“CHARLIE HEBDO” – tjedni Charlie – bio je formativni časopis za moju šezdesetosmašku generaciju.
Kad su sad upali u njihovu redakciju, islamisti su me pogodili u srce – iako su sada urednici ljudi s kojima više ne dijelim ni jednu ideju. Ali, u ono doba, bili su zakon…
Cijela reprezentacija američkog “Novog žurnalizma”
Drug Mao Zedong nalagao je da se u pitanjima seljačke politike oponaša seosku komunu Tačaj, a u svim vojnim pitanjima 6. četu “Tvrda kost”. Po tom modelu, nama je za sva pitanja stripa, antimalograđanskog humora i satire s ultralijevih pozicija mjerodavan bio “Charlie”, za rock i punk “New Musical Express”, a za filmološka pitanja “Village Voice”, gdje je kritike pisao autor “autorske teorije” Andrew Sarris. Za fotografiju i novinsku grafiku bio je autoritativan “Andy Warhol’s Interview”, dok se za užitak čitao i gledao “Playboy”. Ženske su tu imale senzacionalne, prave sise – fotografirao ih je Pompeo Posar (zapravo se zvao Požar i bio je rođen u Trstu), a intervjue vodili su Alvin Toffler, Alex Hailey, Guy Talese… Cijela reprezentacija američkog “Novog žurnalizma”.
Sve što smo sami napravili, “Polet” i “Start”, bilo je pod utjecajem tih uzora. Iz “Charlija” smo, primjerice, u “Poletu” preuzeli Reiserov strip “Život na friškom zraku”, koji je izlazio na zadnjoj stranici te bio dio kult-paketa tih novina, koje je spakirao Goran Trbuljak. Ja sam se odranije zanimao za novi francuski strip i još početkom sedamdesetih napisao sam za Treći program Radio-Zagreba esej, jednosatnu emisiju posvećenu Cavnnai, Willemu, Wolinskom, Reiseru… Volio sam ih. Nastojao sam oponašati njihov humor. Poletovska rubrika “Pisma čitalaca” bila je skinut “editorial” njihovog satiričnog tjednika.
Naime, isti su likovi usporedno sa strip-mjesečnikom “Charlie Mensuel” (nazvanim po Schulzovu junaku Charlieju Brownu), stali izdavati i tjedne satirične novine “Hara Kiri Hebdo” koje su se zatim pretvorile u – “Charlie Hebdo”. Zabranjene su zbog zafrkavanja sa smrću Charlesa de Gaullea, a zatim su propale 1981., da bi nanovo počele izlaziti 1991. godine. Potom su uživale velik uspjeh – prodavale su se stalno u nakladi od oko 100.000 primjeraka. Uvijek su imali smisla za humor u dosluha sa čitateljima, koji su ih financirali kupovinom na kiosku – nije im trebao Soros, kao “Feral Tribuneu”. Nikad, naime, nisu prešli finu granicu antiestblišmentskog humora i utilitarne političke agitacije. Publika je to znala cijeniti. A najveći uspjeh u posljednje vrijeme imali su s brojem u kojem je prije nekoliko godina danski karikaturist objavio karikaturu proroka Muhameda.
Zatim su Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, predstavili kao gosta-urednika u specijalnom broju lista. Zbog takvih štoseva, potezali su se po sudu i naplaćali se globa kao “Globus” (odatle mu ime), od kojega su se pak okoristili razni režimski likovi, ratni zločinci i ordinarni lupeži.
“Glupe i odurne novine”
Dok su se izrugivali islamskom fundamentalizmu, urednici “Hebdoa”, koji je s ponosom nosio podnaslov “magazine bete et mechant” (glupe i odurne novine) nalazili su načina da istodobno zasluže optužbu za virulentni antisemitizam. Kršćanstvom se nisu puno bavili, jer ga je danas teško dovoljno ozbiljno shvatiti da bi ga se izvrgavalo smijehu. I, na kraju, dolijali su – skupina islamističkih boraca, oboružani posebnim smislom za humor, izveli su praktičnu šalu – upali u redakciju, pobili tucet urednika i suradnika te neke policajce koji su im se našli na putu…
Smiješno bi sad bilo govoriti da je riječ o terorizmu, jer je po srijedi čista gerilska, partizanska borba na unutrašnjem frontu – čini se posve očitim da akciju nisu organizirali neki bliskoistočni fanatici nego francuske islamističke pepita-brigade.
