Published On: Čet, lip. 13th, 2019

HERCEGOVSKI ROBIN HOOD PO KOJEM JE SPLITSKI KLUB DOBIO IME: Andrijica Šimić, posljednji hajduk Huma i Dalmacije

Legendarnog hrvatskog hajduka Andrijicu Šimića, poznatog kao kralj gorskih klanaca, uhitila je austro-ugarska vojska 14. siječnja 1871. u mjestu Runovići, u zaleđu Biokova. Hajduk koji je svojim djelovanjem postao legenda među stanovništvom u Dalmaciji i Hercegovini, s obje strane granice (Austro-Ugarske i Osmanskog Carstva) uhićen je dok je spavao u kući obitelji Ante Garca koja ga je izdala radi pozamašne nagrade. Prema predaji tom prigodom Šimić je prokleo svog izdajnika riječima: „Moje noge nad vašim glavama bile”. Uskoro su uhvaćeni i preostali članovi njegove družine u zaseoku Prodani, kod Zagvozda.

Andrijica Šimić rodio se u siromašnoj obitelji u Alagovcu, nedaleko od Gruda, a u djetinjstvu deset godina je radio teške poslove kod age Tikvine u Mostaru. U hajduke se odmetnuo nakon što su mu osmanski poreznici opljačkali oca, a kadija, kojemu se obratio nije htio intervenirati nego je umalo i njega uhitio. Kad je odlučio postati hajduk, napadao je osmanske karavane, trgovce i kiridžije najčešće na potezu Imotski-Vrlika. Na planini Kamešnici i danas je poznata pećina koja se po njemu zove Šimića pećina. Zajedno sa svojom hajdučkom družinom znao je odlaziti i na pohode i do Kupresa, Glamoča, Duvna, Mostara, pa sve do Sarajeva i Travnika. Kako je pljačkao i po austro-ugarskom teritoriju i njihove vlasti su ga željele uhvatiti po svaku cijenu.

Andrijica je, po narodnim predanjima, otkupljivao osmansku zemlju za Viničane i gradio im kuće te im darovao konje i krave, što je razlog zašto ga i danas u Zagori i Hercegovini smatraju za narodnog junaka. Stekao je nadimak hercegovački Robin Hood.

Austro-ugarske vlasti 31. kolovoza 1872. osudile su Andrijicu Šimića i njegovu družinu, ukupno 25 hajduka, na dugogodišnje kazne zatvora. Teretilo ih se za pljačku, razbojstva, iznude, ranjavanja i otimačine, ukupno 86 kaznenih djela, uglavnom građana Austro-Ugarske iz Imotskoga i Sinja, premda je Šimićeva družina hajdukovala i u Hercegovini. Suđenje je održano u Splitu i bila je prva sudska rasprava na hrvatskom jeziku u Dalmaciji. Andrijica je osuđen na doživotnu robiju, ali je nakon 30 godina pomilovan i pušten na slobodu.

I nakon 30 godina provedenih u zatvoru, kad je izišao, ostao je legenda. Na splitskoj Rivi priređen mu je veličanstven doček, dok je on po selima bio tretiran kao živa legenda, pričajući svoje priče do kraja života. Po kazivanjima i u starosti je imao zavidnu snagu i mogao preskočiti magarca s mjesta.

autor: Dražen Krajcar

Hajduci (makedonskiАјдутство turskihaydut[1]) su bili odmetnici i razbojnici na središnjem Balkanu, ali i u drugim zemljama Osmanskog Carstva, za srednjeg vijeka[2] Oni su kasnije postali predvodnici mnogih ustanaka i gerilskog rata protiv Turaka pa su vremenom postali sinonim za slobodoljubive ljude i borce za slobodu svog naroda. [1]

U narodnoj usmenoj predaji i pjesništvu na njih se gleda gotovo isključivo kao na borce za slobodu. Brojni hajduci su na početku 19. stoljeća sudjelovali u ustancima balkanskih naroda; Prvi i Drugi srpski ustanakGrčki rat za nezavisnost

 

Andrija Andrijica Šimić (26.11.1835.-05.02.1905.)

Hajdučki harambaša Andrija Andrijica Šimić (26.11.1835.-05.02.1905.) umro je 05. veljače 1905. godine u Runovićima i pokopan tik do groba njegova izdajnika Ante Garca. Andrijica Šimić zadnji je, jedini veliki i u narodu omiljeni hajduk u prošlosti Dalmacije.

