POVIJESNA FOTOGRAFIJA: Na njoj su “mučenici” Puljić i fra Bonifacije Barbarić. Šteta, nedostaje Komšić

Na misnome slavlju u Šiljevištu koncelebriralo je mnoštvo svećenika, a kardinal Puljić se na početku zahvalio pokojnom Stanku Barbariću koji je pomagao razne crkvene projekte, te koji je u rodnom Šiljevištu uredio svetište svoga prastrica Sluge Božjeg Petra Barbarića i potom ga sa okolnim imanjem darovao Crkvi.

Nekoliko tjedana prije svoje smrti, u rujnu prošle godine, brat fra Bonifacija Barbarića fratra u Čapljini, Stanko Barbarić inače uspješan poslovni čovjek koji je dio svoje karijere proveo i u Londonu, cjelokupno imanje darovao je travničkom sjemeništu, odnosno Vrhbosanskoj nadbiskupiji, kako bi Petrovo rodno mjesto bilo zajednička uprava s onom u Travniku.

Nakon svete mise objavljena je fotogalerija događaja na stranici Hercegovackiportal.com koju uređuje udruga hercegovačkih bivših fratara koji ne priznaju Vatikan. Poznati su po nazivanju Ivana Pavla II Sotonom (Bože) a mise počinju sa simpatičnim vicevima o Anti Paveliću (Ex Fra Mile).  Zašto određeni broj vjernika ide i dalje  na njihove mise ako tvrde da posjeduju Dar razuma Duha Svetoga, ako tvrde da su dio Crkve?  Zašto čine grijeh protiv Duha Svetoga?  Odgovor se nameće sam po sebi.

Grude.com portal istaknuo je  fotografije uz ovu vijest. Ali donosi i teološko tumačenje ovog susreta. I Bonifacija i Puljića naziva mučenicima:

Na njima vidimo nadbiskupa metropolita Vrhbosanske nadbiskupije i kardinala Vinka Puljića, te s njim u društvu fra Bonifacija Barbarića, župnika u Čapljini. O detaljima razgovora dvojice svećenika ne zna se ništa, međutim kako i jedan i drugi prolaze mučeništvo zasigurno su teme bile zanimljive i iscrpne. Naime, poznato je da je kardinal Vinko Puljić u Sarajevu prošao najteže ratne dane, bio meta atentatora, a i u novije vrijeme radikali s raznih strana ne daju mu mira, ali on čvrsto stoji na putu vjere, spreman dati život za Crkvu Kristovu.

Autor dalje navodi da  fra Bonifacije Barbarić, franjevac koji je bio zatvaran od strane jugokomunističkih vlasti i čiji najteži progon, od svojih, počinje u eri Ratka Perića, da isti proces niti  danas nije završen, a fra Bonifacije i u 87. godini nosi svoj teški križ i vjeruje u ispravljanje nepravde nanesene fratrima Čapljine, Gruda, Širokog Brijega, Mostara, Ljubuškog, Čitluka.

Autor međutim ne ulazi u srž stvair. Ne uči grudsku javnost činjenici da ne postoji nepravda nanešena od Ratka Perića franjevcima. Te da za Bonifacija kao ni za sve druge uzjogunjene fratre ne postoji  Ratko. Ime Ratko i prezime Perić nebitni su u ovoj priči te molimo autora spornog pamfleta da obrati pažnju na sljedeću rečenicu:

Svećenici koji tvrde da im je nanešena nepravda i da ih je progonio biskup lažu. Ne postoji nikakva nepravda u  bilo kojem dijelu svijeta kada se nekog franjevca iz Toskane, po volji biskupa pošalje u Nepal, Ganges ili Brahmaputru. Tad taj svećenik, sukladno svojoj zakletvi pokoravanja danoj pred Bogom i pred Crkvom, sluša zapovijed biskupa i odlazi u Nepal, Ganges ili Brahmaputru. Samo u Hercegovini urade što? Zazidaju crkve i uvjere narod da stanu iza njih, jer eto “njih progoni Ratko”. Jesu li oni oteli Ratka ili Ratko njih? Jesu li oni snimili propagandnu laž o KGB biskupu i tako blatili samu Crkvu ili jer Ratko snimao laži o njima?  Tko se iskompromitirao pred Bogom i Crkvom? Oni ili Ratko? Jesu li svjesni da niti jedno njihovo nedjelo nije dao u javnost? Niti priču o Zovki i hodočasnicama, niti priču o Fra Vlašiću i Fra Vegi i njihovim seksualnim aktivnostima. Što je učinio? Pisao je Svetoj Stolici. Cijelo vrijeme čini i radi  po jedinom pravu kojem je pristao služiti. Pravu apostolske Rimske Crkve.

 Za to vrijeme uzjogunjeni provincijalci, koji i nisu trebali ići u franjevce, budući da riječ “pokornost” ne razumiju ljudi koji su se iskompromitirali pred Papom i Bogom, utjehu traže obmanjujući mladost i starost po Grudama i Čapljini. I žive od plodova svoje manipulativnosti.

Umjesto da dok su živi, odu u biskupiju, kleknu i mole za oprost, za sve ono što su činili Petrovom namjesniku u Hercegovini. Al prije će se deva pokajati dok bude prolazila krog iglene uši, nego će “udruga uvijek ispravnih” shvatiti da je počinila grijeh.

Doduše što se sada vraćati s puta zablude? Crkva Cimska ima svoje svece. Svoj ustroj. I Rimska Crkva joj ne treba. Kukolj se odovjio sam od žita. Božjim proviđenjem. Crkva Cimska ima svog svetog Rafaela Bobana u Sovićima, u Ćapljini ima Blaženog Božu koji Vatikan krsti sotonskim epitetima, u Širokom joj se uskoro pridružuje fratar koji tvrdi da Andrija Glavaš, ex Fra Radoslav Glavaš, ekskomunicirani fratar koji je služio HItleru, odbivši naredbu provincijala i Stepinca, ima biti proglašen blaženim. Cimska Crkva ima svojeg biskupa koji stoluje na Blidinju, ima svoje dakle svece, i blaženike, uglavnom naciste, ocrtane po oltarima njihovih uzurpiranih Crkvi. Cimska Crkva ima načelo “Djeluj a ne moli”. U stanju su oteti čovjeka, snimiti film o tebi da si smeće ako ne misliš kao oni. Kako povijest Cimske Crkve ima duboke veze s UDBO-om, tako nam Fra Čolaka, lako ćete prepoznati je li neki stari svećenik, fratar,  član Cimske ili Rimske Crkve.  Ćlanovi Cimske Crkve redom su bivši članovi UDBE. U Crkvi Rimskoj nadajmo se da ih više nema. Vatikan to pomalo istražuje i čisti.

Konačno. Mogao je i 70-ih kad su nam radili o glavi. Dojavljivali. Doduše činili za Tita isto što su radili i za sultana.

Naravno ne svi. Ne govorimo da su svi. I nikad nisu bili svi. Mnoštvo ih je uvijek bilo na strani dobra. Ali su svi nažalost šutjeli. Jer ih nekakav tajni kod , kod prisege, obvezuje na to. Ne znamo taj kod. Niti ga moramo znati. Ali onda nemaju pravo govoriti da su uvijek bili uz narod. Ako si uz narod zašto šutiš o bratu svome koji je protiv naroda?