Published On: Tue, Jan 15th, 2013

Pošteno priopćenje SDP-a BiH i gušenje slobode mišljenja i izražavanja

Emisija Pošteno na FTV je protekle sedmice izazvala oštru reakciju SDP-a. E, ovoga puta ne KO SDP KS koji svaki dan šalje musićevske poruke građanima o onima koji su zauzeli već rezervirane i brižljivo čuvane fotelje, nego, bogme, glavnog SDP-a. Zašto su se oglasili Šefovi sljedbenici? Šta su htjeli da kažu? Partijski stav ili ono što Šefu nije bilo po volji? Evo nisam ni počela pisati, a ja već o Šefu. Ma, nije saopćenje zbog Šefa, nego je čisto principijelno napisano.
Dakle, „emisija Pošteno, ali i niz drugih emisija na FTV-u i drugih dijelova javnog servisa predstavlja klasičan oblik privatizacije javnog servisa i njegovog stavljanja u funkciju pojedinih stranaka i interesnih grupa“, vele esdepeovci u saopćenju. A povod je gostovanje tri ugledna bh. profesora za koje se u ime Partije kaže da su „upitnog kredibiliteta, propalih političkih ambicija, nekompetentni, imaju neskrivenu mržnju prema SDP-u, upotrijebili su klasičan govor mržnje“, a voditeljica, eto, ni na šta „nije intervenisala“.

