Published On: Sun, Feb 3rd, 2013

Postoji li opasnost od nastajanja 'Afrikanistana'?

Čini se da SAD u ovom trenutku nema ni snage, ni volje, ni novca da nakon Afganistana i Iraka pokuša neku novu intervenciju i potom 10-godišnju okupaciju druge države. Neke teške lekcije su naučene, piše The Economist. No iz perspektive borbe protiv terorizma i ekstremnog islamizma, međunarodna zajednica počinje percipirati da se diljem saharske i subsaharske Afrike stvara novo polje za samoproglašene ratnike džihada – nova široka fronta od Somalije na istoku do Mauritanije na zapadu kontinenta
Sredinom prošlog mjeseca više desetaka teško naoružanih islamista povezanih s Al Kaidom napalo je plinsku elektranu In Amenas u središnjem Alžiru, uz granicu s Libijom. Za taoce su uzeli više od 800 radnika i navodno su prijetili uništenjem plinovoda. Kriza je okončana oružanim sukobom s alžirskim specijalcima tijekom kojeg je poginulo i oko 40 radnika. Dio terorista predvođenih islamistom i krijumčarem Mokhtarom Belmoktharom uspio je pobjeći.
Alžirska kriza je samo jedna od posljedica pada režima Muamara Gadafija u Libiji, kojemu su značajno kumovale zapadne sile. Val islamizma koji se zarolao u počecima prosvjeda s istoka Libije, sada je dobio oružje i prelio se preko granica zemlje u svim kopnenim smjerovima, kao i brojni Gadafijevi plaćenici koji su u Libiju bili privučeni iz savanskog pojasa Sahel i subsaharske Afrike. Teritorijem države Niger haraju ekstremisti i kriminalne bande. Mauritanija ima problema s džihadističkim otmičarima. Glavni grad Senegala, Dakar, u listopadu je bio poprište uličnih nemira. 
Najteža situacija je u Maliju, gdje se otcijepio golemi sjeverni, pustinjski dio zemlje. Svjetski policajac tamo pokušava biti Francuska, bivši kolonizator čija je vojska u siječnju pokrenula operaciju Serval. Francuzi ratuju protiv šarolike koalicije: organizacije koja se naziva Al Kaida u Islamskom Magrebu, a uz koju je i Pokret za džihad i jedinstvo u Zapadnoj Africi (MUJAO). Tu su i Tuarezi, drevni buntovni narod koji tradicionalno neprijateljski nastupa prema vlasti s juga Malija. Tuarezi su proglasili nezavisnu državu Azavad, a prema islamistima se, prema izvještajima koji od tamo dopiru, ponašaju dijelom kao saveznici, a dijelom kao suparnici.
U destabilizaciji sjeverne i srednje Afrike posebno se alarmantnima smatraju sukobi i napetosti između muslimana i kršćana u multikonfesionalnim državama – ne samo u Sudanu, od kojeg se nakon dugotrajnog rata otcijepio Južni Sudan, nego i u predjelima gdje su dvije zajednice relativno mirno koegzistirale, poput Etiopije, Čada, Kenije ili Obale Bjelokosti.
Islamisti iz Libije uspijeli su doprijeti i do multikonfesionalne Nigerije gdje od 2001. ubija i devastira selafistička skupina Boko Haram (doslovni prijevod: Zapadno obrazovanje je zabranjeno).
Pobrojavanje država koje imaju problema s islamistima završavamo sa Somalijom, više od dva desetljeća de facto nepostojećom državom rascjepkanom na zone utjecaja raznih gospodara rata. Ona se smatra kolijevkom aktualnog, Al Kaidom inspiranog džihadizma u suvremenoj Africi. U svojoj velikoj analizi The Economist upozorava da na Somaliju počinje sličiti cijeli transafrički savanski pojas Sahel.
Zasad se ne može govoriti da svi navedeni problemi u regiji nadilaze lokalne razmjere i da su razne islamističke skupine, poput MUJAO-a, Boko Harama ili Al Šabaaba u Somaliji, koordinirane, te da uopće imaju kapaciteta ujediniti se. No strahuje se da potencijal za udruživanje raste, pa se vuku paralele s Afganistanom gdje su nakon povlačenja Sovjeta 90-ih državu na šerijatskim principima osnovali talibani. Skovan je i termin ‘Afrikanistan’, a odnosi se na spomenuto međuzemlje od Mauritanije do Somalije, gdje su goleme pustinjske granice između država od davnina protočne i teško se kontroliraju, a države poput Nigera uz to su toliko slabe da paravojske prelaze granice bez većih problema.
Islamisti nisu samo religijskim nasiljem opsjednuti fanatici, nego i razne kriminalne skupine koje se uz svoju političku agendu bave otmicama te krijumčarenjem svega i svačega, uključujući i drogu. Osim fanatika rata iz raznih zemalja (sumnja se da u Alžiru djeluju i neki islamisti s kanadskim državljanstvom), redovi im se pune slabo obrazovanim mladićima iz siromašnih slojeva, obično revoltiranima socijalnom nepravdom, kapitalističkom dekadencijom i korumpiranim činovničkim aparatima država koje ne mogu ili ne žele riješiti njihove probleme.
Obrisi tog novog islamističkog vala su, dakle, nadnacionalni i u principu nisu omeđeni državnim granicama. Premda deklamiraju slična uvjerenja i uzore, organizacije su zapravo labavo povezane, a konflikti ostaju lokalni. Međutim, novija afrička povijest poznaje ratove koji se iz jedne države preliju u drugu, pa se postavlja pitanje može li islamizam destabilizirati države po sličnom obrascu.
Tražeći rješenje protiv nastajanja ‘Afrikanistana’, The Economist predlaže vojnu pomoć zapada za vlade država koje su ugrožene militantnim terorističkim  pokretima, prije nego što te države još više odumru. Podsjeća da je francuska paravojska pomogla smiriti nered u Obali Bjelokosti 2011. godine i da je nekoliko tisuća britanskih vojnika uspjelo završiti grozan rat u Sierra Leoneu 2000. godine. No kao preduvjet za uspješnu intervenciju, koja neće rezultirati desetljećem stradanja i života pod stranom okupacijom, navodi se postojanje dovoljno jakih i kompetentnih lokalnih trupa (bilo državnih, ili neke regionalne afričke vojne suradnje) koje će preuzeti kontrolu kada se ostvari ratna pobjeda. Osim toga, nužno je da iza pobjede bude spreman i program održivog razvoja zemlje.