Published On: Ned, sij. 21st, 2018

Povijest nacizma, angloameričkih veza s Hitlerom i NATO paktu koju ne smijete znati

U lipnju prošle godine smo objavili reportažu o tome kako se pripremao uspon nacista na vlast u Njemačkoj i kako su Hitlera i naciste financirali FED i “Bank of England”. Ovaj put ćemo dijelom proširiti ovu neiscrpnu temu i dotaknuti se Hitlerovih financijera i kako se kupovala šutnja, ali i visoki položaji nacističkih generala u NATO paktu, od koji je jedan od 1961. do 1964. godine bio predsjednik Vojnog odbora NATO pakta u Washingtonu. Govorimo o vjernom Hitlerovom generalu Adolfu Heusingeru, kasnije NATO zapovjedniku, ali o tome nešto kasnije.

Tko je financirao Hitlera? – Sloboda u zamjenu za šutnju

Uoči 70. obljetnice pobjede nad nacifašizmom 9. svibnja su vođene rasprave, koje nisu prestale sve do danas, kako bi se utvrdila odgovornost za izbijanje Drugog svjetskog rata i koja je u svemu tome bila uloga Sporazuma Molotov-Ribbentrop. Zanimljivo, nitko se nikada nije pobrinuo da uzroke za nastanak nacizma potraži u Londonu i Washingtonu. Tajnu anglosaksonsku pomoć Hitleru, na početku njegove političke karijere, dvoje ljudi su sa sobom odnijeli u grob.

Tko je zapravo financirao Hitlerov dolazak na vlast? Dosad se povjesničari nisu složili oko ove teme. Neki misle da je naciste potajno podržavao Reichswehr, koji je sanjao osvetu za poraz u Prvom svjetskom ratu. Drugi tvrde da su glavni sponzori Führera bili njemački industrijalci. Međutim, kako se kasnije otkrilo, tijekom procesa u Nürnbergu je bivši predsjednik Reichsbanke i ministar ekonomije Hjalmar Schacht dao točan odgovor, vjerujući da će se suditi i onima koji su financirali Treći Reich. Spomenuo je kompanije General Motors i Ford, kao i ravnatelja financijskog diva “Bank of England”, Montagua Normana.

Amerikanci su požurili sklopiti ugovor s njim, obećavajući mu slobodu u zamjenu za šutnju. Tako je Međunarodni vojni sud oslobodio Hjalmara Schachta, unatoč protivljenju sovjetskih pravnika.

Anglosaksonsku tajnu pomoć Hitleru u njegovoj ranoj karijeri je skrivalo dvoje ljudi, švicarski financijer Wilhelm Gustloff, što je znak da Hitler nije slučajno posthumno njegovo ime dao najvećem brodu u Njemačkoj, te blagajnik Nacističke stranke Franz Schwarz.

Hjalmar Schacht je imenovao Gustloffa, koji je ubijen 1936. u Davosu od strane neuravnoteženog studenta, “stalnim posrednikom između britanskih i američkih tvrtki i nacista”. Prema nekim podacima, Gustloff je bio posrednik od 1925. do 1929.

Bivši blagajnik i posrednik, kasnije SS Obergruppenführer Franz Schwarz, također je umro na čudan način, baš kao i Gustloff. Nakon rata, 2. prosinca 1947. godine, pušten je iz takozvanog “kampa za filtriranje” u Regensburgu, ali nije daleko stigao.

Nakon doručka je osjetio slabost i sat i pol kasnije umro “zbog problema s trbuhom”. Tako barem stoji u medicinskom izvješću. U travnju 1945. je Schwarz zapalio “smeđu kuću”, sjedište stranke NSDAP u Münchenu, u Bavarskoj. Tada su izgorjeli svu dokumenti koji su mogli ugroziti predstavnike zemalja osvajača. Uništavajući dokaze je naivno vjerovao u oprost osvajača sa Zapada.

Iz pravca kompanije Shell Hitler dobiva svoju prvu torbu novčanica

Hitlerove snage

FOTO: Nacističke vojne zastave na Paradi pobjede

No, unatoč činjenici da su dva krunska svjedoka zauvijek ušutkana, neki povjesničari su uspjeli doći do dokaza o anglosaksonskoj financijskoj potpori Hitlerovih pristaša. Konkretno, Guido Giacomo Preparata, koji je dva desetljeća posvetio istraživanju veza nacista s poslovnim krugovima u Londonu i Washingtonu dva desetljeća, imenovao je one koji su naciste doveli na vlast.

