Published On: Pet, kol. 23rd, 2019

Posljednji samuraj sinteze

Prije nekoliko dana napustio nas je nesvakidašnji , čarobni , za mnoge nedokučivi Denis Kuljiš.

Postoje osobe koje ostave dubok trag u području svoga djelovanja. Njihova smrt tako dobija širu, produbljeniju dimenziju koja se manifestira u jalovom pokušaju za kategorizacijom, verbalizacijom tog krajnje osjećajnog stanja.

Stanja u kojem intuitivno, a opet krajnje točno, nepogrešivo znate da ostaje jedna velika i nenadoknadiva praznina.

Kada se  gubitak osobe poput njega reflektira na takav način to ukazuje i na hijerahijsku strukturu vrijednosti jednoga društva.

Mogli bismo reći da naše društvo u svom širem kontekstu ima višeznačnu stagnacijsku patologiju.

Jedna dimenzija se očitava u tome što Kuljiševa djela, kao takva, nisu dovoljna da nadomjeste percepciju praznine nastale njegovom smrću , što proizlazi iz segmenta izgradnje kulta ličnosti.

U ovom slučaju njegova djela više nisu osnov za multiplikaciju na različite segmente društva i različite pojedince koji će to znanje i vještine dalje modelirati, nadograđivati i unaprijeđivati, već postaju usko vezana za njegovu ličnost te samim time prolazna iskra izložena nemilosti temporalnih konstrikcija.

Druga je usko vezana za prvu, usudio bih se reći i kauzalno, ukoliko izraz volje, težnji određenog dijela populacije manifestiran kroz poštovanje kulta ličnosti vidimo kao produkt anksioznosti, bojazni za nedostakom šireg sveopćeg zanimanja ako ne za Kuljiša svakako za teme, probleme i pitanja kojima se bavio kao i poglede koje su ti procesi generirali.

Upravo povodom njegove smrti iako od ranije upoznat s njegovim likom i dijelom što kroz različita gostovanja, što kroz  tekstove mu, zainteresirao sam se za reakcije različitih medija na taj nemili događaj.

Čitava stvar u svojoj suštini je krajnje poražavajuća , staviti Denisa Kuljiša , definirati njegov lik, njegovu ulogu i značenje u tek nekoliko prostoproširenih rečenica ukazuje na sebi svojstven način na moralnu i intelektualnu dekadenciju medija.

Kada bih u neki sažeti pokušaj profiliranja njegove ličnosti uvrstio njegovo mjesto rođenja , godine obrazovanja i razdoblje profesionalnog rasta i sazrijevanja svakako da bih ponešto i uspio reći.

Naposljetku sve nas osim našeg naslijeđa visoko definira i naša okolina, rani izbori, rana usmjerenja itd.

Denis je, međutim, pozitivno odstupanje od prosječnog pa stoga i nije moguće povlačiti paralele s prediktorima koji definiraju kriterij prosjeka.

I aspekt lingvističkog obrazovanja kao i onaj sociološkog neupitno prožeti osobnim životnim iskustvima koja oblikuju intuitivnu dimenziju , koja se potom ovisno od naših kognitivnih kapaciteta transformira u narativnu, a potom visoko apstraktnu, kategoričku, lingvistički manipulativnu shemu zasigurno određuju njegovu ličnost.

Međutim Denza je maestralno baratao ovim ljudskoj vrsti svojstvenim sposobnostima i uzdizao ih na jednu za mnoge nepojmljivu razinu.

Jedino što bi bilo dostojanstveno, gledano iz perspektive znanstvene zbilje, je smatrati ga pojedincem vrijednim jedne složene, prožete studije slučaja.

Nitko od nas nije imun na utjecaj društva , kulture iz koje dolazimo. Po svim principima razvoja kod homo sapiensa to i treba biti tako , takav oblik dinamike odnosa omogućuje jednom kompleksnom organizmu koji iziskuje duže vremensko razdoblje za svoj razvoj krucijalnu podršku u egzistencijalno najranjivijem razdbolju.

