “prihvatiti sve što Erdoğan bude tražio” tvrdnjom da je to obratno, odnosno da će Erdoğan prihvatiti “sve što Izetbegović bude od njega tražio”. Dodao je kako je to način na koji će Erdoğan “ispuniti obećanje” i “pomoći ovoj zemlji” te da se pritom “neće miješati u unutarnje poslove BiH”. Otkrio je i da ga je Erdoğan nazvao telefonom i rekao mu da se nalazi s gospođom Grabar-Kitarović i pitao ga je li “za jednu trilateralu”. Izetbegović je naglasio kako on “ne može napustiti građanski princip” i po zahtjevu HDZ-a ili HNS-a “krenuti u segregaciju izbornog sistema”.

Kad već govorimo o “građanskom principu”, ali i uređenoj državi u čije se unutarnje stvari “nitko ne bi trebao miješati”, nameće se pitanje tko smo to “mi” i zašto je predsjednik Erdoğan nazvao bošnjačkog člana Predsjedništva Bakira Izetbegovića a ne trenutno predsjedavajućeg hrvatskog člana Predsjedništva Dragana Čovića, što bi bio red. Zašto Erdoğan s Izetbegovićem dogovara “pomoć BiH”, a ne s nekim drugim članom Predsjedništva BiH? Je li miješanje u “unutarnje stvari BiH” i Erdoğanov svojevremeni komentar izbornih rezultata u Turskoj, kada je rekao: “Vjerujte mi, Sarajevo je danas pobijedilo isto kao i Istanbul, Beirut je pobijedio kao i Izmir, a Damask kao i Ankara…”? Ili je to uvlačenje BiH u kontekst kojemu ona ni po čemu, osim po nečijim fantazmama, ne pripada?

Je li “miješanje u unutarnje stvari BiH” i Erdoğanova izjava da mu je Alija Izetbegović “ostavio Bosnu u amanet” i što je Bakirova potvrda te izjave? Naime, on je izjavio kako je bio svjedokom te izjave i potvrdio njezinu istinitost. Je li to taj “građanski princip” o kojem govori Bakir Izetbegović? Naravno da nije! Ne samo da to nije nikakav građanski princip nego je to princip vraćanja BiH u njezinu predmodernu povijest u vrijeme kada su “adeti” i “amaneti” odnosno običaji i zavjeti bili na mjestu ustava i zakona.

U obraćanju medijima nakon sastanka s članovima Predsjedništva BiH predsjednica RH poslala je nekoliko poruka koje predstavljaju sažetak njezine politike prema BiH. Nakon uobičajenih formalnih pozdrava, zahvala, pozivanja na dijalog, pružanja podrške i naglašavanja prijateljstva, istakla je da se Hrvatska “ne miješa u unutarnja pitanja BiH.” Zatim je rekla da je njezina dužnost “štititi nacionalne interese Hrvatske i hrvatskog naroda”, ali isto tako i graditi mir sa susjedima, a posebno s BiH. Pojasnila je kako “Hrvatska zagovara temeljna načela na kojima je uspostavljena BiH, a ne pojedinačna rješenja”. To znači da je “BiH posebna po načelu jednakopravnosti svih njenih konstitutivnih naroda”. Predsjednica je kazala da je BiH “domovina hrvatskog naroda” te da je njezina briga o Hrvatima “dio želje za dobrobit svih naroda i građana u BiH, bez obzira na njihovu vjeru i naciju”. Naglasila je da “Hrvati u BiH nikada nisu bili nacionalna manjina i nećemo dopustiti da ih nitko tako doživljava” te je dodala: “Hrvatska će uvijek biti s njima, kao i sa svima vama u BiH.”

Odgovarajući na upit novinara je li tema sastanka bila i izmjena izbornog zakona BiH, predsjednica Republike Hrvatske potvrdno je odgovorila: “Ne želim da vam zakonodavstvo pišu međunarodne institucije, već da to radite sami. U tome je bit svake moje aktivnosti u međunarodnim krugovima, EU i NATO-u.” Pojasnila je da su stabilnost i razvoj BiH važni za Hrvatsku i cijelu jugoistočnu Evropu dodavši: “Ključni izazov kod izmjena izbornog zakonodavstva je poštivanje odluka Ustavnog suda BiH i Europskog suda za ljudska prava”, a “ostvarivanje pune ravnopravnosti Hrvata u BiH dio je tog procesa”. Obraćanje je zaključila porukom kako Hrvatska želi sporazumno rješenje problema, a ne nametanje rješenja te da se o rješenjima moraju dogovoriti “legitimni predstavnici tri konstitutivna naroda”.

