U zemlji gdje je sve hitno, a ništa suštinski, još jedna sjednica Doma naroda PSBiH završila je onako kako i počela – bez sadržaja, bez odluka, i bez tri srpska delegata. Sredoje Nović, Nikola Špirić i Radovan Kovačević napustili su današnju hitnu sjednicu, čime je nestao i posljednji trag kvoruma potreban da se odlučuje o smjenama ministara Staše Košarca i Srđana Amidžića.
Da li je to bijeg od odgovornosti ili politički refleks samoodržanja? Ovisi s koje strane promatrate igru. Jer, što je za jedne institucionalna obstrukcija, za druge je – politička odbrana u sistemu gdje se “hitno” koristi kao alat za discipliniranje neposlušnih.
Ne treba gubiti iz vida ni širi kontekst. U pozadini ove sjednice stoji sve intenzivniji pritisak visokog predstavnika, Christiana Schmidta – čovjeka čije prisustvo nikada nije potvrđeno u Vijeću sigurnosti UN-a, ali čije odluke i dalje oblikuju tok političkog života. Nije tajna da SNSD njegov autoritet ne priznaje. Još je manje tajna da se određeni delegati, kroz proceduralne poteze, brane od pokušaja discipliniranja koji ne dolaze iz narodne volje, već iz kancelarija bez izbornog legitimiteta.
Opozicioni delegati – Vuković, Nešković, Cvitanović, Miletić i Ademović – pokušali su kroz hitnu proceduru doći do smjena. Ali ni njima ne ide na ruku činjenica da građani sve češće razlikuju stvarnu odgovornost od političkog performansa. Jer u zemlji gdje vladaju deklaracije, a ne zakoni, teško je znati što je opozicija, a što – samo druga frakcija istog sistema.
SNSD-ovci su poručili jasno: nećemo da raspravljamo o “dijelovima”, kada redovna sjednica sa 53 točke stoji na čekanju. I tu, barem formalno, imaju pravo. Jer zakoni koje niko ne usvaja čekaju. A smjene koje se guraju na prečac – rađaju sumnju.
U Bosni i Hercegovini, to se zove: politička svakodnevnica.
wpDiscuz
