Prošao je još jedan Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine, koji se posljednjih godina, uzimajući u obzir višenacionalni karakter Bosne i Hercegovine, još od ustoličenja Željka Komšića u Predsjedništvo BiH, pretvorio u vlastitu negaciju, odnosno u dan koji proslavljaju isključivo Bošnjaci.
Obilježavanje 1. ožujka kao Dana nezavisnosti od samog početka je sporno, jer je za taj dan odabran jedan datum, kao što je to obljetnica održavanja referenduma kojim je Bosna i Hercegovina početkom rata priznata kao samostalna država, koji je od samog početka bio predmet žestokih nacionalnih prijepora: dok je on za jedne “dan nezavisnosti”, za druge je, Srbe, bio “povod za rat”.
Prvi mit
Stoga je taj datum, ne ulazeći dublje u njegove konsekvence, iz perspektive jedne nacionalne skupine, Srba, itekako sporan, a u međuvremenu je to postao i drugoj: Hrvatima. Besmisleno je sada, tridesetak godina kasnije, ispravljat povijesne “krive Drine”, jer je taj datum u nacionalnim kolektivnim memorijama pretvoren u neku vrstu mita iz kojeg su izostavljeni “neugodni detalji”.
Prvi mit, onaj, uvjetno rečeno srpski, 1. ožujak prvenstveno vidi kao dan kada je na Baščaršiji ubijen “srpski svat”, što je bio svojevrsni povod za “treći srpski ustanak”, odnosno svojevrsnu reprizu onoga što se događalo u Hrvatskoj. Po tom mitu, da se nije dogodio referendum, do rata uopće ne bi došlo, što je jeftina zamjena teza. Do rata bi itekako došlo, jer je Miloševićeva velikosrpska politika računala na Bosnu i Hercegovinu kao neupitni vlastiti teritorij, što ima i svoju povijesnu dubinu. Ukratko, “srpski svat” s Baščaršije nije bio nikakav razlog otpočinjanja rata u Bosni i Hercegovini, već samo jedan od brojnih događaja koji je iz uske nacionalne perspektive zloupotrijebljen kao njegov povod.
Jedina nam domovina
Kada je riječ o Hrvatima, možemo čuti teze kako su se Hrvati tada spremno odazvali i izišli na referendum, da bi očuvali “jedinu nam domovinu Bosnu i Hercegovinu”, kako bi to danas rekao Dragan Čović, a onda su im Bošnjaci “zabili nož u leđa”, u čemu, na žalost, ima i dosta istine. Veliki broj Hrvata koji su tada živjeli u višenacionalnim sredinama izišao je na referendum upravo iz tih “čovićevskih” motiva, jer bi u suprotnom, u slučaju da referendum propadne, Bosna i Hercegovina formalno-pravno ostala u zoni utjecaja velikosrpske politike Slobodana Miloševića.
Hrvati su, da se ne lažemo, birali zapravo “manje zlo”. Međutim, kada je riječ o bosanskohercegovačkoj “hrvatskoj politici” iz devedesetih, radi se prije svega o prvorazrednom licemjerju, jer je ta politika “jedine nam Bosne i Hercegovine” bila teledirigirana iz Zagreba, što je svojevrsni paradoks.
Mokri san
Mokri san bošnjačke politike u tom periodu nije bio “mirna Bosna”, već neka vrsta mini Jugoslavije u kojoj će Bošnjaci igrati ulogu Miloševićevih Srba. Do čega u konačnici dovodi takva utopijska politika, najbolji je primjer današnja rastrzana i dezorijentirana Srbija svedena na Beogradski pašaluk. Ili na ono što se događa u Ruskoj Federaciji.
Brojni geopolitičari predviđaju kako će u neko dogledno vrijeme doći do raspada Ruske Federacije iz sličnih razloga kao što se to dogodilo u bivšoj Jugoslaviji, zbog unutarnjih međunacionalnih konflikta koji su rezultat višestoljetne ruske imperijalističke politike. Kada je riječ o bošnjačkom nacionalizmu promatranom iz ove perspektive, možemo govoriti tek o žabici koja u vlastitom iskrivljenom zrcalu vidi razjarenog bika.
Ta utopija, što je povijesni paradoks, koja je u ratu desetkovala bošnjački narod, u međuvremenu je postala jedina dominantna politička strategija bošnjačkih stranaka, u što bez iznimke spadaju sve političke stranke koje djeluju na područjima koja je u ratu držala Armija BiH, odnosno na području koje bismo danas bez ikakvih ograda mogli označiti kao Sarajevski pašaluk.
Džepni diktator
Tako da se Dan nezavisnosti BiH, što je jasno svima, pa i Bošnjacima, bez obzira na jeftine deluzije koje im serviraju korifeji bošnjačkog nacionalizma predvođeni Bakirom Izetbegovićem i njegovom hrvatskom marionetom Željkom Komšićem, proslavlja isključivo u Sarajevskom pašaluku koji se prigodno, samo na taj dan, nazove “Bosnom i Hercegovinom”.
