Published On: Sun, Sep 17th, 2017

Povijesni razvoj pojma konstitutivnosti naroda i njegovo sumnjivo osporavanje (II. dio)

Ivan Pepic profilna

U prvom članku ove serije tekstova dotaknuo sam se pitanja normi Europske unije. Pokazao sam da one nisu vrijednosno neutralne niti mogu služiti kao ‘temelj’ za ukidanje konstitutivnosti naroda u BiH, kako bi to bosanskohercegovački i međunarodni integracionisti željeli.

U javnosti je sve češća percepcija o nevaljanosti konstitutivnosti naroda. Razni autori odbacuju taj pojam uglavnom ga denuncirajući ili kao ‘izmišljotinu’ ili kao nepostojećeg u ‘europskoj praksi’. Dakako, polazišne točke na kojima se takvi argumenti grade su netočni.

_________ piše: Ivan Pepić | vecernji.blog.hr | poskok.info

Ovaj tekst iznosi primjere na koji način neki autori negiraju pojam konstitutivnosti. Nadalje, pokazuje se na koji način je došlo do razvoja konstitutivnosti: za to nisu zaslužni ni ZAVNOBiH ni Dejtonski ustav, nego povijesne okolnosti koje su tjerale čak i Osmansko Carstvo da normativno pokuša regulirati odnose između muslimana i nemuslimana, što je, kako nas povijest uči, učinjeno pod sultanovim apsolutizmom, neučinkovito i daleko od standarda u tadašnjoj Europi.

U idućem tekstu dotaknut ću se pitanja na koji se način konstitutivnost naroda želi ‘oboriti’ primjerima iz Europe.

 

Negacija konstitutivnosti

Mnogi su teoretičari, poput Arenda Lijpharta, prepoznali da se neuspjesi u društvima s podijeljenom moći među etničkim skupinama, kao što je BiH, ne mogu pripisati samom podijeljenom društvu, nego nezadovoljavajućim propisima i institucijama. Loši povijesni primjeri kao što je npr. Cipar (1960.-1963.) dokazuju kako se naknadne promjene koje idu u smjeru ukidanja konsocijacije uvode kaos u državama i dodatno produbljuju rascjepe.

Za takve su neuspjehe zaslužni i mnogi autori koji povijesne okolnosti tumače ‘od oka’, želeći promovirati vlastite ideje bez ikakve želje da kontekst promatraju onakvim kakvim jest.

Među domaćim radovima nerijetko se ističe da je konstitutivnost nevaljana jer ona ne proizlazi iz povijesnog nasljeđa. Enver Imamović (1998) tvrdi kako je “prema povijesnom i legalnom smislu konstitutivnost neobjašnjiva. Njegova pozadina definitivno je politički motivirana”. Kao što ćemo vidjeti ta je konstatacija netočna. Kasim Trnka (2000) smatra kako “prenaglašavanje konstitutivnosti” dovodi do disolucije BiH.

Asim Mujkić (2007) uspoređuje konstitutivnost s vjerskim nacionalizmom. Osim što smatra da je konstitutivnost “opskuran pojam”, on dodaje da, kako bi kultura opstala, treba se boriti za očuvanje ljudskih prava (kao da postojanje konstitutivnosti to negira!), dok su konstitutivni narodi isključivo politička konstrukcija.

Dženeta Miraščić i Zlatan Begić (2009) tvrde da “ostvarivanje suvereniteta bosanskohercegovačkih građana, ali i konstitutivnosti Bošnjaka, Srba i Hrvata, mora se osigurati dosljednim ostvarivanjem njihovih političkih prava, na prvom mjestu aktivnog i pasivnog biračkog prava. Negacija značaja bosanskohercegovačkog građanina, bez obzira na njegovu ‘kolektivnu pripadnost’, ne može voditi ka izgradnji i očuvanju stabilnog i prosperitetnog bosanskohercegovačkog društva”. Konstitutivnost naroda i bosanskohercegovački građanin, dakle, prikazuju se kao pojmovi koji su međusobno isključivi.

 

Kratak pregled temelja konstitutivnosti naroda

U javnosti se pojam konstitutivnosti pripisuje, uglavnom, ZAVNOBiH-u. Međutim, takav je argument samo djelomično točan. ZAVNOBiH tek je jedan od povijesnih trenutaka koji je doprinio oblikovanju suvremene konstitutivnosti. Prije njenog nastanka, uslijedila su šest važna događaja na kojima se temelji taj pojam:

(1) Dženana Čaušević (2005) primjećuje kako među prvim aktima koji u zakonodavnim tijelima unose sustav podijele po konfesionalnom rascjepu nastaje ‘Uredbom o organizaciji Bosanskog vilajeta’ iz 1865. godine. U tom dokumentu propisano je paritetno zastupništvo po religijskoj osnovi (50:50 muslimani i kršćani) u novoformiranim tijelima vilajeta.

