Izvorno ime Bošnjanin (u latinskim vrelima sing. Bosnensis) prvotno označuje jedino pripadnika srednjovjekovne bosanske političke jedinice. U početcima osmanske vladavine Bošnjak (turcizirano povijesno Bošnjanin) ime je za podanika kršćanske vjeroispovijesti, dok se izraz Bosnalu odnosio na islamizirano domaće pučanstvo.
Potom, za ustaljene turske vlasti, riječ Bošnjak označavala je svakoga pripadnika zemlje Bosne (Bošnjak-milleti), pa i izraz Bošnjak-kavmi znači samo bošnjački narod za što je prikladniji bio naziv Bošnjak-taifesi, koji se sreće kao odrednica za stanovnika Bosne u narodnosnom ili plemenskom značenju. No, to je bila samo jedna od oznaka koju je vlast teokratskog islamskog carstva rabila u svojemu birokratskom aparatu. Samomu je duhu Osmanlijskoga Carstva bila strana bilo kakva ideja o nacionalnome okupljanju ijednoga dijela prostranoga imperija, a kamoli i sama pomisao da bi muslimani i kršćani neke vojno-političke jedinice tvorili ikakvu nadkonfesionalnu zajednicu.
Već u razdoblju sustavne islamizacije od 15. do 18. stoljeća postoji prepoznatljiva diferencijacija u znaku trojnoga sastava na vjersko-narodnosnoj osnovi. Sami su pak narodi koji nastanjuju Bosnu i Hercegovinu za sebe upotrebljavali različite nazive: od Bošnjak u cijelome spektru značenja, s težištem na teritorijalno-zemaljskoj oznaci, preko niza lokalnih i konfesionalnih imena, do modernih nacionalnih.
Za situaciju u BiH je značajno da nema povijesnoga kontinuiteta po kojemu bi bilo koja nacija u sadašnjoj Bosni i Hercegovini ostala vjerna predosmanskomu kulturnocivilizacijskom nasljeđu i pri tome zadržala bosansku etničku samosvijest. Glavni baštinici predturske bosanske kulture i povijesnoga sjećanja, Hrvati Bosne i Hercegovine, sačuvali su, preko institucije franjevačke provincije Bosne Srebrene, predaju o starijoj prošlosti i tradiciji. No, samo kao jednu, subnacionalnu razinu pripadnosti podređenu općoj, hrvatskoj nacionalnoj identifikaciji.
Glede ostalih nacija koje žive u Bosni i Hercegovini: Bošnjaci ili Bosanski Muslimani svoj nacionalni postanak vežu za osmansku vlast i odanost islamskomu kulturnocivilizacijskomu krugu, te je predturska baština (dobrim dijelom sačuvana u katoličkim crkvama i samostanima) za njih, i na emocionalnoj i na etničko-identifikacijskoj razini, nešto posve strano; Srbi pak, iako autentični baštinici pravoslavnoga udjela u kulturi srednjovjekovne bosanske države, zbog pretežito katoličkoga karaktera te države i civilizacijske povezanosti iste s hrvatskim srednjovjekovnim prostorima od Slavonije do Dalmacije, također nisu zadržali sjećanje na staru državu u svojoj nacionalnoj tradiciji, niti smatraju da je bosansko ime dostatno da izrazi njihov nacionalni identitet.
“Već godine 1474. počimaju naši stari izbijati na površinu kao visoki vojnički i građanski dostojanstvenici. Od godine 1544. do 1612., dakle kroz šezdeset i osam godina, sjedilo je na stolici velikih vezira devet Hrvata, koji su kroz rečeno razdoblje 52 godine tresli Istokom i Zapadom. Osim toga, koliko je meni poznato, bilo je pet Hrvata zamjenika velikih vezira, više vezira i bezbroj beglerbega i begova, koji su upravljali raznim pokrajinama i okružjima.”
