Published On: Ned, svi 16th, 2021

Politika u rukavicama neće riješiti probleme BiH

Teško da će se itko usuditi reći nešto protiv Škota ukoliko se odluče rastati od Engleza. Ali kad Hrvati u BiH traže da biraju svoje predstavnike, to je za njih nacionalizam. Nažalost, zapadna politika je zadnjih desetljeća uvijek stavljala karte na krive igrače.

Piše: dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik

Nedavno je bošnjački akademik Esad Duraković izjavio kako Čović i Izetbegović nemaju pravo sami razgovarati o sudbini Bosne i Hercegovine. Čovjek bi se mogao složiti s njegovim razmišljanjem kad bi bio uvjeren da misli na to kako su za pregovore potrebni odgovarajući gremiji s hrvatske i bošnjačke strane. Jer više ljudi više zna. Pogotovo se to može reći, budući se njih dvojica nisu pomakla s mjesta u dosadašnjim razgovorima i dogovorima. Međutim Duraković ne misli na to. On misli na to kako s Hrvatima nema nitko pravo razgovarati o njihovom osjećaju ugroženosti. Naime, ta ugroza za njega i ne postoji.

Koliko ima nedemokratičnosti u njegovim razmišljanjima, pokazao je Duraković svojom nedavnom tvrdnjom kako je Komšić legitimno izabrani predstavnik Hrvata, iako ga hrvatski narod u BiH nije izabrao. Hrvatima bi trebalo – i to se da iščitati iz njegovih razmišljanja – dokinuti županije i oduzeti pravo da ih u Domu naroda predstavljaju predstavnici koji su tamo došli njihovom biračkom voljom.

Duh titoizma među Bošnjacima

Ali nije Duraković jedini koji razmišlja tako. Puno ih je među Bošnjacima. Nažalost, većina od njih misli da bi svođenjem Hrvata na beznačajan politički faktor u BiH riješili unutarbošnjačke probleme koji su zadnjih mjeseci eskalirali. Kriva procjena! Zloduh titoizma je među Bošnjacima pušten iz boce. Na putu je da potisne islamski orijentiranu političku platformu koju je Alija Izetbegović ostavio Bošnjacima u naslijeđe.

U zadnje vrijeme dobiva se dojam kako je unutar bošnjačkoga korpusa došlo do emancipacije. Na to upućuje sve učestalije pružanje otpora uređenju BiH prema Alijinim panislamskim vizijama. Kad bi doista bilo tako, moglo bi biti prihvatljivo. Jer ne bi bilo dobro da u bilom kojem dijelu sekularne Europe počnu ponovno nicati teokratske države kakvih je bilo prije nekoliko stotina godina ili kakvih danas ima diljem islamskoga svijeta.

Međutim, emancipacija od SDA i islama koju pokazuju određeni krugovi unutar bošnjačkoga naroda ne temelji se na želji za demokratizacijom BiH, nego na pokušaju oživljavanja komunističke ideologije i opasnoga umjetnog bratstva i jedinstva. Tito je još uvijek uzor mnogima od onih koji danas vladaju većinskim bošnjačkim županijama. Nestao je strah pred SDA pa su djeca „bratstva i jedinstva“ ponovno zaigrala Kozaračko kolo. Pitanje je samo do kada će to trajati. Strah bi mogao ponovno obuzeti tu razigranu djecu puno prije nego i pomišljaju.

„Grešno vino“

Prisjećam se jednoga zanimljivoga događaja iz devedesetih kad je strah od islama kod te djece još uvijek bio prisutan. U jednom njemačkom gradu za njemačku publiku sam zajedno s bošnjačkim intelektualcem imao predavanje na temu previranja u Bosni i Hercegovini. Predstavnici grada su nam na dar dali po bocu kvalitetnoga vina. Bošnjački predavač me zamolio da uzmem obje boce i njegovu mu predam kasnije kad se nađemo nasamo. Učinio sam rado, svjestan toga da se čovjek plaši kako će biti proglašen nepodobnim Bošnjakom ukoliko u svoje ruke uzme to „grešno vino“. Bilo je to ono doba u kojem se bošnjaštvo još uvijek identificiralo s islamom. Većina od onih današnjih protivnika SDA ponašala se u tim vremenima na isti način. Danas su se očito mnogi od njih ponovno okuražili. Štoviše, oni deklarativno čak prihvaćaju demokratska pravila igre kako bi se dopali zapadnim političkim igračima, koji upravo na Balkanu traže takve podobne „liberalne kreature“ za provođenje svoje politike. Ali upravo u tome i leži opasnost.

Naime, ti današnji „liberali“ i nemaju baš previše osjećaja za demokraciju i ljudska prava. Kad bi bilo tako, davno bi se distancirali od Broza i njegove diktature koja je, uz srpski nacionalizam, i dovela do brutalnih ratova na prostoru bivše države. I prije svega uočili bi da su Hrvati nezadovoljni pokušajem da se s tronošca otrgne noga koja pripada njima.

