POTPUNO OSOBNO Muka mi je od nečasnih političara

Na jednoj kavi, u studenom 2011. godine na terasi kafića Imperijal, Nikola me upitao što mislim o tome da se mi mladi skupimo i pobijedimo tadašnjeg gradonačelnika na lokalnim izborima. Znao sam, ako nitko to ne pokuša napraviti, da će Metković tonuti sve dublje.
Odmah sam bio svjestan da će to biti borba Davida i Golijata. Bili smo bez ikakve potpore, a kamo li stranačke infrastrukture, samo nas dvojica. Nismo znali niti previše ljudi u gradu, u odnosu na suparnikovu razvijenu mrežu kontrausluga i straha (toliko da se njegovo ime i danas često šapće). Nismo imali novca, dok je druga strana imala gradsku “samoposlugu”…
Sve su usporedbe prošle u trenu pred očima. Pomislio sam: “Ma, to se mora pokušati. Vjerojatno svi zapnu upravo na ovom prvom koraku analize.” Upitao sam ga: “Jesi li svjestan što će biti ako ne uspijemo?” Uslijedio je uobičajen Nikolin odgovor: “Ništa se ti ne brini.” Srećom da se nisam brinuo. Ne radi njegove rečenice za koju sam naknadno shvatio da je samo poštapalica, a ne doslovno značenje. Nisam se brinuo, jer sam to htio. U životu sam uvijek volio izazov i unaprijed izgubljene utakmice. U tom trenutku nastao je Most.
Postoji paralela tog trenutka, trenutka pred osnivanje nacionalnog Mosta i trenutka nakon izbora. U svakom od njih nitko nam nije davao niti promil šanse. Nitko nije mogao vjerovati da se nešto može napraviti. Uvijek su bili isti strahovi u ljudi koji su se susretali s nama: “Ima li vas dovoljno? Hoće li vas itko izdati? Jeste li spremni na poraz? Jeste li u mogućnosti nešto promijeniti? Glas za vas je možda bačen glas…”
Bili smo nepoznanica, a ljudi ne vole nepoznanice. Izvarani toliko puta, pušu na hladno. Preprodaja je postala najčešća politička aktivnost, a amnezija za ono prije obećano, njezin najčešći simptom. Uvijek smo se iznova morali boriti s istim predrasudama. Uvijek iznova smo morali imati titansko strpljenje i neograničenu energiju.
Nekad je bio težak osjećaj buditi se ujutro sa spoznajom da ćeš se tog dana morati sukobiti s istom nevjericom s kojom se boriš tri godine. U mislima je, bez obzira na povremena klonuća, uvijek bilo: “Ne odustaj. Stvari se mogu promijeniti. Potrebno je samo još malo snažnije, još malo jače… u što vjeruješ, to će se dogoditi.”
Govorili su da smo politički autsajderi, pa smo pomeli lokalne šerife. Govorili su da smo neiskusni u vođenju lokalnih samouprava, pa smo u pola mandata pomeli njihove višemilijunske dugove i započeli projekte. Govorili su da ćemo biti sretni ako postanemo parlamentarna stranka s jednim zastupnikom. Gotovo su vikali da se nikad obje koalicije neće usuglasiti s potrebnim promjenama, da smo nerealni, bez programa i da samo otežemo, kad ono “100 posto”. Smijali su se i na spomen zajedničkog razgovora sve tri strane, a on se upravo dogodio prije par dana. Sad govore da živimo u paralelnom svemiru, ako tražimo vladu sa sve tri velike strane.
Nevjerica u očima, pa mogu reći i konsternacija pri otvaranju pregovora, nakon što smo rekli da tražimo konsenzus. Možda je to teško očekivati nakon toliko godina taloženja animoziteta, prijevara, mutnih likova, političkih trgovina, nerazriješene povijesti.
Možda mi mlađi možemo lakše presijeći stvari, podvući crtu ili nam se problemi ne čine toliko veliki pa prolazimo kroz njih kao da ih nema. Možda možemo lakše zaboraviti nepravde nadajući se boljem… Ali, ako su oni toliko mudri, iskusni, zar ne vide da je usuglašeno djelovanje svih velikih stranaka u ovom trenutku jedino rješenje za situaciju u kojoj se nalazi Hrvatska? Vjerojatno vide, ali to nije većini prihvatljivo…
Oni koji strepe, vrlo dobro znaju da je to što smo izrekli nešto posve normalno, a za njih ogromna opasnost. Ako ideja uspije pasti na plodno tlo, počinje nečiji kraj. Gubitak broja pozicija i financija… Utapanje ega, nastalih ne na djelima, nego na špaliru podobnih ogledala…
U tom trenutku krenula je neopisiva medijska hajka, lov na vještice, zatiranje bilo kakve ideje o prihvatljivom Mostu, rušenje moralnog kredibiliteta osoba u Mostu koje su se usudile dignuti glas, izreći “herezu” koja im para uši. Moram priznati da sam očekivao različite razvoje događaja i ishode, ali ovo što se događalo u zadnja četiri tjedna, nisam.
