Published On: Ned, ožu 24th, 2013

Potresno pismo iz Sarajeva: U ovakvoj Bosni nema života za Hrvate

Pojedinci su počeli vješati na vrata Katedrale, a neki su čak i mokrili po zidovima. Nakon toga su uslijedila i neka neprimjerna skandiranja koja nemaju veze ni sa nogometom, a ponajmanje sa crkovom koja ničim nije zaslužila uvrede takve vrste. U tim trenucima me oblio hladan znoj. Pokušao sam jednom momku koji nema ni dvadeset godina reći da se ne penje po vjerskom objektu, ali ostao sam usamljen u tom pokušaju. Čak sam bio počašćen sa nekoliko psovki od ostalih navijača, a jedan me čak i pljunuo. To je bila pljuvačka i pljuska cijelom mom životu u gradu za koga sam svim srcem smatrao svojim. Sinoć je na licu mjesta bilo mnogo medija, i koliko vidim nitko nije osudio ta dešavanja pred sarajevskom Katedralom.
Nakon pobjede reprezentacije BiH nad Grčkom pijani navijači urinirali su po zidovima sarajevske Katedrale. ‘Tek sada počinjem shvatati neke stvari koje do sada jednostavno nisam htio ni pokušati shvatiti. Sada vidim zašto se iz ‘mog’ Sarajeva odselilo toliko ljudi, te se sada više ne čudim ‘hercegovačkim separatistima’, napisao je u svom pismu portalu Hercegovina.info sarajevski Hrvat, a mi ga prenosimo u cijelosti.
‘Iskreno priznajem da sam cijeli život proveo živeči u zabludi. Vjerovao sam u ovu BiH, kao Hrvat, kao katolik i kao čovjek koji nema druge domovine.
Moji roditelji su iz Hercegovine došlii trbuhom za kruhom u Sarajevo krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća, a ja sam se rodio početkom sedamdesetih. Djetinstvo i mladost sam proveo u tada za mene najboljem i najljepšem gradu na svijetu, sa prijateljima svih vjera i nacija. Sarajevo je tih godina bilo primjer suživota i tolerancije. Slika grada koja prikazuje četiri vjerska objekta u krugu od nekoliko stotina metara bila je sve do sinoć ikona mog života.
Uoči početka nesretnog rata na ovim prostorima moja rodbina me upozoravala da bježim iz Sarajeva kome se sprema veliko zlo. Nisam mario za te pozive, čak sam ih u krugu svojih prijatelja u par navrata ismijao. Tako sam naivan ostao u Sarajevu i proživio najteži period svog života. I tada sam o Sarajevu imao mišljenje kakvo sam imao uoči rata. Na brdima su papci, a u gradu su raja koja vole Bosnu i ovaj grad. Kada su u mom gradu ukinuli HVO, ubjeđivali su me da tako treba biti, da je ovo Sarajevo i da ovdje treba biti “naša” bosanska vojska. I u to sam povjerovao, te sam u tom uvjerenju dočekao i kraj rata.
Sve to vrijeme nisam napuštao Sarajevo. U početku kada sam mogao, naivno sam ostao u njemu, a poslije nisam mogao izaći, te sam dijelio sudbinu sa svima koji su ostali u svojevrsnom logoru. Nisam tada pridavao pozornost na neke stvari kojima sam bio izložen kao Hrvat, jer sam tada mislio da je svima koji su ostali u Sarajevu isto. Sve to vrijeme sam redovito odlazio na mise u crkvu, i tamo sam nalazio svoj unutarnji mir.
U par navrata sam bio napadnut zbog tih odlazaka u crkvu, ali sam bio uvjeren da su napadači huligani koji bi isto tako napali bilo koga tko bi im se našao na putu.
Ono što se desilo sinoć u “mom” Sarajevu navelo me je da ovo napišem i da konačno slomljen priznam da sam cijeli život proveo u zabludi, lagajući samoga sebe.
Sinoć je igrala “naša” Bosna i sasvim zasluženo ponizila Grčku. Svim srcem sam navijao za Džeku i društvo, i nakon utakmice sam izašao u grad da zajedno proslavim pobjedu sa svojim sugrađanima. Prošetao sam se malo po gradu i onda sam došao na plato ispred sarajevske Katedrale gdje se skupila velika grupa navijača. Ispočetka mi to nije smetalo, ali onda su se pojedinci počeli vješati na vrata Katedrale, a neki su čak i mokrili po zidovima. Nakon toga su uslijedila i neka neprimjerna skandiranja koja nemaju veze ni sa nogometom, a ponajmanje sa crkvom koja ničim nije zaslužila uvrede takve vrste.
U tim trenucima me oblio hladan znoj. Pokušao sam jednom momku koji nema ni dvadeset godina reći da se ne penje po vjerskom objektu, ali ostao sam usamljen u tom pokušaju. Čak sam bio počašćen sa nekoliko psovki od ostalih navijača, a jedan me čak i pljunuo. To je bila pljuvačka i pljuska cijelom mom životu u gradu za koga sam svim srcem smatrao svojim. Sinoć je na licu mjesta bilo mnogo medija, i koliko vidim nitko nije osudio ta dešavanja pred sarajevskom Katedralom.
Jutros sam hladne glave dobro razmislio i napisao ovo pismo koje Vam šaljem kao portalu koji možda i jedini čvrsto stoji na svom putu. Tek sada počinjem shvatati neke stvari koje do sada jednostavno nisam htio ni pokušati shvatiti. Sada vidim zašto se iz “mog” Sarajeva odselilo toliko ljudi, te se sada više ne čudim “hercegovačkim separatistima”.
Sada zamišiljam što bi se desilo da su recimo sinoć navijači Hrvatske u Mostaru slaveći pobjedu svoje reprezentacije otišli pred neku od džamija u gradu i počeli se penjati po njenim zidinama? Ili da su tek pred tom džamijom počeli pjevati pjesme kakve su sinoć pjevane pred sarajevskom crkvom?
Bosanski mediji bi jutros bili puni naslova o povampirenim separatistima kojima ništa nije sveto. Branitelji Bosne i suživota u svojim bi kolumnama spominjali rušitelje, suživota i vjerske tolerancije. O dešavanajima sinoć u Sarajevu niti jedne jedine riječi, i to je ta moja Bosna. Bosna u kojoj očito više nema mjesta za mene i meni slične.’
 
hercegovina.info