Zapad stavlja karte na krive igrače

Nažalost, zapadna politika zbog površnosti i bahatosti stavlja uvijek karte na krivoga igrača. Umjesto da učini sve kako bi prisilila sva tri naroda na iskren dijalog i uređenje države BiH prema demokratskim standardima – gdje se uvažava etničko i građansko, pokušavaju zapadni političari dokinuti etničko kao nešto surogatno. Kao da su doista nacije nestale u zapadnom svijetu. Nisu i neće još dugo vremena. Nacionalizam u zapadnim državama je ponekad i ekstremniji od onoga na Balkanu. Istina, on se manifestira nešto drugačije, u bahatosti i pokušaju dominacije nad manjima. Uostalom, pokušaj da se u BiH potisne etničko, govori o toj nacionalističkoj bahatosti i nacionalnoj prepotentnosti pojedinih europskih trećerazrednih političara. Sumnjam da će se itko od njih usuditi reći nešto protiv Škota ukoliko se odluče referendumom rastati od Engleza. Ali kad Hrvati u BiH traže da biraju svoje predstavnike, to je za njih nacionalizam.

Nažalost, zapadna politika je zadnjih desetljeća uvijek stavljala karte na krive igrače. Danas to čini u Bosni vjerujući da njezin spas leži u „liberalnoj djeci komunizma“.

U Iraku su rušili Sadama, ne razmišljajući da će poslije njegova pada zagospodariti većinski šijiti. Na taj način su od iračkih sunita stvorili isilovce.

Današnji Afganistan živi u 18 stoljeću. A krivicu za to znatnim dijelom snosi i zapadna politika koja misli da se sve može riješiti silom.

U Siriji bi bilo puno manje razaranja da Amerikanci nisu u svom bahatom neznanju naoružali ekstremističke grupacije, bliske isilovcima.

U Izraelu se upravo ovih dana odvija neviđena tragedija koja se može pretvoriti u velike sukobe, i to samo zato što zapadna politika nikada nije ozbiljno izvršila pritisak na Izrael da shvati kako i Palestinci imaju pravo na svoj prostor za život.

Čak bi tragedija jemenskoga naroda bila daleko blaža da se zapadna politika nije iz profitabilnih razloga spetljala sa Saudijskom Arabijom.

Islam, pa tek tada nacija

Ponadati se da će shvatiti kako se u BiH ne može ništa stvoriti na silu, pogotovo ne s lažnim demokratima i liberalima koji se još uvijek pozivaju na diktatora Tita, jer je on, navodno, znao držati na okupu narode bivše države. Po toj bi logici svaki diktator bio najbolji političar. Uostalom, zapadna politika redovito krivo procjenjuje odnose snaga u pojedinim državama, pa nije nikakvo čudo da je to učinila i u BiH, pogotovo u odnosu na Bošnjake. Istina, mnogi su se ponovno okuražili uzeti javno „bocu vina“ u vlastite ruke i suprotstaviti se ideji da je islam vodeća snaga u Bošnjaka. Upravo se treba plašiti te utopije kako je Tito među Bošnjacima doista jači od Alije Izetbegovića.

Bojim se da se iz te krive procjene može izroditi mračno stanje koje ne bi nikome odgovaralo. Onaj tko nije upućen u svijet islama, trebao bi znati da je među muslimanima glavna poveznice islam, pa tek tada nacija. Zar se to ne može primijetiti iz trenutnih događanja u Izraelu? Iz svih krajeva islamskoga svijeta stiže podrška Palestincima, i to samo zato što su većinski muslimani. Iako se mora priznati da je za osuditi i to što Hamas čini. Jer pucanje po civilima ne može se ničim opravdati. Pogotovo ne tada kad se zna da će Izrael iz odmazde ubiti na desetke nedužnih civila na palestinskoj strani.

Upravo to govori na što su spremni: u ekstremizam gurnuti ljudi. Zagospodari li među Bošnjacima doista Titova ideologija nad Alijinom, može se očekivati sve, pa i međusobno obračunavanje. To ne bi bilo dobro za njih, ali niti za trenutno obespravljene Hrvate, kao niti za secesionistički raspoložene Srbe.

Upravo bi to trebao biti razlogom za zapadnu politiku da izvrši pritisak na sve tri strane da pokušaju u BiH pronaći pravedno rješenje. Ukoliko bi došlo do realističkoga dogovora unutar bošnjačkoga korpusa glede hrvatskoga pitanja, vjerojatno bi se i Srbi urazumili. U suprotnom bi imali protiv sebe međunarodnu zajednicu i druge dvije strane./HMS/