Bio sam zatečen tolikim pljuvanjem, neistinama koje su varirale od dosad već tisućitog puta da se Most raspada, pa do upornog ponavljanja da smo neodlučni, ne znamo što hoćemo, da smo naivci zalutali u politiku. Milijun puta smo pokušali na jasan način ponoviti: promjene, reformska vlada, stručne osobe, konsenzus tri velike političke strane oko formiranja vlade. Galama je samo postajala jača.
U ova četiri tjedna koristili su se, ne mitraljezi, nego teško topništvo simultanih medijskih napada. Došli su do te razine da mi izmišljaju život, ljubavnice, da me nazivaju pacijentom, nezakonitim sinom nadbiskupa… U isto vrijeme dok su neki političari slatkorječivo obećavali reforme, nudili su krišom našim zastupnicima usluge, nagovarali ih da promijene dres. Uzimali su članove Mosta, govoreći kako to nije njihova izdaja, nego politički fair-play.
Shvaćam da ovisno o vrsti sporta postoje različiti fair-playevi. Tako u kick-boxingu imate puno pravo nekoga zveknuti u glavu da legne na pod ili zadaviti, samo ne smijete udarati u određena mjesta. Do neki dan nisam znao da je za neke fair-play u politici koristiti režimske metode kako bi se ostvarili interesi. Znao sam da to rade, nisam toliki diletant, samo nisam znao da to tumače političkim fair-playem. Čovjek kad izgubi kompas, pomisli da je svaki smjer dobar smjer.
Stoički smo sve to izdržali, jer smo htjeli pokazati da postoji drukčije lice politike. Da ne morate igrati prljavo, kako biste ostali živi u takvom ringu, da iskrenost i poštenje mogu na kraju pobijediti, čak i u politici. Mučan je osjećaj kad znate sve što vam rade u onom trenutku kad vam isti ti političari pružaju ruku i smješkaju se. U takvim trenucima ponekad sebi postavite pitanje: “Jesu li moja uvjerenja normalna a ovo oko mene bolesno, ili su bolesna, s obzirom da se kvantitetom mogu mjeriti u promilima?”
Pa počnete postavljati kratka pitanja, čisto da testirate realnost. Naravno, uvijek dođete do istog rješenja, ali je zastrašujuća snaga i upornost njihovog naknadnog uvjeravanja i nagovaranja: “Pa nemoj biti glup, ti si pametan.. Iskoristi priliku.. Zar zaista misliš da te drugi neće izdati… Možda ti imaš nešto utakmica u nogama, znaš kako ide, ali ovi ostali neće moći odoljeti… Pomozi svom kraju, sad možeš… Što ćeš ako ostaneš sam…”
U trenutku kad osjetim malaksalost, pogledam bezbrižna lica svoje djece, kojima je u njihovoj igri otkriće svijeta vidjeti da ja mogu biti u isto vrijeme s njima u dnevnom boravku i na TV-u. I onda krene ponovno. U meni proradi prkos, inat… Samo još malo snažnije, još malo jače… Možda idem igrati unaprijed izgubljenu utakmicu kao što neki kažu, ali ću zadnju kap snage proliti za nju. U ovoj “igri” na kocki je budućnost onih za koje dišem, nije stvar izazova. Te misli prolaze u svakom djeliću autoceste, tijekom svake sekunde intervjua ili pisanja članaka poput ovog osvrta.
Bit će mi neopisivo drago ukoliko uspijemo u onom što smo naumili, ali za mene ispunjenje cilja nije samo dolazak na ciljnu ravninu, nego i način dolaska do nje. Brojni su trčeći do cilja, izgubili sebe. Neprepoznatljivi sami sebi, nastavili su trčati za nekim utvarama. Postoji način, a to je čist obraz. I nije na meni niti na nekoj drugoj individui da otrči cijelu utrku. Svi mi imamo svoju dionicu. Samo trebamo znati prepoznati prvi i zadnji trenutak i pritom ne izgubiti sebe.
Dok ovo pišem završava četvrtak. Kad ovo budete čitali, možda stvari budu jasnije. Za očekivati je, jer se situacija mijenja iz sata u sat. Razne poruke stižu: da će neki prihvatiti naš prijedlog pa da neće.. da smo kompletni, pa da su nam oteli ljude… Jedno znam: zatresli smo sustav i ne vjerujem da će nakon ovoga ikad više biti kako je bilo prije. Da smo samo to napravili, dosta je. Ali nisam siguran da su nam uspjeli stati na kraj:)
BOŽO PETROV