Safet Beg(Prijelaz bogumila na islam)
Postanak bošnjačkoga naroda
Sadašnji je bošnjački narod (Bošnjaci, Muslimani, Bošnjaci muslimani) nastao najvećim dijelom islamizacijom, od 15. stoljeća nadalje, starosjedilačkoga bosansko-hercegovačkoga pučanstva (uglavnom Hrvati; kao što su bila plemena Bašča i Banjani u Malom Psetu), kao i stanovništva okolnih zemalja (Srbije, Hrvatske, Crne Gore), uz udio asimiliranih albanskih, turskih i drugih pojedinaca, došljaka iz ostalih zemalja Osmanskoga Carstva koje je obuhvaćalo i sjevernu Afriku i dobar dio prednje Azije do Irana.
Ideologija i samodefinicija Bošnjaka vremenski zaostaju i kasne za hrvatskim.
Najveći dio prošlosti, do oko 1900., današnji narod Bošnjaka se smatrao Turcima, a u ovom surječju, to bi značilo muslimanima (turske provenijencije). Iako svjesni razlika prema pravim Turcima (oprjeka Turci-Turkuše, nepoznavanje turskoga jezika među širokim slojevima), činjenica je da su praktički svi muslimani doživljavali Tursku kao domovinu, željeni islamski dom, te da, iako su gajili odanost i prema užoj domovini Bosanskom pašaluku, to nije bilo od presudnoga značaja sve do 19. st. kada se pojavljuje osjećaj da će ih Turci ostaviti na cjedilu (neovisnost Srbije, Bugarske,…). Glavna je odanost islam, a središnja političko-civilizacijska vizura postojanja Osmansko Carstvo – bez ozbiljnijih pokušaja autonomije. Razmišljanje muslimana Bosne opisao je i suvremenik Vuk Karadžić: “Nego oni zakona turskoga misle da su pravi Turci, i tako se zovu, premda ni od stotine jedan ne zna turski.“[15]
Islamizacijom, stariji je identitet (kršćanski) radikalno izmijenjen, prebrisan. Teško je naći sličnoga primjera u povijesti (možda u Indiji – no, to je upitno.). Bosanski su Muslimani praktički prestali s ikakvom značajnijom aktivnošću koja bi uključivala i iskazivala njihov etnicitet (npr. Iranci su u stoljećima poslije islamizacije razvili bujnu književnost na perzijskom jeziku pisanu arapskim pismom, uz legendarne autore kao što su Firdusi, Omar Hajam, Rumi, Hafiz, itd.; Firdusi veliča i predislamski Iran).
Za razliku od toga, muslimani su, osim veoma malobrojne literature na narodnom jeziku (aljamijado književnost s piscima kao što su Mehmed Erdeljac (Hrvatska pjesma, 1588.), Hevaji Uskjufi, Hasan Kaimija, itd. te rječničkim djelom Uskufija), potpuno prešli na pismenost na orijentalnim jezicima, poglavito turskom. Taj fenomen, iako se za njega zna, nije još dovoljno istražen (obrađen je u knjigama Smaila Balića). Esencijalno, radi se o izuzetno vitalnoj spisateljskoj aktivnosti koja je pokrivala sva područja (lirsku i mističnu poeziju, teologiju, medicinu, matematiku, alkemiju, astronomiju, filologiju, putopise, naznake historiografije, itd.) i to golema većina na turskom, manji dio na arapskom, te najmanji na perzijskom/iranskom.