Ništa od rečenoga nije u suprotnosti s ustavima i zakonima koji vladaju u BiH niti je protivno međunarodnim normama. Ipak, prethodili su i uslijedili oštri, manje ili više primjereni napadi i negodovanja od znatnog dijela bošnjačke javnosti, poglavito onoga koji je uvjeren da ima “tapiju” odnosno pravo vlasništva na BiH. Najžešća reakcija takvoga tipa došla je od nekadašnjega glavnoga imama Zagrebačke džamije i bivšega reisu-l-uleme Mustafe Cerića koji je jednim patološkim šovinističkim tekstom pokazao na koji način gleda na Hrvate danas, ali i na prošlost i budućnost BiH. Tekst je objavljen na prikladnom mu portalu (www.bosnjaci.net) pod nazivom “The Game is over”. Tko želi neka pročita i uvjeri se u snagu iracionalnosti i silinu mržnje koja tinja u BiH, onemogućava kompromis i ometa bilo kakvo realno i razumno političko rješenje.

Da bismo razumjeli i vrjednovali sve težnje i političke zahtjeve, od “amanet” rješenja do dogovora “legitim­nih predstavnika konstitutivnih naroda”, moramo najprije vidjeti što je to BiH, tko su to “legitimni predstavnici”, koji su to i što su “konstitutivni narodi” te tko su građani na čiji se “princip” poziva Bakir Izetbegović. Ustav Federacije BiH propisuje: “Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi, zajedno sa Ostalima, i građani…” Jednako tako, u preambuli važećega Ustava BiH (Aneks četiri Općeg okvirnog sporazuma za mir) piše: “Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (zajedno s ostalima), i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine…” Izričito i vrlo jasno navedeni su konstitutivni (ustavotvorni, državotvorni, suvereni) narodi, a uz njih navedeni su i ostali (nacionalne manjine) i građani (nacionalno neopredijeljeni ili pak pripadnici bilo kojega od navedenih naroda). Dakle, “legitimni predstavnici” svakog od tri konstitutivna naroda su oni koje ti narodi na slobodnim i demokratskim izborima izaberu kako bi zastupali njih i njihove interese, a ne ih samo predstavljali kako je to bilo u vrijeme Branka Mikulića i Hamdije Pozderca, kada su zastupani neki drugi i tuđi interesi.

Za razumijevanje društvene i političke zbilje važno je napomenuti kako su “ostali” zapravo pripadnici nacionalnih manjina koji predstavljaju 3,78% stanovništva BiH. Postavlja se pitanje tko su “građani” u BiH. Možda među “građane” možemo ubrojiti onih statističkih 0,7% stanovnika BiH koji se ne osjećaju pripadnicima ni jedne nacije, ali oni time ne mogu dobiti poseban politički status, posebno ako ga i ne traže, nego to “za njih” rade najveći nacionalisti, odnosno nacionalisti iz većinske nacije. Jer, tzv. građanski model uređenja države zagovaraju bošnjački nacionalisti unitarističke provenijencije koji time pokušavaju osporiti ili barem oslabiti nacionalni identitet i prava Hrvata i Srba u BiH. Oni nastoje delegitimirati kolektivna odnosno nacionalna prava nametanjem modela “jedan čovjek jedan glas”, što u višenacionalnoj državi kakva je BiH nije nikakav liberalizam nego tek grubi nacionalizam i unitarizam. Svi Hrvati i Srbi, jednako kao i Bošnjaci “građani” su BiH i gotovo da nema građana koji ujedno nisu i pripadnici nekih/svojih nacija.

Inzistiranje na “građanskom principu” izbornog sustava nije ništa drugo nego protuustavno unitarističko nastojanje da se Hrvatima u BiH onemogući da sami kao konstitutivan narod izaberu svoje političke predstavnike. Takvo je nastojanje, kao i takav izborni zakon, suprotno temeljnim načelima BiH kao višenacionalne države, protivno je Ustavu Federacije BiH i Ustavu BiH. Konačno, to je potvrdio čak i Ustavni sud BiH kada je u srpnju 2017. dijelove Izbornog zakona proglasio neustavnima.

Rasprave o izbornom sustavu otvaraju mogućnost povratka BiH svojim narušenim temeljnim načelima i vrijednostima te izigranim ustavnim odredbama. To je jedini način da se u relativno kratkom vremenu uspostavi održiv i stabilan politički sustav koji će biti legitiman i legalan i koji daje izglede za kakvu takvu budućnost te države. Legitimni hrvatski politički predstavnici u BiH traže samo ono što im po Ustavu FBiH i Ustavu BiH pripada, ništa više od toga. Oba ta ustava ujedno su i mirovni sporazumi koje je potpisala i za koje garantira i Republika Hrvatska. Zato je ona dužna brinuti se o njihovu poštivanju, što nije “miješanje u unutarnje stvari BiH” i nije protivno međunarodnim normama. To je obveza koja upravo iz tih normi i proizlazi. Time Hrvatska ispunjava svoje obveze i štiti svoje interese, a za to nije potreban “amanet” Recepa Tayyipa Erdoğana ili Bakira Izetbegovića, koji je samo jedan od tri člana Predsjedništva BiH i predstavlja samo jedan od tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini.

Pravila ponašanja na Poskok.info ilitiga po stranjski Disclaimer