Tko je financirao naciste od početka? Prema smiješnoj legendi, koja se uporno nameće javnosti, nacisti su se financirali prikupljanjem novca na svojim sastancima”, piše Guido Preparata.

Međutim, pronalazi uvjerljive dokaze da je većina financijskih sredstava nacističke stranke bila stranog podrijetla. Financijski klanovi Morgan i Rockefeller su na Wall Streetu preko “Chase National Banke” promovirali dionice “IG Farbenindustrie” i nekoliko njemačkih kemijskih tvornica. Banka “Dillon&Reid” je isto činila za kompaniju “Vereinigte Stahlwerke” Alfreda Thyssena. Kasnije je sve što je stvorio Krupp palo u ruke Standard Oila i Rockefellera.

“1933. godine, kada je bez sumnje postalo jasno da je tvrtka AEG financira Hitlera, 30% dionica je držala partnerska tvrtka, američki General Electric”, piše talijanski povjesničar i pretpostavlja da je tijekom 15 godina, od 1919. do 1933. godine anglosaksonska elita bilo duboko involvirana u njemačkoj politici.

“Namjera je bila stvoriti jedan opskurni pokret kojeg bi se mogao koristiti kao pijuna u velikoj geopolitičkoj zavjeri. Nisu bili Velika Britanija i SAD ti koji su stvorile Hitlera i njegovu stranku, ali su stvorili uvjete u kojima su se mogli pojaviti”, piše Guido Preparata.

A evo što njemački povjesničar Joachim Fest piše o posebnim financijskim tokovima koji su dolazili Hitleru.

“U jesen 1923. godine je Hitler otišao u Zürich i vratio se s punim torbama švicarskih franaka i dolara u gotovini”, piše Joachim Fest.

Dakle, uoči pokušaja “puča” mu je netko dao veliku svotu novca. Prema nekim podacima, taj “netko” nije bio nitko drugi nego Sir Henry Deterding, direktor anglo-nizozemske kompanije Shell. Kasnije nije financirao Hitlera izravno, nego preko Wilhelma Gustloffa.

Zanimljivo je napomenuti kako je sud u Münchenu, koji je procesuirao aktere državnog udara, uspio dokazati da je Nacistička stranka dobila samo 20 000 dolara od industrijalaca iz Nürnberga, kako bi organizirala pobunu. Međutim, procjenjuje se da su troškovi Hitlerovih pristaša bili barem 20 puta veći.

U travnju 1924. je Hitler osuđen na pet godina zatvora zbog veleizdaje, ali pušten već u prosincu. Kupio je vilu Berghof  i pokrenuo novi dnevni list Völkischer Beobachter.

“S kojim novcem? S onim iz 1924. Hitlerovi industrijalci i financijski podupiratelji, Thyssen, Vogler, Schroeder i Kirdorf, potajno su davali značajne svote nacistima. Osim toga, čelnici i dužnosnici Nacističke stranke primali su plaće u stranoj valuti”, piše Joachim Fest.

nacisti

Valja napomenuti da su Vogler i Schroeder bili američki poduzetnici, a ne njemački, koji su kapital stvorili uglavnom u inozemstvu. Među Hitlerovim pokroviteljima je bilo i drugih kontroverznih likova, poput Maxa Warburga iz “IG Farbena”, brata direktora FED-a u New Yorku, Paula Warburga. Među njime je bio i Carl Bosch, čelnik njemačke podružnice tvrtke “Ford Motor Company”, U stvari, zašto bi njemački industrijalci žudjeli za Hitlerovim dolaskom na vlast? Ovo je besmisleno, jer su nacisti u svom programu htjeli ograničiti industrijalce otprilike kao boljševici.

Zašto je Henry Ford dobio visoko odlikovanje Trećeg Reicha?

Budući da govorimo o Fordu, 1931. novinar American Detroit Newsa, koji je posjetio Njemačku zbog intervjua o političkoj budućnosti Adolfa Hitlera, bio je iznenađen kada je na stolu budućeg Führera vidio poznatu fotografiju Henrya Forda.

“Smatram ga inspiracijom”, objasnio je Hitler.

No, Ford nije bio samo inspiracija nacističkog vođe, već i njegov velikodušni zaštitnik. Ford i Hitler su bili bliski i po vatrenom antisemitizmu.

Naime, još 1920. godine je Henry Ford tiskao i na vlastiti trošak poslao u Njemačku pola milijuna primjeraka “Protokola Sionskih mudraca” i dvije njegove knjige “Svjetski judaizam” i “Židovske aktivnosti u Americi”.