Ako bi se i pokušala naći paralela kod ostalih konstitutivnih naroda Bosne i Hercegovine, odmah je vidljivo da takve paralele nema. Hrvati jesu pisali i na latinskom, no to je onda već bio mrtav jezik, za razliku od veoma živog turskog. Također, spisateljska aktivnost Hrvata na hrvatskom je kudikamo opsežnija od one na latinskom, pa i kada se ta dva jezika prožimaju (npr. u gramatikama). Kod Srba se radi o ustrajanju na okamenjenoj verziji srpskog crkvenoslavenskoga, a ne, recimo, grčkoga. Raznovrsnost i opseg intelektualne produkcije bosansko-hercegovačkih muslimana na turskom (dijelom i arapskom) pokazuje da su oni u kulturnome pogledu bili integralnim dijelom tursko-islamske uljudbe. Od stare Bosne na jezičnom pogledu ostala je begovica, tj. brzopisna ćirilica, bosančica, kao i manji broj tekstova na narodnome jeziku (aljamijado književnost). Što se ostalih aktivnosti tiče, od vojnih do pravnih, od graditeljskih do umjetničkih, Bošnjaci su neodvojivim dijelom turske ekumene, praktički bez ičeg zasebnog što bi, u značajnijoj mjeri, afirmiralo njihov bosanski identitet, bilo kao nastavak predturskog, bilo kao južnoslavenski islamski. Tako je bilo, u glavnim crtama, od 15. do početka 19. stoljeća.
Početkom 19. stoljeća, pa sve do konca (ili do austrougarskog zaposjedanja Bosne i Hercegovine 1878.), dolazi do porasta nezadovoljstva muslimanskoga plemstva u BiH jer se osjećaju izdanim pred prijetećim napredovanjem Austrije, kao i ugroženi reformama u Osmanskome Carstvu koje su smjerale na oduzimanje povlastica islamskom elementu u odnosu na inovjerce, poglavito kršćane. Uz bune poput Gradaščevićeve (poslije koje su uslijedile represalije), muslimani kao zajednica ipak nisu raščistili s nacionalnim ciljevima i odnosom prema Turcima: iako bijahu često u izravnim sukobima, ostala je i dalje snažna lojalnost prema Osmanskom Carstvu.
Tada velika većina muslimanske elite, poglavito inteligencije, trajno odseljava u Tursku, te tako dolazi do pravoga civilizacijskoga prijeloma, opet u povijesti slabo zabilježenoga. Naravno, u masi od preko 100 000 do 200 000 iseljenika većinu su činili obični ljudi, no za kristalizaciju novoga nacionalnog identiteta je ključno da je otišla, u golemoj većini, školovana tursko-islamska elita. Tako su se muslimani u Bosni i Hercegovini našli na brisanom prostoru: odanost prema Turskoj, i dalje snažna, više nije imala uporišta u školovanoj eliti, a južnoslavenska bilo kojega oblika (hrvatska, jugoslavenska, srpska, bošnjačka) bila je tek u zametcima. Ovom prekidu u duhovnoj orijentaciji, jedva slabijem od islamizacije, nije do sada posvećivano dovoljno pozornosti.
Moderna nacionalna kristalizacija
Bez da se ide u pojedinosti, može se reći da je od 1878. do 1990. među Bošnjacima vladalo dosta konfuzno stanje. Jedan dio toga razdoblja (ugrubo, do 1918., a uz prekide i do 1945.), dominiralo je mišljenje da su Bošnjaci sastavni dio hrvatskog naroda jer su kroz povijest bili obitavali na području Hrvatske sve do prodora Turaka. Bošnjačka se politička elita se, tijekom 20. stoljeća, poistovjećuje s hrvatskom, posebice u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske. Prema legendi o dolasku Hrvata u 7. stoljeću je to pleme naselilo područje Bosne, te tamo osnovalo Hrvatsku na području od rijeke Drine do Drave. Poslije 1945., dominantnom postaje jugoslavenska ideja koju je smislio Josip Broz Tito, koja je omogućila kakvu-takvu nacionalnu emancipaciju pod imenom Muslimani. Hrvatska i bošnjačka postaju marginalnima, a srpska se očituje više preko srpski obojenoga jugoslavenstva.