(2) Prema Hasanu Kayaliju (1995) Prva ustavna era (1876.-1878.) u Osmanskom Carstvu obilježena je “pritiscima izvana u korist nemuslimanskih skupina i razumijevanjem vladajućih koji su htjeli smanjiti utjecaj nacionalizma i separatizma, što je rezultiralo širokim i neproporcionalnim kvotama za nemuslimanske provincije”. S druge strane, proces stvaranja modernog ustava u Osmanskom Carstvu nastaje zahvaljujući pritiscima ‘Mladih Osmana’, prethodnika ‘Mladih Turaka’. Oni su u drugoj polovici 19. stoljeća, vrativši se iz europskih gradova, nastojali od carstva napraviti ustavnu monarhiju. Bez obzira na neuspjeh, krutom shvaćanju islama, turskocentričnosti (u zakonodavnim tijelima su mogli biti birani građani s napunjenih 30 godina i znanjem turskog jezika) te kasnijim apsolutističkim divljanjem sultana Abdula Ahmida II., Prva ustavna era prepoznala je ozbiljna kretanja europskog nacionalizma iz tog vremena. Iako na koncu neefikasno, međukonfesionalni razdori nastojali su se amortizirati upravo prepoznavanjem zahtjeva različitih skupina podijeljenog osmanskog društva.

(3) Dolaskom Austro-Ugarske, nacionalizacija konfesionalnih zajednica donijela je 1910. ‘Zemaljski štatut’, ujedno i prvi moderni ustavni akt na području BiH. Proces stvaranja modernih nacionalnih segmenata doveo je i do modernog sustava raspodjele unutar Sabora po konfesionalno-etničkom ključu, kao što je to već bio slučaj u mnogim drugim europskim podijeljenim društvima koji i danas počivaju na tom modelu.

(4) Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, Vidovdanski ustav iz 1921. navodi postojanje jedinstvenih ‘građanskih’ prava, ali su Srbi, Slovenci i Hrvati bili temeljni subjekti kojima se monarh obraćao na cijelom području Jugoslavije i, osim toga, u članku 109. eksplicitno se navodi kako “nasljednim poslovima Muslimana sude državne šerijatski suci”. Dakle, unatoč praktičnom kraljevom apsolutizmu, u najvišem normativnom aktu pronalaze se elementi o podijeli poslova po etničkoj i vjerskoj liniji, pa čak i u različitoj sudskoj praksi.

(5) Javnosti poznata druga deklaracija ZAVNOBiH-a, koja je poslužila i kao temelj N/SR BiH, obraća se Srbima, Muslimanima i Hrvatima. ZAVNOBiH jamči “ravnopravnost Srba, Hrvata i Muslimana BiH, koja je njihova zajednička i nedjeljiva domovina”.

(6) Sintagma ‘konstitutivan narod’ korištena je u publicistici i prije rata u BiH. Primjerice, Sead S. Fetahagić (2011) navodi kako se taj pojam pojavio 8. srpnja 1990. u tjedniku ‘Nedjelja’. Osim u publicistici, Čaušević prvi put nailazi na pojam ‘konstitutivan’ prilikom osnivanja Skupštine srpskog naroda u BiH 24. listopada 1991. (“već dugo traje zavjera da se srpski narod, kao konstitutivan narod u BiH, svede na nacionalnu manjinu”). Kasnije, Ustav Republike BiH iz 1993. nije predvidio pojam konstitutivnosti, ali je preuzeo dijelove Ustava iz 1974.

Konačno, konstitutivnost se spominje u Ustavu Federacije BiH 1994. te u Ustavu BiH iz 1995. godine.

Međutim, kao što povijest razvoja bosanskohercegovačkog društva i političkog sustava svjedoči, normativni temelji konstitutivnosti naroda vidljivi su u višestoljetnom razvoju društvenih, kulturnih i političkih organizacija koja je slijedila konfesionalno-nacionalne rascjepe. Osim toga, kao što smo vidjeli, čak i u normativnim aktima i političkim događajima iz 19. stoljeća nadzirali su se temelji konstitutivnosti naroda, čiji je cilj upravo ublažiti konfrontaciju u duboko podijeljenom bosanskohercegovačkom društvu.

Bez konstitutivnosti triju naroda uslijedio bi raspad BiH, kao što je to bilo u apsolutističkom Osmanskom Carstvu i Kraljevini i komunističkoj Jugoslaviji: one su prepoznale etničke probleme, ali su nastavile postojati u apsolutističkom i autoritarnom obliku, što je dovelo do kraha. Zato, obzirom na povijesna iskustva, oni koji negiraju konstitutivnost naroda ne čine se baš sklonima opstanku BiH.

Napomena: Ova serija tekstova predstavlja skraćene i prilagođene dijelove članka “Post-vestfalske norme Europske unije i konstitutivnost naroda: vrijednosni antagonizam ili uključiva koegzistencija?” iz zbornika radova sa znanstveno stručnog skupa “Hrvati BiH – nositelji europskih vrijednosti”, Neum, 16. i 17. ožujka 2017.