Budimir Lončar, posljednji jugoslavenski ministar vanjskih poslova, ali nekima “mračni jugokomunist” odgovoran za sva zla što su snašla Hrvatsku, odbio je Medalju Grada Zagreba.
“Nakon što sam postao objektom javnog, odnosno medijskog iživljavanja pojedinaca i skupina koji žele – preko mene – obračunati s prošlošću, prisiljen sam obratiti se na ovaj način hrvatskoj javnosti, građankama i građanima Republike Hrvatske. Nikakvih drugih ni daljih reagiranja s moje strane neće biti”, navodi Lončar poručujući da nikome neće dozvoliti da mu otme njegov mir i dostojanstvo, prenosi HINA.
“U nastalim okolnostima niti mogu, niti želim primiti priznanje koje mi je htio uručiti zagrebački gradonačelnik. Neki će se takvoj mojoj odluci zlurado veseliti, videći u tome svoju pobjedu, neki će biti razočarani, ocjenjujući da sam ustuknuo. Niti su oni koji me bjesomučno napadaju pobijedili, niti sam se ja povukao. Naprosto ne želim ni na koji način sudjelovati u tome žalosnom igrokazu koji sramoti moju domovinu, Republiku Hrvatsku. Ovo je moja konačna odluka i posljednja riječ u toj stvari”, poručuje Lončar.
Kako je Express već ranije pisao, HDZ rehabilitira “ubojicu Hrvatske”, napisao je riječki Novi list nakon objave vijesti o Bandićevu odlikovanju Budimira “Leke” Lončara. “Mračnom jugokomunistu” Medalju je, naime, dodijelio najvažniji HDZ-ov koalicijski partner, čiji je čin u vladajućoj stranci popraćen odobravajućom šutnjom. Odšutio ga je Plenković, odšutio ga je Andrija Mikulić, Culej i Penava nisu dali glasa od sebe, iako su – vjerojatno – čuli za čovjeka, pa je jasno da nemaju ništa protiv, ili ne smiju imati, premda je Lončar još do jučer bio meta ostrašćenih napada.
Prozivalo ga se zbog poratnog razdoblja u kojem je kraće vrijeme vodio zadarsku Oznu, a potom i zbog epizode iz Italije, gdje je navodno sudjelovao u otmici Drage Jileka, šefa Ustaške nadzorne službe, čija je famozna torbica skrivala “dokumente o suradnji Andrije Hebranga s ustašama i Gestapom”.
Te dokumente, međutim, nikad nitko nije vidio. Lončaru su predbacivani i uloga u obračunu s informbirovcima u Mađarskoj, projugoslavenska uvjerenja, likvidacije fratara na Širokom Brijegu, embargo na uvoz oružja i još mnogo toga, no sve je to naglo palo u drugi plan.
“Iz toga se može jedino izvesti zaključak da u HDZ-u smatraju da je došao trenutak za političku rehabilitaciju jugoslavenskog ministra vanjskih poslova” piše Novi list, pa podsjeća da je Lončar “na toj dužnosti bio još skoro mjesec dana nakon pada Vukovara”. Komentator ide i korak dalje pa zaključuje kako se HDZ vjerojatno zalaže “i za reviziju kompletnog razdoblja nastanka samostalne Hrvatske i Domovinskog rata” jer je Lončar podržavao embargo na uvoz oružja 1991. godine.
Ako je tako pisao liberalno-lijevi riječki dnevnik, jasno je kako su odlikovanje dočekali pripadnici ljute desnice. Od Jure Vujića do Velimira Bujanca udarili su u kuknjavu, ali pažljiviji će promatrač odmah uočiti, umjerenog intenziteta – puno buke nizašto. Jer nitko nije blesav gristi ruku koja ga hrani. A ta je ruka u velikom broju slučajeva Bandićeva.
Najekstremnije reakcije došle su iz Hrvatskog generalskog zbora, pa je nekoliko njihov članova istupilo čim se povela priča o dodjeli Medalje Lončaru.