Velika većina naroda se u tom razdoblju koje je potrajalo preko 100 godina osjećala nečim posebnim i različitim u odnosu na susjedne Hrvate i Srbe (za što postoji dovoljno dokumentarnoga materijala) no, nije znala na koji način artikulirati svoju zasebnost (usput-nije to znala ni intelektualna elita). U takvoj je konstelaciji jugoslavenstvo bilo idealno: krovni pojam za još nedovoljno kristaliziranu naciju koja se bolje osjeća u višenacionalnim sklopovima jer još nije dozrela za samobit. Sličan je primjer s Hrvatima i Ilirskim pokretom u 30-im godinama 19. stoljeća. No, problem je u tom što se ova identifikacija vremenski poklopila s modernim i postmodernim globalnim procesima poput sloma komunizma, rasta panislamizma, globalizacije i opće plime nacionalizma u svijetu koja je pratila slom nadnacionalne komunističke ideologije.
Slomom komunizma i Jugoslavije, te Ratom u Bosni i Hercegovini, dogodilo se, u teoriji i prevladavajućoj praksi, definitivno nacionalno samoosvješćivanje Bošnjaka. Paradoks je da je jedno od najstarijih povijesno-teritorijalnih imena (doduše, u modificiranome turskom obliku), Bošnjak, postalo najmlađim nacionalnim imenom-plebiscitarno je usvojeno 28. rujna 1993. na Drugoom bošnjačkom kongresu kao novo staro ime za pripadnike naroda koji se dotada službeno zvao Muslimani. Tako je narod kojega korijeni sežu u slavenska osvajanja i seobe u 6. i 7. stoljeću, a identitet u odnosu na susjedne narode od 15. stoljeća i turskih osvajanja, konačno postao nacijom u punom smislu riječi.
Suvremena veza s Turcima
Turski predsjednik Süleyman Demirel bio je jedan od čimbenika koji je doveo do potpisivanja Splitske deklaracije, koja je pak omogućila Daytonski sporazum i kraj rata u BiH.[16] Time se uz tradicionalne velesile koje su iskazivale interes za ovo područje još početkom 20. stoljeća (Veliku Britaniju, Francusku i Rusiju), u mirovni proces uključila i moderna Turska, politički, ekonomski i vojno (u snagama SFOR-a sudjelovala je i turska vojska).
Mustafa Cerić, vjerski vođa BiH-Muslimana, prilikom posjeta turskom premijeru je izjavio “Turska je naša mati, tako je bilo, tako će i ostati“ i “Mi jesmo Turci, po našem povijesnom određenju, identitetu islama koji su nam Turci donijeli. “[17][17][18] [18][19][20] Sama izreka iznosi mišljenje Cerića. Iako su pojedinci među Bošnjacima izrežavali neslaganje s tom izjavom, nije zabilježena reakcija bošnjačkih političara. Nacionalni Kongres Republike BiH, patriotska organizacija koja okuplja Bošnjake raseljene širom svijeta s ogorčenjem je komentirala nedavne događaje kada su Bošnjaci, isticali obilježja Turske, slaveći pobjedu ove reprezentacije u dramatičnoj završnici meča s Hrvatskom na Europskom nogometnom prvenstvu. To je ocijenjeno kao trijumf Ratka Mladića, jer je on u Srebrenici govorio o tome da je riječ o «osveti Turcima». [21]
Za vrijeme utakmice Hrvatska-Turska na Euro 2008 velik dio Bošnjaka je navijao za Tursku.[nedostaje izvor] Po gradovima BiH sa većinskim bošnjačkim stanovništvom (kao i onima sa značajnom manjinom, poput Mostara) okupljale su skupine bošnjačkih navijača sa turskim zastavama uzvikujući “Ovo je Turska!” [22][23] Iako su neki uglednici ,kao npr. glumac Emir Hadžihafizbegović, ustvdili kako to ne odražava pravo stanje stvari te da je većina Bošnjaka navijala za Hrvatsku [24]. U BiH nije zabilježeno nijedno javno okupljanje bošnjačkih navijača u potporu hrvatskoj reprezentaciji.