Kao i input koji se u kognitivnom i bihevioralnom mehanizmu realizira u gotovim produktima , usmjerenjima , uštedi vremena opetovanim učenjem kroz borbu s istovjetnim preprekama.

Takva forma razvoja jednoj visoko socijalnoj vrsti omogućuje sigurnosnu zonu s predvidljivijim paternima ponašanja što rezultira sigurnijom egzistencijom.

Međutim za neke je to prostor za manipulaciju već postojećim znanjima i vještinama , remodulaciju istih i podizanje čitavog spektra na sofisticiraniju razinu.

Dio tog kreativnog svijeta s jednom impozantnom širinom u svom poimanju životnih realnosti i zakonitosti je bio i Denis Kuljiš.

Svijeta koji nije ograničen samo svojom okolinom i implicitnim usvajanjima hijerarhijske strukture pravila koju je generiralo višestoljetno iskustvo.

Podižući tu formu kako narativa tako i svih proceduralnih ponašajnih manifestacija izraslih u običaje, selektiranih svojim oštrim opservacijskim studijama na semantički apstraktniju razinu.

Razinu na kojoj se rađa mogućnost za približavanje objektivnijem rezoniranju kroz komparativnu analizu zasnovanu na simboličkim kategorijama više vrijednosti , izraslim iz osnovnih dilema i potreba ljudske vrste diferenciranim kroz heterogenost iskustava različitih grupa u različitim prostornim i vremenskim kontekstima “omotanima” , zaštićenima kulturološkim “zidovima”.

Čovjek koji je bio u stanju krajnje operacionalno, koncizno predočiti optimalno društveno uređenje bez potrebe za strašću prožetom osudom onoga što evocira suprotnost tog istog društva.

Negdje sam pročitao , ne mogu se sjetiti autora, ali u ovom slučaju i nije toliko bitno koji je rekao koliko zapravo suština leži u izrečenom: ” Koga bi Denis Kuljiš nanišanio taj se ne bi dobro proveo”.

Iz jedne ovakve konstatacije dalo bi se zaključiti da se potencijalno radi o nekome tko predočava upravo suprotnost od nestrastvenog, neosuđivačkog karaktera.

Međutim sama suština ne leži u nedostatku strasti, sav ljudski napredak svoju pojavnost može pripisati emocijama, osjećajima koje su na sve sofisticiranije i posrednije načine savladale reguriralaciju homeostatičkog balansa.

Krajnji dosezi su postignuti u kooperaciji s kognitivnim aparatom kroz višedimenzionalne procese socijalizacije.

Dakle esencija je u usmjerenosti fokusa strasti što rezultira modelima shematskih struktura koje nam služe za definiranje naše okoline , svakodnevnice i nošenje s istom.

Kuljiševa borba za pravedniji društveni poredak kroz korekcije odnosa uvijek je uzimala u obzir dosege, potrebe i stanja u kojem se jedno društvo nalazi kao i njegovu heterogenu prirodu.

Tako da je ovaj maestro analize i spisateljstva svoj angažman vodio japanskim stilom , izbjegavajući simplificiranu personifikaciju problema.

Bez sumnje da će ovo mnogima djelovati kao svojevrsni SF , makar onima koji su upoznati s njegovim britkim jezikom i dovitljivim smislom za humor često prožetim onim što se u narodu smatra šalama na nečiji račun.

No ukoliko se sagleda čitav spektar njegovog djelovanja i pristupi im se s intelektualnom fleksibilnošću, vrlo jasno će se uvidjeti u kom grmu leži zec i visokofilozofska izražajnost čak i tog na prvi pogled neukusnog i moglo bi se reći svenarodnog humora.

Talent jednog istinskog intelektualca upravo i leži u tomu da spoji dva po mnogima nespojiva svijeta , visoko intelektualni i svakidašnji sa svim njegovim manama i vrlinama.

Stoga jedno veliko hvala i zbogom jednoj istinskoj veličini, proleteru, kozmopoliti, kapitalisti, patrioti.

 

Leo Medan l Poskok.info