Kasnih ’20-ih i ranih ’30-ih, prema nekim izvorima je Ford velikodušno podržavao NSDAP. O tome postoje pisana svjedočanstva Franza Schwarza, iako se ne govori o konkretnim iznosima. U znak zahvale je Hitler Forda odlikovao “Velikim križem njemačkog orla”, najvišim odličjem Reicha kojeg je jedan stranac 30. srpnja 1938. mogao dobiti u Detroitu. Ford je odlikovan tijekom ručka na kojem je sudjelovalo oko petnaest stotina poznatih Amerikanaca.

Odlikovanje mu je dao njemački konzul, a Henry Ford je, kako tvrde svjedoci, bio toliko uzbuđen da je počeo plakati.

Nakon toga je financirao Hitlerov projekt “narodnog automobila” i na kraju stekao 100% dionica konzorcija Volkswagen. Veze Forda i Hitlera su bile toliko jake da ni tijekom rata nisu popustile.

No, tada je donesen poseban zakon koji zabranjuje bilo kakvu suradnju s Hitlerom, takozvani Zakon o trgovini s neprijateljem, ali ovaj zakon nije imao nikakav utjecaj na Forda.

Uz sve to, 1940. je Ford je odbio sastavljati zrakoplovne motore u Velikoj Britaniji, koja je bila u ratu s Njemačkom, dok je s druge strane u isto vrijeme njegova nova tvornica u francuskom gradu Poissy počela proizvoditi motore za Luftwaffe zrakoplove.

Teheranska konferencija, Staljin, Roosevelt, Churchil

FOTO: Teheranska konferencija, Staljin, Roosevelt, Churchil

Fordove europske podružnice su Hitleru 1940. besplatno isporučile 65 000 kamiona. U okupiranoj Francuskoj je podružnica Ford nastavila je proizvoditi kamione za Wehrmacht, a njegova druga podružnica u Alžiru je opskrbljivala generala Rommela s kamionima i oklopnim vozilima.

U tom je smislu ima nešto nevjerojatno. Na kraju rata su savezničke zračne snage razorila njemački grad Köln, koji je sravnjen sa zemljom, a “čudom” je ostalo netaknuto samo nekoliko zgrada, sve Fordove tvornice.

Međutim, Ford i njegovi konkurenti iz General Motorsa su svejedno dobili odštetu od američke vlade za štetu “koja je prouzročena njihovoj imovini na neprijateljskom teritoriju”.

Osim toga, General Motors je posjedovao jedan od najvećih njemačkih automobilskih konzorcija, Opel, koji je proizvodio vojne kamione model “Blitz”. Na kućištu tih kamiona je “genijalan um” stvorio zloglasni “gasenwagen”, plinske komore na kotačima. Na početku Drugog svjetskog rata su ulaganja američkih tvrtki u njemačke sektore iznosila oko 800 milijuna dolara, od čega je samo Ford dao 17,5 milijuna dolara.

Američki novčani tokovi u Njemačkoj su pod kontrolom američke tajne službe

Možda je nekome poznata epizoda “Sedamnaest trenutaka proljeća”, gdje se  nacistički general Karl Wolff sastaje s čelnikom CIA-e Allenom Dullesom?

Povjesničari si često postavljaju pitanje zašto je predsjednik Roosevelt poslao Dullesa na posebne pregovore u Švicarsku? Odgovor je očigledan. U siječnju 1932. je održan susret između Hitlera i engleskog financijera Normana Montagua.

Jurij Rubcov, doktor povijesti na ruskoj Akademiji vojnih znanosti nagađa da je tada zaključen tajni sporazum o financiranju Nacističke stranke (NSDAP).

“O ovom sastanku su braća Dulles podsjećala američke političare na ono o čemu njihovi biografi ne vole govoriti. Jedan od braće je bio budući direktor američke kontraobavještajne službe, Allan Dulles. Je li to puka  slučajnost? Kao što neki povjesničari tvrde, Dulles je osobno kontrolirao sve novčane tokove koji su išli u Reich, počevši od izborne kampanje Hitlera 1930. Nacistički vođa je dijelom bio financiran i od “IG Farbenindustrie”, već pod kontrolom Rockefellerovog “Standard Oila”. Roosevelt je poslao Dullesa na tajne pregovore upravo zato što je znao bolje od bilo koga drugog koliko su Amerikanci involvirani i koliko su uložili u gospodarski rast Reicha. Zašto je Dulles generala Wolfa s tolikim inzistiranjem ispitivao o imovini “novih njemačkih vlasti” i njihovim zlatnim rezervama? Zato što je imao zadaću da što prije vrati sve utrošeno”, piše dr. Jurij Rubcov.

cia

Pitanje financiranja Hitlera od strane angloameričkih korporacija je toliko opsežno da ga je teško opisati u jednom članku. Priča o Ernstu Hanfstaenglu, Amerikancu njemačkog podrijetla, koji je po zadatku američke tajne službe bio “čuvar” Adolfa Hitlera ’20-ih, koji je budućem Führeru davao novac milijardera s one strane Atlantika, zaslužuje posebno poglavlje.