U povodu tih događanja održavane su javne rasprave na Federalnoj TV o identitetu BiH-muslimana.[25]
Mnogi gradovi u BiH s bošnjačkom većinom nose imena osmanlijskih vladara. Tako npr. u središtu Sarajeva postoji ulica Mehmed-paše Sokolovića,[26][27] a u Bihaću ulica Sulejmana Veličanstvenog[28] kao i ulica Mehmed paše Bišćevića[29]
Mnoge ustanove i kulturnoumjetničke organizacije Bošnjaka u BiH nose nebošnjačka imena iz doba Osmanskog carstva. Bošnjački ansambl iz Sarajeva nosi ime sultana Mehmeda el-Fatiha.[30] Na obilježavnjima genocida u Srebrenicu događalo se da su pojedinci nosili turske zastave. To je izazvalo osude u pojednim bošnjačkim krugovima.[21]
Turski ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoglu otvorio je Turski kulturni centar Junus Emre u Sarajevu. Tom prilikom je izjavio kako je Sarajevo tursko. Dao je ohrabrenje Bošnjacima da budu “ovdje sigurni kao vlasnici Sarajeva i BiH”.[31] Pored toga turski je ministar i elaborirao tezu o osmanlijskoj vlasti u BiH kao osobito pozitivnom razdoblju njezine povijesti, tj. da islamizacija srednjovjekovne Bosne nije bila njezino zatiranje, nego njezina akulturacija. Tako je obnovljen i stari politički prijepor o prirodi turske vlasti u BiH. Za potkrepu tvrdnje o emancipatorskoj prirodi turske vlasti, koju je nazvao „zlatnim dobom Balkana“, ministar je spomenuo Mehmed-pašu Sokolovića tj. da bi on ostao običan srpski seljak da nije poturčen.[32][33][34]
Broj Bošnjaka i njihov udio u bivšoj SFRJ 1948.-1991.
| Republike | 1948. | 1953. | 1961. | 1971. | 1981. | 1991. |
 Bosna i Hercegovina |
788.403 (30,7 %) | 891.800 (31,3 %) | 842.248 (25,7 %) | 1.482.430 (39,6 %) | 1.630.033 (39,5 %) | 1.905.829 (43,7 %) |
 Crna Gora |
387 (0.0%) | 8.396 (2%) | 30.655 (6,5%) | 70.236 (13,3%) | 78.080 (13,4%) | 89.614 (14,6%) |
 Hrvatska |
1.077 (0,1%) | 16.185 (0,4%) | 3.113 (0,1%) | 18.457 (0,4%) | 23.740 (0,5%) | 43.469 (0,9%) |
 Sjeverna Makedonija |
1.560 (0,1%) | 1.591 (0,1%) | 3.002 (0,3%) | 1.248 (0,1%) | 39.512 (2,1%) | 35.256 (1,7%) |
 Slovenija |
179 (0,0%) | 1.617 (0,1%) | 465 (0,0%) | 3.197 (0,2%) | 13.425 (0,7%) | 26.867 (1,4%) |
 Srbija |
17.315 (0,3%) | 79.109 (1,1%) | 93.457 (1,2%) | 154.364 (1,8%) | 215.166 (2,3%) | 246.411 (2,5%) |
.svg){kind=small} SFR Jugoslavija |
808.921 (5,1%) | 998.698 (5,9%) | 972.940 (5,2%) | 1.729.932 (8,4%) | 1.999.957 (8,9%) | 2.347.446 (10,0%) |
Sabotiranje nacionalnog buđenja islamiziranih naroda
Benjamin Kallay nastojao je suzbiti hrvatski i srpski nacionalizam jer je bio putem nacionalne emancipacije Hrvata i Srba. Kallay ih je držao opasnim za interese Habsburške Monarhije u Bosni i Hercegovini, prije svega velikomađarske koja je težila izlasku na more. Velikomađarska ideja već ranije je pokušala zbrisati Hrvatsku sa zemljopisne karte, a Austrija je grubo povrijedila prisegu Habsburga koji su prihvatili hrvatsku krunu uz uvjet povratka Hrvatskoj otetih zemalja. Zbog toga se velikomađarska ideja sukobljavala s idejom hrvatskog povijesnog i državnog prava. Benjamin Kallay promicao je zato misao o posebnoj bosanskoj nacionalnosti (bošnjaštvu), da bi spriječio konsolidaciju hrvatske