 
Sanja Vlaisavljević l poskok.info
 
Nakon što sam nekoliko puta preslušala emisiju nisam se mogla oteti dojmu da u ovom slučaju SDP smatra kako je svaki prigovor prema njihovoj partiji – ma da se ne lažemo: ne partiji nego Šefu – u biti „govor mržnje“.
Žarko Papić, Mile Lasić i Enver Kazaz, ne da nisu koristili govor mržnje, a još manje „klasični“, nego čak nisu uputili niti oštre kritike prema Šefu ili njegovoj partiji.
Jedan se u svome nastupu, a to je bio Papić, bavio domenom svoje ekspertize: ekonomijom, i to na posve načelan način. Ukazivao je na nužnost radikalnih promjena, ali je njegova poenta bila obilježena skepsom, jer je uvjeren da nema „društvene energije“ za takvo što.
Drugi, Lasić, je toliko nastojao da nikoga ne povrijedi da je „govorio u rukavicama“ čak i onda kada je trebalo jasno reći koji su to destabilizirajući društveni faktori u BiH. Doduše imao je jednu asocijaciju na „zloćka“. Spomenuo je i nekog „glavnog proizvođača meteža nakon izborne noći“. I da, rekao je da bi „međunarodna zajednica ovima (nekim političarima) trebala reći doviđenja, prava ste bijeda“. Uh, evo ga „govor mržnje“ kod profesora Lasića. Ma gdje će reći da su bijedni političari u BiH i da im treba reći doviđenja. Samo čovjek koji mrzi može izustiti da čitava garnitura bh. političara treba da napusti političku scenu. Neotesano i neakademski! Kao da je bitno da li ovi samoljubivi, sebi samodovoljni šefovi, nemaju pravo da vladaju bh. političkom scenom doživotno. Bruka za profesora Lasića, on bi njima da oduzme mogućnost da pošteno i od svojih plaća kupuju stan za stanom ili da prave vile i dvorce po BiH i šire. E moj profesore Lasiću, pa gdje će Vam duša! I Vi da pošteno radite, imali biste kuće i kuće, a ovako ste samo jedan „istrošeni i sumnjivog kvaliteta“ distributer mržnje.
A Enver Kazaz, e on je bio baš bio drzak jer se usudio dopuniti Lasića slijedećim riječima: „ovaj inkognito ili anonimni političar je najveća katastrofa za BiH. Njegovo ime je Zlatko Lagumdžija“. Spomenuo je on i neku „propalu aferu Reket na sudu“. Ma stvarno, sada je Kazaz definitivno pred očima javnosti pokazao da je jedan obični prevrtljivac. Iznevjerio je raju, pravu raju i drznuo se reći da je Šef katastrofa. Ne zna Kazaz šta bi ga moglo sada snaći. Možda i bez posla ostane. Možda mu se neka inspekcijica sasvim slučajno pojavi na fakultetu da malo ispita njegove reference, a možda ga i povežu sa nekim sumnjivim plaćeničkim filozofima sa kojima je ne tako davno bio u intenzivnom promoviranju konsocijacije. Evo, Kazaz baš ima puno grijeha, ali najveći je izgovoriti Šefovo ime, bez pohvale. Zna se kako na to Šef reagira! Možda Kazaz dobije i neko poluprivatno obećanje da nikada više neće napredovati u karijeri ili da neće dobiti nikakav drugi posao, ako, ne daj Bože, ostane bez ovoga. Uh, šta sve Šef može, samo da Kazaz zna. Nema igranja sa slobodnim intelektualnom promišljanjem. Slobodno i intelektualno se promišlja po mjeri koju Partija odredi, sve ostalo je govor mržnje i poziv na revolucije.
Osim ovog „eklatantnog govora mržnje“ gosti su, uz nijemo odobravanje voditeljice, „javno pozivali na demonstracije i nerede“. Ima li barem neko među onima koji pišu saopćenja SDP-a da zna koja je i kakva je uloga civilnog društva? Ma ima, mora biti. Zna Šef, a i sastavljači javnih proglasa, da pozivi na građanski neposluh, na proteste i javna okupljanja, predstavaljaju legitiman oblik borbe za građanska prava u svakom demokratskom društvu. Imamo mi čak i Zakon o slobodnom okupljanju. I šta je sporno ako neko izađe na ulice i traži smjenu, recimo, Lagumdžije? Šta bi trebalo da bude sporno u tom obliku izržavanja volje građana ako ne narušavaju sigurnost drugih građana? Ma nije ništa sporno. Sporan je samo pogled sarajevske socijaldemokracije na slobodno izražavanje volje građana. Pa evo neki dan su radnici GRAS-a izašli na ulicu i pokazali svoje nezadovoljstvo prema upravi tog preduzeća. Sjetih se da 2009. godine kada se „sasvim spontano“ kroz ulične demonstracije rušila vlast SDA-SBiH u Kantonu Sarajevo, SDP nije imala ništa protiv toga. Nigdje se nije čula ni riječ prigovora niti građanima niti „spontanim pokretačima svijesti građana“ koje su u to doba svi povezivali baš sa SDP-om.
I konačno kriva je i voditeljica koja nije reagirala. Ma na šta je trebala da reagira? Na uljudan razgovor tri čovjeka koji su sa puno uvažavanja razgovarali jedan sa drugim? Voditeljica čak nije ni navodila na konstatacije niti zaključivala umjesto gostiju, a niti je, što jest jest, spominjala nekakve hobotnice, životinje ove ili one vrste, mreže i koješta, što je bilo osnovna terminologija Šefovih novinara. Eto nije joj niko šaptao tokom emisije šta da kaže kako se ne bi zamjerila Šefu. Sjetimo se samo onog nesretnog novinara koji Šefu jamči kako će poželjni prilog svakako biti objavljen. Je li „objektivno informisanje i kvalitetan programski sadržaj“ upravo takvo prisezanje partiji na vjernost? Ili su to možda one godinama sa javnog servisa pokretane kampanje i javno prokazivanje nepodobnih javnih ličnosti u cilju promoviranja samo jedne ideje, jedne partije i jednog čovjeka?
I konačno, krajnje je vrijeme da SDP napokon počne prihvaćati temeljne principe demokracije, a pouzdan znak o tome će biti uvažavanje neistomišljenika, ponajprije njihovog ljudskog dostojanstva.