I sad je jasno – s Prorokom, s. a. v. s., nema zafrkavanja. Na svijetu više ne mogu koegzistirati različita mjerila za šalu, satiru, podrugivanje, kulturalnu polemiku i slično… Ne mogu se Francuzi u Francuskoj smijati Muhamedu, a u nekoj muslimanskoj zemlji iskazivati mu zakonom propisano poštovanje. To nije dovoljno. Abū al-Qāsim Muḥammad ibn ʿAbd Allāh ibn ʿAbd al-Muṭṭalib ibn Hāshim mrtvo je ozbiljna stvar, odnosno čovjek, ili mistično biće (whatever) i o tome ne može biti pogovora – nigdje. Jer, gdje se god netko bude zafrkavao s Poslanikom, s. a. v. s., doći će se odred komandosa s “Kalašnjikovima” i postrijeljati sve prisutne, prave i krive.
Što to znači u praktičnom smislu?
Zapadnoeuropske države mogu ograničiti slobodu govora, što sigurno neće učiniti. Mogu povećati mjere opreze, da se posvuda provode mjere sigurnosti kao na aerodoromima, što će sigurno učiniti, ali to neće ni malo pomoći da se fundamentalni problem islamskog fundamentalizma fundamentalno riješi. Mogu, također, pokrenuti nove akcije protiv militantnih islamističkih država, gdje se nalaze baze terorizma, ali to će problem samo povećati, jer će se muslimanske mase u Europi solidarizirati sa žrtvama “dronskih ratova”, a pridružit će im se i sva antiestablišmentska ljevica. Ona istinski mrzi Ameriku, a ne islamiste. Desnica će pak insistirati na retalijaciji, ali to će osim vanjskog onda izazvati još i unutrašnji sukob, vigilantizam, uspon desnog ekstremizma, razvoj lijevog idiotizma, provale pacifističke gluposti i sve slične pojave koje uvijek nadomjeste logičnu, suvislu akciju.
Problem se, naime, ne može riješiti nadzorom, niti je njegov korijen u državama gdje se teroristi obučavaju, pa čak ni u onima zaljevskim, fundamentalističkim, koje sponzoriraju džihadizam. Problem je u samim europskim zemljama.
Muslimanske mase nisu se u Europi integrirale, jer Europa nije jedinstveno društvo, nego skup nacija.
Ideja nacije suprotna je ideji demokratske inkluzivnosti. U Americi svi postanu Amerikanci, ako ne u prvoj, onda u drugoj ili najdalje trećoj generaciji. Zato Amerika, uspješna u asimilaciji i intervencionizmu, ima ključni utjecaj na svjetske poslove, dok je Europa tek turistička atrakcija i objekt svake prijetnje. U Europi ne možeš postati Nijemac ili Francuz makar u tim zemljama boravio sto godina, a tvoji potomci bit će također loše integrirani, ne doduše rasno i nacionalno, nego klasno – europske nacionalističke države imaju to fenomenalno svojstvo da sve razlike očuvaju transferom razlike na neku drugu socijalnu razinu… Zato se u Europi preferira državno ustrojstvo prosvijećene monarhije. Demokratskom Švedskom upravljaju plutokracija i niža aristokracija.
Vlast, novac i ugled ostaju u obitelju. Naciju čini elita, a elita se sastoji od zatvorenih krugova. Znači, problem je u Europi, u njenoj strukturi, a ne u muslimanima. Da zaustavi trend getoizacije te volatilne, brzorastuće manjine, Europa bi se morala hermetički zatvoriti, a pritom odustati od ideje ujedinjenja, što je historijski nemoguće, jer je 28 država nesposobno za samostalni opstanak, što vrijedi čak i za one najveće… Njemačka bez europskog bescarinskog tržišta ekonomski je mrtva, a drugi stoje još hiljadu puta gore.