Ne može se u potpunosti objasniti uloga engleskog bankara Normana Montagua u financiranju Hitlera i raskola u engleskoj eliti, tvrde stručnjaci, koji predlažu da se nastave proučavati svi financijski tokovi koji su hranili nacizam.

Nakon svega, tko je na kraju pokrenuo Drugi svjetski rat? Možemo nastaviti vjerovati da su za to krivi Molotov i Ribbentrop ili su ipak iza svega London i Washington?

Međutim ovdje završava priča s početkom Drugog svjetskog rata, financiranjem nacista i nekim detaljima iz samog rata, poput kontroverznih poslovnih odluka Henrya Forda, ali sve ovo ne završava porazom nacista.

Od Prvih dana sve do danas – Reich, Wermacht, nacisti i NATO

Licemjerje NATO pakta u njegovim napadima na Rusiju i druge države istočne Europe nakon pada Berlinskog zida ima sve odlike nacističke Njemačke. Veliki simbol Hladnog rata bio je zid koji podijelio Berlin između komunističkog istoka i demokratskog Zapada. Pao je 1989. godine, jer je to dopustio ruski predsjednik Mihail Gorbačov, a zapadni političari su 1990. godine davali jamstva Rusiji da će dozvoliti miran slom sovjetskog komunizma i okončati podjelu Europe.

Dopustili su Moskvi okonča Hladni rat i oslobodi bivše zemlje Varšavskog ugovora, koje su postale neovisne nacionalne države. Kao što je nedavno Arhiva nacionalne sigurnosti u Sjedinjenim Američkim Državama potvrdio, postoji 30 ključnih dokumenata koji su dokaz čvrstih obećanja koje su zemlje NATO pakta Mihailu Gorbačovu dale 1990. godine.

Gorbačov je tražio i dobio jamstva, ali je prevaren od strane političkog krila NATO pakta, ekspanzijom Europska unije koja ne tolerira ni nacije, ni neovisnost, niti demokraciju. Bush je Gorbačovu dao jamstva kakva su nacisti dali ostatku Europe u vezi Čehoslovačke i tijekom “Sudetske krize” uoči Drugog svjetskog rata, “kako više neće biti teritorijalnih pretenzija”, nakon čega je Hitlerova vojska pokorila gotovo cijelu Europu. NATO pakt i u Europska unija su isto učinili nakon pada Berlinskog zida sa širenjem na istok.

NATO vojska

No, možda najgori aspekt ovih laži i obmana NATO pakta i EU, sramotno podržanih od raspadajuće engleske političke klase, su naknadna racionalizacija i opravdanja ovih izdaja.

Suočen s nespornim dokazima da se nije držao obveza, NATO sada kaže: “NATO saveznici donose odluke konsenzusom i to snimaju. Ne postoji nikakav zapis da je takva odluka donesena od strane NATO saveza. Osobna jamstva čelnika NATO saveza ne mogu zamijeniti ugovor saveza i ne predstavljaju formalni sporazum koji obvezuje NATO.”

Hoće li itko ikada vjerovati u vođama NATO pakta? Ne, iako je očito da su sve agresije u svijetu, počevši od ratova nakon pada Berlinskog zida, do širenja na istočnu Europu, sada u Ukrajini, pokrenuli imperijalisti NATO pakta i EU. Međutim, javno mnijenje se bombardira takvom propagandom na koju bi bio ponosan i Goebbels.

Ipak , ova je propaganda toliko perverzna da milijuni ljudi u Europi i Sjedinjenim Američkim Državama u to ne vjeruju. Sve više je informacija koje potvrđuju da je NATO u određenom smislu nasljednik nacističke Njemačke i ljuta osviještena manjina može postati većina koja će eksplodirati.