Otužni ceremonijal koji je povodom Dana nezavisnosti ove godine održan u sarajevskoj Vijećnici izgledao je, barem iz nečije tuđe, “nepatriotske perspektive”, kao neka urnebesna montipajtonovska groteska u kojoj glavnu riječ drže jedan karikaturalni džepni diktator, tu se misli na Komšića, koji je, što je rezultat one poznate floskule o povijesti koja se ponavlja isključivo kao farsa, neka tragikomična mješavina Slobodana Miloševića i Sejde Bajramovića, te novoizabrani bošnjački član Predsjedništva Denis Bećirović, čovjek s karizmom stabla bukve.
Središnji Dnevnik na Federalnoj televiziji 1. ožujka je počeo najavom kako je danas “širom zemlje” obilježen Dan nezavisnosti. Što označava ovo “širom zemlje”? Je li, po toj logici, Republika Srpska, gdje se taj dan ne obilježava ni pod razno, još uvijek dio Bosne i Hercegovine? Jesu li to Posušje ili zapadni dio Mostara, gdje se famozni Dan nezavisnosti doživljava otprilike kao dan nezavisnosti Tunguzije, kao nešto što se nikoga u tim sredinama niti najmanje ne tiče, još uvijek u Bosni i Hercegovini? Sudeći po svemu, u oba slučaja, odgovor je identičan – nisu.
Kolektivna deluzija
Kada je riječ o običnim ljudima, Bošnjacima, oni Dan nezavisnosti, čini mi se, doživljavaju na sličan način kao Dragan iz pjesme “Dan Republike” Zabranjenog pušenja, kao nešto što je izgubilo smisao, ali je, bez obzira na sve, “naše”. Možemo zamijeniti skeptičnog Dragana iz pjesme nekim Fadilom ili Hasanom, pa zamisliti kako mu supruga kaže: “Fadile, šuti, skrati jezik mogu te čuti, jer znaš da je mali predo papire za poso kod našeg Željka.”
Vratimo se još jednom na ono “širom zemlje”. Možemo govoriti o svjesnom stvaranju jedne deluzije, jer je svakome, pa i voditeljici koja je to izgovorila u kamere, jasno koliko je to besmisleno, tako da ovdje možemo govoriti o nekoj vrsti svjesno stvorene kolektivne deluzije za račun jedne politike koja je već odavno zašla u slijepu ulicu iz koje ne postoji nikakav izlaz. I da su svi oni koji u nju vjeruju sudionici jedne velike “drame”, ili komedije, kako hoćete, koji u to “širom zemlje” vjeruju otprilike na isti način kao što ravnozemljaši vjeruju u Zemlju kao ravnu ploču.
U Borgesovoj priči “O izdajici i junaku” govori se o jednoj sličnoj kolektivnoj “uroti”, deluziji koja se odvija po dramaturškim obrascima teorija urote. Radnja priče odvija se u Irskoj, 1824. godine, kada se grupa urotnika odluči na ustanak protiv Engleza. Međutim, ustanovi se da je vođa urotnika Fergus Klipatrick zapravo izdajnik. Umjesto da ga ubiju, čime bi nosio povijesnu stigmu izdajnika, urotnici uz pristanak samog Klipatricka insceniraju njegovo ubojstvo, koje je onda poslužilo kao povod za ustanak. Umjesto da ostane upamćen kao izdajnik, Klipatrick je u kolektivnoj memoriji pretvoren u nacionalnog heroja.
Na po deset
Bilo bi pogrešno Bećirovića ili Komšića promatrati u sličnom kontekstu. Jedina poveznica s Borgesovom pričom je fenomenološka, to da se jedna lažna slika godinama “prodaje” neosviještenim biračima, koji onda povjeruju u nju otprilike kao mala djeca koja se uvjerena u to da će jednog dana biti piloti ili prvotimci FC Barcelone ili Manchester Cityja.
Ljudi poput Željka Komšića, za kojega se nekada moglo čuti kako je izdao “vlastiti narod”, ne mogu nikoga izdati, jer izdati mogu jedino ljudi koji u nešto vjeruju. A Komšić, narcisoidno zagledan u vlastiti lik u iskrivljenom zrcalu, ne vjeruje ni u što drugo osim u ono što “vidi” u alkoholičarskim izmaglicama.
Može, dakle, izdati jedino gazdu kafića u koji redovno dolazi “na po jednu”, koja se kod nas obično pretvori u “na po deset”, pa preći u drugi i može, također, izdati one koji se skupljaju u istom tom kafiću, koji su za besplatnu turu spremni slušati nečiju šuplju priču. Ali to bi već bilo političko samoubojstvo.
Josip Mlakić l Bljesak.info
wpDiscuz