nacije koju je Habsburška Monarhija razbijala promicanjem partikularizama. Ideja međuvjerskog bošnjaštva bila je neznanstveno utemeljena, tobože se služila tradicijom bosanske državnosti, koja je prije otomanske vlasti bila jaka među katolicima Bosne i Hercegovine, a čuvali su ju osobito bosanski franjevci, tako je i povijest bosanske autonomije u okviru otomanske države bila jaka među muslimanima. Zbog specifičnosti vjera i neumitne činjenice nacionalne formiranosti Hrvata, Kallayevo bošnjaštvo uhitilo je korijen samo među muslimanima, koji su bili objekt hrvatsko-srpskog suparništva i koji su, poput Kallaya, opravdano strahovali da bi jedinstvo Bosne i Hercegovine moglo biti ugroženo ako bi se znatan broj muslimana počeo odlučivati za hrvatsku i za srpsku nacionalnost. Hrvatska elita, koja je ekonomski bila slabija od srpske, sastojala se uglavnom od sitnih trgovaca, činovnika i svećenstva, ali je ipak bila dovoljno jaka kako bi skinula Kallayevu zabranu s bilo kakve manifestacije hrvatskog nacionalnog osjećaja. Prije 1899. nisu bila dopuštena čak ni pjevačka društva s hrvatskim imenom. Hrvatska i srpska nacionalna ideologija suočile su se s problemom prava na Bosnu i Hercegovinu. Da bi se to postiglo, moralo se probuditi nacionalni osjećaj u muslimana. Kod Hrvata su se služili znanstvenim putem, srpski ideolozi također su se služili znanstvenim putem za buđenje srpskog nacionalnog osjećaja kod muslimana srpskih korijena, ali i pamfletima gdje su proglašavali muslimane Srbima, isto kao sa štokavskim Hrvatima. Kod dijela muslimana probudila se hrvatska i srpska nacionalna svijest. Uz pomoć Kallaya, pojavila se kao treća opcija u muslimana bošnjaštvo, kao prvo obrambeno sredstvo ponosnih muslimanskih spahija protiv nacionalnih pokreta nekadašnjih njihovih kršćanskih podložnika. Nesumnjivo je da su istočnokršćanske implikacije srpstva umanjile privlačnost srpske nacionalne ideologije među muslimanima uopće. Samo je nekolicina muslimanskih intelektualaca pristupila srpskoj nacionalnosti: Osman Đikić, Avdo Karabegović Hasanbegov i njegov rođak S. Avdo Karabegović (kod kojega je ono “S” označivalo “Srbin”). Ukratko, srpski je nacionalni pokret tražio od muslimana vjerovati da je otomansko razdoblje – od kojega se prelazak na islam ne može odvojiti – bio zapravo korak natrag. Hrvatski je pokret u Hrvatskoj 19. stoljeća bio turkofilski, zbog čega su i katolički intelektualci pisali pod muslimanskim pseudonimima i afirmativno o muslimanima, premda su katolički Hrvati trpili teške nepravde osiljenih bosanskih aga i begova koji nisu slušali ni turskog sultana. Sam je Starčević, kao utemeljitelj suvremenog hrvatskog nacionalizma, držao da su bosanski muslimani najbolji Hrvati. Godine 1900., kada je nadbiskup vrhbosanski Josip Stadler, čiji je katolički klerikalizam bio sukladan njegovu nebosanskom podrijetlu, pokušavao poistovjetiti hrvatsku nacionalnost s katoličanstvom, i kada je, štoviše, zagovarao muslimanski prijelaz na katoličanstvo, franjevački mu je Osvit odgovorio izjavom, da katoličanstvo ne bi propalo, kad bi nestalo Hrvata, niti bi Hrvati propali kad bi prestali biti katolici.
