POJMA NIJE IMAO ŠTO MESIĆ SMJERA: ‘Tuđman je lupio šakom: Dok sam ja tu, ustašluk ne prolazi!’

“Rekao mi je, lupivši pritom šakom o stol: ‘Slavko, dok sam ja tu, ustašluk neće proći!’ To je za mene najneposredniji dokaz da je Tuđman, unatoč tome što je upravo on odškrinuo vrata revizionističkom tumačenju povijesti, izjavom o NDH koja nije bila samo kvislinška tvorevina, nego i izraz želje hrvatskoga naroda za svojom državom, svojim autoritetom to i zaustavio. Tuđman je čvrsto bio protiv rehabilitacije NDH”, otkrio je za Express Goldstein prije nekoliko godina.

Goldsteinove kritike Tuđmana nisu bile puko akademsko prenemaganje u četiri zida. On je bio jedan od potpisnika peticije da taj isti Tuđman te iste 1993. odstupi s mjesta predsjednika, rekao je da se nema što miješati u povijest jer se pritom ponaša kao političar, a ne kao povjesničar, da mu je privatizacija kao projekt totalna katastrofa… Unatoč tome, Franjo Tuđman, čovjek koji je u 90-ima upamćen kao vrlo tašt, zadržao je visoki respekt prema Goldsteinu, među njima je opstala određena razina uvažavanja.

Goldstein, borac za demokratsku Hrvatsku, partizanski borac iz Drugog svjetskog rata, jugoslavenski, potom hrvatski intelektualac, čovjek koji se 1950. radije vratio iz kibuca u Haifi u Izraelu nazad u domovinu kako bi se ovdje do kraja borio za nju, umro je prije točno godinu dana. Tog dana Andrej Plenković ostavljao je dojam da bi bio u stanju na 24 sata se ugurati i u vlastiti džep, samo kad bi bio siguran da bi u tom slučaju na njega privremeno zaboravilo svih četiri milijuna i kusur građana zemlje koju vodi.

Njegovo pismo sućuti u povodu smrti Slavka Goldsteina sadržavalo je 19 riječi, od kojih se 16 odnosilo na navođenje imena, titula, Goldsteinove obitelji i sebe samog, a preostale tri riječi bile su: “… primite izraze sućuti.” Plenki nije niti zucnuo o značaju Goldsteina po Hrvatsku, bilo je jasno da jako strepi da mu ne bi tko zamjerio. Kolinda je uspjela biti još i gora od toga. Njen ured tog dana nije objavio baš ništa, prazan skup, nula bodova.

 BORIS SCITAR/VECERNJI LIST/PIXSELL

Ali je zato pronašla i motiva i vremena tog istog dana uputiti izraze sućuti vladama karipskih nacija povodom žrtava uragana Irma, te državnicima Francuske, Velike Britanije, SAD-a i Kube. Sjetila se čak izraziti sućut novom kralju Malezije, Muhammadu V., jer mu je umro otac. Goldsteina se sjetila tek dan poslije, nakon što su je najveći hrvatski mediji mahom žestoko izribali zbog ignoriranja upravo okončanog života i djela tog čovjeka.

A zašto su i Plenki i Kolinda imali takav problem sa smrti Slavka Goldsteina, jednog od utemeljitelja i prvog predsjednika HSLS-a, prve demokratske hrvatske stranke u Hrvatskoj, još dok je bila u SFRJ, odnosno početkom 1989., osnivača izdavačkih kuća, pisca mnogih knjiga, urednika stotina drugih?

Što se Kolinde tiče, nju je užasno zaboljelo što je u travnju 2015. Goldstein na svjetlo dana iznio i raskrinkao pravu prirodu njenog posjeta Jasenovca te godine, doslovno krišom, poput lopova da je nitko ne vidi, kao i to što je tada u knjigu dojmova upisala, suštinski nesporne rečenice, ali ipak krajnje apstraktne, koristeći sintagme poput: “Ideologija koja je uzrokovala ove zločine moralno je i pravno osuđena.”

I dok je motiv Kolinde bio pojačan osobnim osjećajem povrijeđene taštine, čemu predsjednica jest sklona, zajedničko kod oboje bilo je to što je Slavko Goldstein bio bolna točka ekstremnim nacionalistima u Hrvatskoj tijekom skoro 30 godina. Već samim time što je još onda HSLS osnivao skupa s proljećarima Draženom Budišom i Vladom Gotovcem, znači da je suludo predbacivati mu ikakav zazor od “hrvatskog”.

Goldsteina nisu voljeli i ne vole ga desničari zato što je kao nitko drugi elegantno, smireno, istodobno i brutalno argumentirano razbijanje svih filoustaških mitova, pa i čiste gluposti, ako već ne krivotvorina. Zbog toga se o njega “opekla” i Kolinda, zbog toga je Plenki prošle godine, kad je bio manje moćan nego danas, tako drhtao odati mu počast kakvu je zaslužio. Nekoliko primjera.

To da su zagovornici teorije o “trećem Jasenovcu” zloćudni diletanti, o tome da je Informbiro tamo imao svoj logor od 1948. do 1951., Goldstein je objasnio primjedbom koliko je redikulozno da je Vladimir Horvat, autor prvoga dijela knjige “Jasenovački logori – istraživanja”, napisao da je ministar u vladi NDH Mladen Lorković 26. siječnja 1946. saslušavan pred organima NR Hrvatske.