Jedan od najboljih primjera je karijera njemačkog časnika Adolfa Heusingera. S izbijanjem Drugog svjetskog rata je Njemačko vojno zapovjedništvo je pokrenulo svoju ratnu mašineriju. Adolf Heusinger je pratio ljude na terenu i pomagao u planiranju operacija za invaziju Poljske, Danske, Norveške, Francuske i Nizozemske. Promaknut je u čin pukovnika već u kolovozu 1940. godine, a načelnik operacija postaje u listopadu 1940. Tim je postao treći čovjek u hijerarhiji planiranja vojnih operacija nacističke Njemačke. Iznad njega su bili načelnik Glavnog stožera general Franz Halder i zamjenik načelnika Glavnog stožera general Friedrich Paulus.

Nakon invazije na Sovjetski Savez u lipnju 1941. postaje odgovoran za planiranje operacija u tom dijelu bojišta, dok je za ostale fronte bilo odgovorno Glavno zapovjedništvo oružanih snaga (Oberkommando der Wehrmacht).

Adolf Heusinger je ostao šef Operationsabteilunga i bio promaknut je u čin generala u siječnju 1943. U lipnju 1944. Heusinger privremeno preuzima dužnost načelnika Glavnog stožera njemačke vojske. U tom svojstvu je 20. srpnja 1944. prisustvovao na sastanku u “Vučjoj jazbini” Adolfa Hitlera i stajao uz Hitlera kada je eksplodirala bomba koju je postavio Claus von Stauffenberg.

Spomenici Crvene armije u Poljskoj

FOTO: Spomenik Crvene armije

Heusinger je hospitaliziran zbog ozljeda, ali ga je Gestapo ipak ispitao kako bi utvrdio njegovu ulogu atentatu. Iako postoje neki dokazi da je Heusinger imao kontakte s mnogim zavjerenicima, nije bilo dovoljno dokaza koji bi ga izravno povezali s urotnicima i oslobođen je u listopadu 1944.

Međutim, smješten je u odjel “Führer Reserve” i nije bio na drugom položaju do 25. ožujka 1945. godine, kada je postao načelnik oružanih snaga.

Saveznici su ga zarobili u svibnju 1945. i od 1945. do 1947. je Heusinger svjedočio tijekom suđenja u Nürnbergu.

Prema dokumentima koje je objavila njemačka Federalna obavještajna služba 2014. godine, Adolf Heusinger je bio dio “Schnez Troopa”, tajne vojske koju su veterani Wehrmachta i Waffen SS-a pokušali uspostaviti početkom ’50-ih.

Međutim, spašava ga njegovo neprocjenjivo iskustvo u planiranju vojnih operacija nacističke Njemačke na Istočnoj fronti.

Godine 1950. je postao je savjetnik za vojna pitanja Konrada Adenauera, prvog kancelara Zapadne Njemačke, a kasnije  je služio u uredu na čelu s Theodorom Blankom, koji je 1955. vodio Ministarstvo obrane Zapadne Njemačke.

Uspostavom oružanih snaga Zapadne Njemačke, Bundeswehra, 1955. godine, Heusinger se vratio u vojnu službu i dobio čin generala.

Heusinger je napredovao u službi do te razine da je u travnju 1961. imenovan  predsjednikom Vojnog odbora NATO pakta u Washingtonu, gdje je služio do 1964. godine, kada je umirovljen.

Sve se to dogodilo unatoč činjenici da ga je Sovjetski Savez početkom šezdesetih tražio za ratne zločine počinjene na okupiranim sovjetskim teritorijima. Heusinger je umro u Kölnu 30. studenog 1982. u dobi od 85 godina.

Ovo je samo jedan od primjera kako su nacistički generali i dužnosnici mijenjali uniforme i dužnosti, ali nema sumnje da su znanja nacističkog generala Adolfa Heusingera  bila presudna da dođe u sam vrh NATO pakta i da tamo najvišu dužnost obnaša pune tri godine, baš u vrijeme “Kubanske krize”.  Kako se čini, do danas se nije promijenilo baš ništa.

Hitler

FOTO – Adolf Hitleru lipnja 1942. u sjedištu Vojske Grupe Jug u Poltavi. S desna na lijevo: Hitler, general pješaštva Georg von Sodenstern, general Panzertruppe Friedrich Paulus, general bojnik Adolf Heusinger

nato hitler

FOTO – Nacistički general Adolf Heusinger i Heusinger u uredu u Washintonu 1962.

Hitlera i naciste su financirali FED i Bank of England

Wehrmacht i NATO – Sličnosti „Glavnog plana istok“

Pošalji ovaj članak prijateljima:

Pravila ponašanja na Poskok.info ilitiga po stranjski Disclaimer