Koja je tajna Lončareve – političke i ljudske – dugovječnosti? Tko god je ikad kontaktirao s njim, zna da je riječ o čovjeku posebnog kova. Zadnji jugoslavenski ministar vanjskih poslova vitalniji je od Jože Manolića. Praktički nema važnijeg kulturnog događaja u Zagrebu na kojemu ga nećete vidjeti u prvom redu. Promocije knjiga, kazališne premijere i izložbe su nezamislive bez njega.
No nigdje on nije reda radi – Lončar sve pozorno prati, sudjeluje u događajima, zainteresiran je – tako već 70 godina – pa je mreža njegovih poznanstava gotovo neograničena ili, barem, veća od bilo koje usporedive. Lončar je već od 1950. u diplomaciji, te je godine postao konzul i savjetnik u UN-u, i od onda je stalno u pogonu. Tad je naučio “svaki dan mijenjati košulju, katkad i dvaput dnevno, uvijek imati čiste cipele, a kosu prati svaki dan”.
Ono najvažnije nije morao učiti, to mu je dala priroda: Lončar ima briljatnu memoriju, pamti sve što vidi i čuje, puno drži do elegancije, kontakata, etikete… Lončar je odlično poznavao Tita, Koču Popovića, Fidela Castra, Kissingera, Brzezinskog, Tatcherovu, Kohla, Nixona, Brandta, Gorbačova, Genschera i Claudea Cheyssona (bivši francuski ministar Cheysson mu je navodno i kum) i tako dalje, lista ide unedogled. Dugo je bio uz Tita, išao na konferencije nesvrstanih, sastanke OESS-a, međunarodne konferencije…
“Zašto bih bio za očuvanje Trga maršala Tita”, upitao nas je jedan bivši hrvatski premijer, hadezovac, pa nastavio retorički odgovarati:
“Zato što je to hrvatski nacionalni interes. Kad god mi je trebalo progurati neku odluku u korist naše zemlje, kojoj bi se netko suprotstavljao, nazvao bih Leku Lončara pa zamolio da on to sredi preko svojih prijatelja. A on je, koristeći se svojim poznanstvima, oslanjajući se i na Titov golemi utjecaj, najčešće bez problema uspijevao progurati to do čega nam je bilo stalo. Posebno je lako lobirao među arapskim zemljama, od kojih su neke i danas nesvrstane. No njegov se utjecaj nije zadržavao na granicama pojedinih interesnih skupina. On je širok, dubok i vrlo promišljen…”
“Lončar je i u svojoj 94. godini utjecajniji od svih postjugoslavenskih diplomata zajedno”, kaže povjesničar Tvrtko Jakovina, kojemu bi do ljeta trebala izaći velika Lončarova biografija.
Kad bismo ih sve okupili na jednome mjestu, on bi lakše od njih došao do vodećih svjetskih policy makera. Cheysson i Genscher su ga obilazili u Zadru, Cheysson je bio kod njega na ljetovanju. Naša veleposlanica Kolinda u SAD-u ni jednom se nije nasamo našla s američkom državnom tajnicom, dok je Lončar išao na thanksgivinge potpredsjednika Busha. U sve tri zemlje gdje je bio ambasador, u SAD-u, Njemačkoj i Indoneziji, imao je kontakte s top ešalonom”, nastavlja Jakovina.
U dokumentarnoj emisiji Voje Šiljka, koju je emitirala HRT, Lončar je demonstrirao čudesno pamćenje. Iznio je tad i jednu, neupućenima zapanjujuću stvar: u svim najvažnijim ambasadama nakon Drugog svjetskog rata sjedili su – nekomunisti! U Washingtonu je to bio Sava Kosanović, nećak Nikole Tesle, u Moskvi Stanoje Simić, političar iz građanskih krugova, u Londonu dr. Ljubo Leontić, također kraljev kadar, u Rumunjskoj hrvatski Srbin Medaković, u Poljskoj isto, Pribićević, u Brazilu Rajko Đermanović.