 DAVOR PUKLAVEC (PIXSELL)

Da je bila riječ o nekoj suludoj omašci, čak bi i to bilo moguće, no Horvat je to ponovio i u drugom izdanju, a Goldstein je naprosto naveo nespornu činjenicu da je Lorković u doba navodnog saslušanja 1946. pred vlastima NR Hrvatske, odavno bio mrtav, te da su ga, što je povijesna tvrda činjenica, ubili sami ustaše u travnju 1945. uslije otkrivanja “urote Lorković-Vokić”.

Goldstein je svojom knjigom “Tragika, mitomanija, istina – Jasenovac” totalno razbio priču o “trostrukom jasenovačkom logoru”, objasnio je i zašto je ekstremnoj desnici toliko bitno ustrajati na tome, koliko god to bilo suludo, bizarno, blesavo poput tvrdnje da je Zemlja ravna ploča.

“O tome sam mnogo razmišljao, pokušavajući odgonetnuti zbog čega autori idu u tu glupost koja se ni s čim ne može dokazati, i na kraju sam zaključio da je krajnji motiv najbolje izrazio Igor Vukić u ideji o rehabilitaciji ustaške Nezavisne Države Hrvatske. Jasenovac je, naime, središnji simbol te države. U jeruzalemskom Yad Vashemu, u Dvorani sjećanja, ispisana su imena 22 najgora stratišta u okupirnoj Europi od 1939. do 1945. U 21 egzekutori su bili SS-ovci, a samo u Jasenovcu domaća posada. Stepinac je jasno rekao da je Jasenovac ‘sramotna ljaga za NDH’. Autori trostrukog Jasenovca tu ljagu nastoje sprati kako bi ‘kozmeticirali’ sliku o NDH, iako je hrvatski narod svoje već rekao većinski sudjelujući u partizanskoj borbi. Umjesto da se u Europi hvalimo kako smo imali najjači pokret otpora – a jesmo, jer je nakon početnog entuzijazma u Srbiji pokret splasnuo, dok je kod nas i u BiH ojačao te takav ostao do kraja rata – mi se blamiramo rehabilitacijom te tvorevine”, kazao je.

U tom intervjuu objasnio je i kakva je bila uloga Tomislava Karamarka u toj priči, ne kao kreator takvih, već dugo postojećih strujanja u HDZ-u, do tada potisnutih. Karamarko je bio samo eksponent ljudi koji su podigli glavu, ohrabreni desnilom po nekim ex-komunističkim članicama EU-a. Objasnio je da su se preračunali s time što Hrvatska ipak nije bila tako građanski razoreno društvo u doba komunističke vladavine kao te zemlje, da je kod nas nešto ipak ostalo što je bilo kadro boriti se i u SFRJ za demokraciju, za kakav-takav napredak.

Usto, Hrvatska je imala snažan antifašistički pokret, tu tradiciju uvelike baštini i danas i naprosto je neizvedivo prodati priču o ustašama kao finim momcima za vrijeme NDH narodu koji zna kako su stajale stvari, u kojem najmanje polovica baštini tu tradiciju antifašističkog pokreta. Za Karamarka je Goldstein primijetio i detalje poput one sulude izjave da je Deseti korpus, kada je 1945. ušao u Zagreb, “pobio 8000 ljudi.

Pritom su u tom korpusu bili i Šibl i Tuđman i Belinić, no sav cirkus takvih izjava Goldstein je razmontirao naprosto primijetivši, ono što svi znaju, ono što je često bio argument protiv NOB-a, da je Deseti korpus u Zagreb ušao dva dana nakon oslobođenja.

“Deseti korpus ušao je u Zagreb bez borbe, dva dana poslije oslobođenja. Kako nije bilo borbe, nije bilo ni žrtava, ni u vojsci ni među civilima.”

 ROBERT ANIĆ (PIXSELL)

Jednom drugom prilikom Goldstein je jako dobro, još prije nekoliko godina, uočio da je pravi problem, svojevrsni ideolog novog “ustašluka” u Hrvatskoj Zlatko Hasanbegović, što je i objasnio. Tada je objasnio i na koji način se pokušaj “neoustaškog revivala” u Hrvatskoj uklapa u ekstremne desničarske tendencije u Europi, zašto je razdoblje vladavine Karamarkovog HDZ-a i Mosta bilo dno dna, što Hrvatskoj najviše prijeti, zašto ima od svih od bivših komunističkih zemalja najbolje šanse obraniti demokraciju, kakav to novi jednopartijski sustav traži Hasanbegović i njegova ekipa…

Konačno, kako to da se hrvatska ljevica tako raspala na beznačajno ništa. I po običaju je redom bio u pravu. Na kraju, što se Expressa tiče, u svom najnovijem tiskanom broju o Goldsteinu je naš tjednik na 9. stranici povodom njegove stranice napisao, između ostalog, ovako:

“Deseci tisuća Rječnika hrvatskog jezika; Kišova Grobnica za Borisa Davidoviča, Moskovske godine Veljka Mićunovića, 1941- godina koja se vraća, Signali nad gradom Žike Mitrovića, Akcija stadion, Prometej s otoka Viševice, Liber, Novi liber, Erasmus… Zbogom, Slavko Goldstein, živjet ćeš vječno kao uzor ove zemlje koju si toliko volio da si joj se početkom 1950-ih vratio iz Izraela, iz kibuca, znajući dobro sve rizike koje je taj potez vazda nosio svakome sinu Davidovom…”