Published On: Pon, sij. 21st, 2019

O poštenjačini Redži Hamziću priča nikad nema kraj: Ne trebaju meni nagrade, da sam želio pare imao sam priliku

Priča Redža Hamzića, koji je za dvadesetak godina prošao put od izbjeglice iz čajničkog sela Krstac do stanovnika elitnog sarajevskog naselja Poljine, zvuči nevjerojatno. Danas pokušava živjeti mirnim, umirovljenničkim životom, kojeg povremeno ipak prekinu prisjećanja na dan koji mu je promijenio život, kada je na ulici pronašao veliku svotu novca i vratio ga njegovom vlasniku.

“Kad bih pričao o svemu, ja bih mogao knjigu napisati”, kaže Redžo, vraćajući se u dane kada je s obitelji morao napustiti svoj dom. “Bilo je svega. I gladi, i patnji, prebacivanja po šumama, sve što ne valja ni za koga. Ali, hvala Bogu, preživjelo se”, dodaje.

Devet puta je mijenjao adresu u Goraždu i na kraju završio u polusrušenoj srpskoj kući na periferiji grada. Supruga mu je rano preminula, pa je ostao sam s dvije maloljetne kćerke. Kako bi preživio radio je na naplati parkinga pred zgradom općine.

I ranije mu se događalo da pronađe izgubljeni novac, ali radilo se o daleko manjim svotama. Na ulici, kraj parkinga gdje je provodio dane, pronašao je torbicu s 235.000 maraka i dao se u potragu za vlasnikom tijekom koje su mnogi pokucali na njegova vrata.

“Zahvaljujući i MUP-u goraždanskom, koji su ljudi pomogli, pronašao se vlasnik, koji živi u Užicu. Imao je bolesno dijete, tumor na mozgu i prodao je u Bosni imovinu, kuće, da ga liječi. Dijete je ležalo na VMA u Beogradu i liječnici su predložili da ide vani”, rekao je Redžo, koji je kompletnu priču čuo tek kasnije i osjetio još veću radost što je tako postupio.

“Bilo je ljudi mnogih, meni rekući, ma budala. Bog mu dao, a on vraća. Ali ja kažem što dragi Bog odredi ono je najpreče. Sjetim se i oca, kad kaže, dijete, nemoj tuđe. Bolje ti je i napatiti se, ali tuđim se nemoj kititi”, dodaje Hamzić.

Tijekom predaje novca informiran je da ga, po zakonu, sljeduje nagrada od 10 posto, ali je odvojenih 23.500 KM dao kao svoj prilog za liječenje djeteta. Identitet obitelji iz Užica nikada nije otkrio, jer nije tako postupio zbog pohvala koje su uslijedile već da učini dobro djelo, ali i zato što su ga upozorili da bi čovjek s toliko novca mogao postati metom kriminalaca.

“Sudac koji se došao s vlasnikom novca je rekao “ako ga objaviš, mafija će ga ubiti za te pare”. Kod nas tog nije bilo u Goraždu, ali sam ja rekao da to neću učiniti dok god ne dobijem izun (dozvolu, op.a) od tebe”, objašnjava Redžo Hamzić.

Mediji u regiji, pa i svijetu, brujali su o poštenju i dobroti prognanika, a nakon gostovanja u popularnoj “Latinici” Hrvatske televizije za njega su saznali predstavnici organizacije ADRA.

“Poslije toga, meni došli u Goražde u ovu istu zidinu Dragutin Matak, direktor ADRA-e Tihomir Lipohar, Miroslav Lorenci i Radule Bašić. Mi smo odlučili, ADRA uz pomoć predsjednika Mesića, da bi ti krov nad glavom osigurali. Ja znam da ni s kakve strane ne mogu imati krov nad glavom, jer moje je uništeno, ali mi je bilo žao jer svaka država ima siromašnih ljudi. Zamolio sam ih da prvo svoj narod pomognu, pa onda van svoje države”, priča Redžo.

Poklon iz Hrvatske na kraju nije mogao odbiti, pa je preuzeo ključ kuće na Poljinama.

“Kad su mi kupili kuću, nisam ni znao tko se nalazi tamo. Na kraju, sad imam u susjedstvu Zlatka Lagumdžiju, Bakira Izetbegovića, odvjetnika, doktora, hvala Bogu sve su školovani ljudi, neka nije sve neškolovano. Ovi neškolovani valjda će nešto naučiti od ovih školovanih, a ja sam zadovoljan”, dodaje.

Kaže da je u Sarajevu nagrađen Poveljom Saveza ratnih vojnih invalida FBiH, a u Beogradu je proglašen humanistom 2001. godine. Dobio je i nagradu Udruženja za vjersku slobodu u Republici Hrvatskoj i na svečanosti dodjele upoznao tadašnjeg predsjednika Stjepana Mesića. Od svih nagrada, koje je odbio i koje nije mogao, jedna je najdraža i važnija od svih. U trenutku dok je pred TV kamerama na Poljinama u siječnju 2003. godine preuzimao ključ svoje kuće, dobio je informaciju da ga Muftijstvo goraždansko želi poslati na hadž.

“I sad pita televizija je li bolje kuća ili hadždž. Ja još ključ nisam bio stavio u džep. Evo vam ključ, halal vam bilo, ali hadž prihvaćam, za mene je to draže nego kuća. A evo zašto… Kuća je svaka musafirska, a hadždž je za onaj svijet”, naglašava Redžo.

Danas nije siguran bi li ponovno sumnjivu torbicu podigao sa asfalta, samo iz razloga što mu se čini da bi ga mediji tražili i kada bi “pronašao prazan papir”, dok drugi pošteni ljudi ne izazivaju toliku pažnju. Tako bi mediji “bili smireniji od njega, a i on od njih”.

Međutim, pošteni Redžo je svjestan da je s druge strane mnogo više razloga koji bi ga opredijelili da svojim postupcima obraduje ljude u nevolji.