Pretežna većina prvog sveučilišnog naraštaja muslimana držala je sebe Hrvatima. Neki od njih, posebno Safvet-beg Bašagić, čitave su stranice ispisivali u Osvitu, svjedočeći na taj način prihvaćanje muslimana i islama unutar nacionalnih i kulturnih granica hrvatstva. Premda je broj muslimanskih intelektualaca koji su se izjasnili kao Hrvati u prvoj polovici 20. stoljeća premašio broj onih koji su sebe držali Srbima, možda u omjeru deset na prema jedan, barem trećina muslimanskih intelektualaca i velika većina običnih muslimana izbjegavala je biti zahvaćena bilo kojim procesom “nacionalizacije”. Unatoč njezinoj potpunoj prevlasti nad bosanskom muslimanskom zajednicom, Jugoslavenska muslimanska organizacija se nije mogla predstaviti kao predstavnik jedne formirane nacionalne skupine, jer je koncepcija posebne bosanske muslimanske nacionalnosti bila neprihvatljiva ne samo za Srbe i Hrvate, nego i za same muslimanske vođe. Čak ako muslimanske mase nisu svjesne svoga narodnog imena, one su ipak nacionalno određene. Prema riječima Osmana Nurij-bega Firdusa, oni su “prisustvovali i krunisanju Tomislava i krunisanju Stjepana Dušana, ali su onda, vjere radi, izgubili nacijonalno osjećanje… Oni su svjesni da im je podloga slovenska, da su jedan dio srpsko-hrvatskog tijela, koji je radi religije postao anacijonalan… biti u isto vrijeme musliman i osjećati nacijonalno, to nije moguće; islam je preči od narodnosti”. Protumuslimanski karakter agrarnih sukoba u Bosni i Hercegovini gotovo je posve onemogućio muslimansku integraciju unuar srpske nacionalne ideologije. A prihvatiti Hrvate, za njih bi to značilo izazvati izravnu konfrontaciju s Beogradom, koja bi vrlo vjerojatno ishodovala diobom Bosne i Hercegovine, a JMO – i muslimani općenito – upravo su to htjeli pod svaku cijenu spriječiti. Na primjer, od 24 poslanika koji su izabrani na listi JMO na izborima u studenom 1920. godine, 15 ih se izjasnilo Hrvatima, dvojica Srbima, petorica se uopće nisu nacionalno izjasnila, a jedan se izjasnio kao Bošnjak. Od 18 poslanika i njihovih zamjenika izabranih na listi JMO na izborima 1923., svi su se, osim dr. Mehmeda Spahe (1883.-1939.), predsjednika stranke poslije 1921., izjasnili kao Hrvati. U svoje studentsko vrijeme, Spaho se izjašnjavao kao Srbin, a poslije se nije htio nazivati ni Srbinom ni Hrvatom. Zanimljivo je da se njegov brat Fehim, reis ul-ulema jugoslavenskih muslimana od 1938. do 1942., izjašnjavao kao Hrvat. Treći brat, Mustafa Spaho, po profesiji inženjer, izjašnjavao se kao Srbin. Spahin nasljednik, Džafer-beg Kulenović, figurirao je u Pavelićevoj hijerarhiji kao dio obveznog bosanskog dekora. Tamo gdje Pavelić nije dijelio vlast s muslimanima, četnici Draže Mihailovića latili su uništiti ih, i u procesu uništavanja poklali su i ne malo muslimana-Srba. Četnici su u Foči, prije smaknuća jednog muslimana, koji im je govorio da je on bio srpski rodoljub, ovako govorili: “Što si bio Srbin, ti si kaljao srpsko ime, jer si Turčin. A zato što si nam pomagao, nećemo te mučiti”. Strijeljali su ga, umjesto da mu prerežu grkljan. Stoga nije čudno što se u Europi u drugoj polovini 20. stoljeća pojavio jedan narod koji više nije htio biti ništa drugo nego muslimanski.
wpDiscuz