Ivan Mimica (1862.-1945.) koji je spjevao 3616 deseteraca dok je sa Šimićem služio kaznu u koparskom zatvoru i objavio 1894. godine u Spljetu Pjesmu u pet pjevanja o djelovanju Andrije Šimića piše:

“Ja sam imao priliku opetovano viditi Andriju Šimića i s njime razgovarati… Šimić je starčić omalena stasa, malko pognut majci zemlji, visoka čela, bistra oka, izrazita lica, i za čudo, prama svojoj dobi, neobično čvrst, žilav, živan, razgovorljiv i veseo. Od svojih starešina ljubljen je, a od svojih nevoljnih sudrugova čašćen i poštovan. On daje svakomu dobre savjete, svakoga od zla odvraća, i gdje može, pomaže.

On znade lijeka proti raznim bolestima, znade protumačiti snove, znade moliti se Bogu i još mnogo dobrih i lijepih stvari on ti znade, samo ne zna psovati i za nikakvo zlo u opće ne zna taj čovjek, odrastao i dorastao megju vucim j hajducim, koji je sam takogjer nosio hajdučki naslov.

Njegovi ga drugovi, a i starešine nazivlju kapetanom, a on se na to ime i na spomen svoje slobode i propale slave turobno nasmij, omahne glavom i pušta da ga zovu kako ko hoće.Andrija Šimić rodio se je dne 26 Studenoga godine 1835 u selu Grudam župe Ružičke a Ljubuškog kadiluka u Hercegovini, onda turskoj državi, odkle su obilovali hajduci od starine!

Silni turski zulum i nemilo haranje ozlovoljilo ga je žestoko i pobjegao je u goru, da se sveti krvniku svome i cijeloga svoga naroda. Turci su podigli na njega hajku, ocrnili ga i prozvali ga hajdukom. On nije mogao, ni smio više iz gore. Tad je stupio na onu stazu, koja ga je do propasti dovela. Njega je u opće svak sažaljivao; jer je imao plemenito srce i osjećaje, a zla nije nikomu činio.

Sad on isplaćiva svoje djelovanje teškim tamnovanjem i već je minulo 20 godina od kad je u zatvoru, ali se uzda u Boga, u premilostivoga Vladara našega, i u dobro srce naših remek zastupnika i svečenika Biankina i Perića, da će se na skoro od muke tužan osloboditi i još jednom žarko sunce ugledati, što mu svi skupa od srca, draga braćo, poželimo”.

Ivan Mimica (Spljet, Tiskarnica A. Zannoni 1892) Andrija Šimić Hajdučki harambaša

*Slika Andrije Šimića iz 1891. godine na prvoj je strani pjesmarice Ivana Mimice koju je autor poslao iz Spljeta 19.5.1894. godine u Imotski Poštovanom gospodinu dr. Augustinu Bitangi uz „Ostajem sa štovanjem“ i vlastoručni potpis.

 

Daje se dio teksta iz pjesmarice:

Tada Šimić Garcu besjedio:
„Sanak me je teški osvojio,
Mnogo sam se danas umorio,
Jeli vjera da pospavam malo?
Garac njemu stao besjediti:
Vjera ti je, sad možeš spavati,
Koliko ti drago počivati
Tebi nitko neće naškoditi“
Na vjeru se Šimić pouzdao,
Dok je lega tvrdo je zaspao,
Jer se bješe vele umorio,
I mnogo se pića natočio.
Tada Garci vjeru pogaziše
Tri, četiri k njemu preskočiše,
Obe ruke tvrdo zavezaše
Spavajuć ga tako ostaviše.
Zato Šimić nije ništa čuo,
Al kada se od sna probudio,
Nevjeru je odma opazio
Pa ovako njima govorio:
Zašto, braćo, za Boga miloga?!
Na izdaju ne činite toga,
Sramota će težka vama biti,
Mene će te u zlo oboriii;
Ne gazite tvrde vjere svoje,
Pustite me, bitće za vas bolje.
Zdrava mene pustite i živa
Dat ću vama hiljadu cekina,
Možda sada puna neće biti,
Ono malo što bude valiti,
Možete me malo uztrpiti,
Nećete me za dugo čekati.

Andriju Šimića je nakon 28 godina robije kao živu legendu 1901. godine razdragano dočekao cijeli Split, a po njemu je šest godina nakon njegove smrti po riječima profesora Josipa Barača splitskom nogometnom klubu dano ime Hajduk.

Izvor: Obiteljska arhiva 3 years ago Stari Imotski