Budući da je Europska unija tek beznačajan okvir, jedino što preostaje jest demokratska transformacija u Jedinstvenu Europu, Sjedinjene Države Europe, po principu jedan čovjek – jedan glas, uz kontrolnu funkciju Senata, Vijeća nacija, te vladu koju na stranačkom principu formiraju paneuropske partije. Čak im se ne moraju propisati neke posebne “federalističke” kvote – uz toliki broj nacija kao izbornih jedinica, majorizacija je posve nemoguća.
Monarhe nije potrebno giljotinirati – nisam siguran jedino za Kate Middleton – nego pretvoriti u turističku zanimljivost, poput indijskih maharadža u doba britanskog Radža. Treba ukinuti sve nepotrebne diplomate zadužene za međusobnu reprezentaciju europskih država (28 na kvadrat veleposlanika) te otvoriti zajednička diplomatska predstavništva. Ta Rusi umiru od smijeha kad im se u Moskvi nacrta cijeli vod raznih euro-papaka, umjesto da tu najveću državu na svijetu predstavlja jedan ozbiljan ambasador (a ako netko želi imati posebnog otpravnika, recimo za ekonomiju, može mu se dodijeliti neka sobica). Nacija se, dakle, pretvara u folklor, a vojska postaje jedinstvena formacija, umjesto komične bulumente žicara s kojima uopće ne možeš voditi ozbiljan rat – da nema Amerikanaca, ne bi bilo uvjerljive vojne prisutnosti Zapada nigdje u svijetu… Vojska bi, uostalom, trebala biti kadrovska (u ograničenom broju), tako da se, kao u Kini, primaju samo dobrovoljci ili kao nekoć u Americi, da se obveznici izvlače kockom. No, jako je važno imati građansku vojsku, kakvu još drže Nijemci, a ne ove plaćenike, flamanske fašiste i engleske huligane, uključujući razbojnike iz Legije stranaca, pitomce veleučilišta zločina u koja se primaju sitni kriminalci, da bi se zatim pretvorili u gangstere i ratne zločince.
Da bi preobrazila druge zemlje, odakle joj dolazi prijetnja, Europa se mora sama preustrojiti
Ujedinjena Europa mora se povezati s Amerikom u zajedničko tržište (Transatlantic Trade and Investment Partnership – TTIP), o čemu je već potpisano “pismo o namjerama” – “Transatlantska deklaracija”. S takvom infrastrukturom, Zapad će doći u poziciju da ozbiljno intervenira u zemljama koje eksportiraju islamski terorizam. Ali ne vojno, nego kao pokrovitelj i partner u “nation-building” procesu, onako kako je Amerika djelovala u Europi i Aziji poslije drugog svjetskog rata, pa instigirala njemačko, talijansko, japansko i korejsko privredno čudo, importirajući istodobno u ta društva demokratsko uređenje. Da bi preobrazila druge zemlje, odakle joj dolazi prijetnja, Europa se prvo mora sama preustrojiti.
Ako je potrebno provesti okupaciju zemalja u kojima se Islam mora reformirati po uzoru na Tursku prije Erdogana – nešto poput muslimanskog protestantizma – dobro, ali to se ne može obaviti dronovima i specijalcima, nego treba slati vojsku, budući da vojnici na terenu, gdje će provesti nekoliko desetljeća – kao u Njemačkoj, Italiji, Japanu i Koreji – donose pozitivne društvene promjene. Je li to sve skupa previše dalekosežno? Možda, no stvari će ići u tom smjeru, jer će to nalagati ekonomski interesi i njihovi proponenti, “vlasnici sredstava za proizvodnju” što bi rekao Marx, dakle – korporacije.
Ako vam se to ne sviđa, očekujte da vas prije ili kasnije u vašoj redakciji, školi ili tvornici, na sportskim stadionima, u kino-dvoranama posjete dečki u padobranskim odorama s kefijom na glavi te s Kalašnjikovom i RPG-om u ruci. Nije li se sve to događalo i u Rusiji u doba rata sa Čečenijom? A ne može se reći da je ruska vojska krzmala s upotrebom brutalne sile. Demokracija ili smrt! A ovo što sad imamo u Europi, nije ni za domaću upotrebu, a kamoli za izvoz…
Denis Kuljiš l index.hr