“Jedini prokomunist, mada ne član Partije, bio je Marko Ristić, u Parizu”, rekao je Lončar sasuvši sva ta imena “iz rukava”. “Tito je, doduše, možda imao na umu da ih, kao opozicionare i moguće nukleuse oporbe, pošalje, ali prije toga će biti da je želio tamo poslati najbolje ljude, kako bi stekao kredibilitet na Zapadu. Kasnije su tu bili Vejvoda, Nikoliš, pa onda poliglot Bebler, najveći diplomat kojeg sam sreo”, rekao je Lončar.
Jakovina kaže da Lončar i danas zna napamet sastav HAŠK-a prije rata, zna sve o Hajduku – čiji je fanatični navijač, zna sastave reprezentacija…
Budimir Lončar je učio od diplomata, ali nije živio stereotipno. Mate Meštrović, koji je s ocem živio u Americi, napisao je u svojim sjećanjima na američke dane kako je Lončar tih godina obilazio Broadway, a družio se i s prvom američkom Cat-Woman, Julie Newmar. Prema Meštrovićevu opisu, bio je veliki zavodnik.
Savršena Lončarova memorija prestaje, međutim, na granici na kojoj počinju kontroverze. Tko god je imao posla sa starim komunistima, naročito bivšim ilegalcima, zna da od tih ljudi ne možete izvući ni jednu tajnu iz, recimo, 1942. – grob govori više no boljševik. Kao šef Ozne u tako delikatnom kraju Lončar sigurno nije djelovao kao sestra milosrdnica. Kao važan ili najvažniji diplomat bio je i važan obavještajac, ali o tomu od njega nećete čuti ni slova. Zato mitologija o Lončaru ima zaprepašćujuće dimenzije.
“Njegovo je lice krinka koja ni u jednom trenutku ne odaje da ga se na bilo koji način tiču priče o poslijeratnim Ozninim likvidacijama. On je izmislio Ivu Josipovića, prije njega Stipu Mesića i još mnogo drugih nositelja ‘mreže’ koja je proizvela politiku ‘regiona’. On je zapravo najsustavniji politički ubojica samostalne hrvatske države”, kaže jedan opis.
Na pitanje jesu li optužbe koje idu na račun Budimira Lončara – vezano za rad u funkciji šefa Ozne i one kasnije – dokumentirane, dr. Jakovina kaže:
“Nemam nikakvih podataka o tome. Dr. Bralić iz Zadra u svojem je doktoratu pisao o Zadru u doba Prvog svjetskog rata i tu Lončar može biti vrlo miran.”
Na pitanje je li mu Lončar išta govorio u akciji odlaska u Rim, “Jilekovoj torbici” i sličnim akcijama, Jakovina kaže da nije.
“O Jileku sam samo čitao priče koje možete naći na internetu. On o tome ne govori. Lončar se spominje kao jedan od onih koji su otišli u Rim, spominje se kao jedan od onih koji je bio u Mađarskoj nakon 1949. i sudjelovao u obračunu s informbirovskom emigracijom, no nikakvih konkretnih podataka nema, čak ni iz emigrantskih izvora.”
Na pitanje o embargu na uvoz oružja, kaže:
“Bila je to jednoglasna odluka 15 članova Vijeća sigurnosti. Jugoslaviju kao temu na Vijeće sigurnosti postavila je u srpnju 1991. predsjedateljica EU Nizozemska, čiji je ministar vanjskih poslova upozoravao na ponašanje JNA. Sve depeše koje su dolazili posljednjih godinu i pol iz najvažnijih europskih i američkih centara iskazivale su zabrinutost zbog sprege Miloševića i JNA. Lončar tu nije nastupao, niti kod embarga niti u ponašanju ministarstva, kao netko tko je u raskoraku s vodećim glasovima iz Europe i Amerike. Bio je uvjerenja da je potrebno sačuvati mir i, ako je moguće, neki oblik zajedničke države, što su bile i eksplicitne želje američkih političara od Georgea Busha, preko Lawrencea Eagleburgera do Jamesa Bakera. No republike tad i nisu mogle uvoziti oružje, mogla je to samo federacija…”/express.hr/