Poznajem djecu bez očeva
što se ponosno zaklinju u zastavu
koja je jednom poslije vriska
pala preko sanduka
kao stolnjak pred proljetni ručak.
Poznajem djecu bez očeva
taoce sređenih invalidnina
namještenih natječaja
protuzakonito dodijeljenih stanova
bezimene junake naših življenja
koji kad je najteže
suzama u tišini navrću lozu.
Poznajem djecu bez očeva
strpljive heroje poludjelog sistema
što u gustom mraku opore noći
pregledavaju ratne snimke devedeset treće, šapatom,
a po danu su marionete tajkunske djece tajkunskih očeva
čije se snimke zovu “sise Selme Bajrami” ili “Ceca na Ušću – drama”.
Poznajem djecu bez očeva
sinove hercegovačkih Ivana Orleanskih
milovane ispucalim rukama samoće
licem skamenjenim od birokratske nepravde
Djecu, a velike ljude,
silom odrasle.
wpDiscuz