U Hrvatskoj, demokracija nije u krizi. Ona ovdje nikada nije ni počela

Trideset i više godina nakon pada Berlinskog zida i formalne tranzicije iz autoritarnih u demokratske sustave, postkomunističke zemlje srednje i jugoistočne Europe pokazale su duboko ukorijenjene strukturne patologije koje prijete samom smislu demokracije. Među najtvrdokornijima je klijentelizam – oblik političkog sustava u kojemu stranke, putem kontrole javnog sektora i raspodjele resursa, stvaraju ovisnost građana o političkoj lojalnosti, umjesto o demokratskoj legitimnosti.

Ovaj fenomen nije eksces. On je postao pravilo, osobito u onim zemljama gdje je privatni sektor slab, gdje je gospodarstvo visoko ovisno o državi, a zaposlenje u javnom sektoru smatra se garancijom egzistencije. Hrvatska i Bosna i Hercegovina su, svaka na svoj način, paradigmatski primjeri ove “stabilne disfunkcije”.

Klijentelizam kao rak demokracije u postkomunističkom kontekstu

Demokratske institucije u postkomunističkim zemljama formalno postoje: izbori se održavaju, parlamenti zasjedaju, stranke se natječu. No, iza ove fasade odvija se borba za kontrolu nad ključnim resursima – zapošljavanjem, subvencijama, regulatornim pogodnostima. Država postaje plijen stranke na vlasti, a javni sektor sredstvo za održavanje političke hegemonije.

U takvom sustavu, izbori nisu takmičenje ideja i programa, nego mehanizam redistribucije privilegija. Građani koji rade u javnom sektoru, ili imaju članove obitelji u javnom sektoru, izlaze na izbore kako bi sačuvali dodatak na plaću, radno mjesto, ili lokalni ugovor. Njihova politička volja ne izvire iz uvjerenja, već iz ovisnosti.

Spor rast privatnog sektora i pasivnost “slobodnih ljudi”

Temeljni problem leži u činjenici da je privatni sektor u mnogim postkomunističkim zemljama ili sužen, ili u sjeni, ili u simbiozi s državom. Slobodni građani, pogotovo samozaposleni, poduzetnici i nezaposleni – skupine koje bi mogle predstavljati nezavisnu političku silu – u velikoj mjeri ostaju izvan izbornog procesa.

Posebno alarmantan je izostanak nezaposlenih i mladih s izbora. Dok se klijentelistički aparat disciplinirano mobilizira, veliki dio stanovništva koji nema direktnu korist od stranačkih struktura ostaje doma. Tako se demokracija izobličuje u ritual u kojem sudjeluju samo oni koji imaju što izgubiti ako dođe do promjene.

Studija slučaja: Zagreb i fenomen HDZ-ove potpore “antihrvatskom pokretu” – “Možemo”

Zagrebački slučaj 2021–2024. savršeno ilustrira navedenu patologiju. Dok je grad formalno preuzeo pokret “Možemo”, upravni aparat iz Bandićevih dana ostao je netaknut. Glasači zaposleni u gradskim službama, unatoč promjeni ideološke garniture, nastavili su podržavati vlast koja ne dovodi u pitanje njihovu poziciju.

Tako “Možemo” postaje politički nasljednik, a ne raskid s prethodnim sustavom. U praksi, njihov izborni uspon podržavaju upravo oni koje su HDZ i Bandić kroz godine ugradili u sustav. Glasovi za Tomševića nisu samo ideološki, već egzistencijalni. HDZ uposlenici u Gradu to znaju, i zato im  pobjeda Tomaševića predstavlja i osobni interes. Partija se neće ljutiti ako ne zaokruže Hermana. A Herman će sve shvatiti za koji mjesec, ili dva. Zato je i stavljen tu. Jer ne shvaća.

Ključ je: sustav je ostao isti, samo je promijenio logo.

Raspad demokratske volje kroz ekonomsku ovisnost

Primjer Splita dodatno ilustrira klijentelističku izgradnju izborne baze. Tisuće zaposlenih u državnim tvrtkama, u Vodama ili npr. u Hrvatskoj pošti formalno imaju prebivalište u Imotskom, Dicmu, Sinju, i godinama primaju dodatke za “putne troškove” koji dosežu 2000 eura godišnje. HDZ taj sustav ne dira. Svaka vlast koja pokuša racionalizirati potrošnju i ukinuti te lažne beneficije, gubi njihovu podršku – i sljedeće izbore oni dižu cijele familije na kutije S ovim lažnim prebivalištem međutim HDZ gubi kontrolu nad Splitom. Jer onaj tko je lokalno prijavljen u Imotskom ili Sinju, ne glasa u Splitu a teško ode i do gradova svojih otaca. Tako HDZ čuva kontrolu nad državnim izborima dok pomalo gubi velike gradove. Ovaj isti model ponavlja se i u Zagrebu. Tisućama je Plenković dopustio da se prijave u Karlovcu, Samoboru, Svetoj Nedjelji, radi putnih troškova, prireza i slično. Tako on gubi grad ali jača na državnoj razini. To je lojalna vojska birača. A grad onda kontroliraš drugačije. Kako? Pa lako. Ne postoji tako jaki grad u RH koji može bez Vlade a vlada koja odobrava može sugerirati štošta toga. I voditelje projekata u gradovima, i zaposljenja i obustave otkaza.

Zato HDZ pobjeđuje bez da se natječe. Ne jer nudi bolje ideje, nego jer jamči nastavak komoditeta. Isto vrijedi i za Zagreb, gdje se velik dio tzv. Bandićevih kadrova svjesno priklonio Možemo, jer im je signalizirano da ih se neće dirati.

VI. Što to znači za političke autsajdere poput Selak Raspudić?

Marija Selak Raspudić ne dolazi iz sustava. Ona ne obećava uhljebima sigurnost. Ona ne pristaje na simbiozu s postojećim. Ona vjeruje u demokraciju i vjeruje u hrvatski narod – baš kao što je nekoć vjerovao i Tuđman.

Ali taj narod više ne postoji. Ne postoji hrvatski narod koji masovno izlazi na izbore da bi podržao viziju, ideju, čestitost. Ne postoji Hrvat koji je spreman riskirati komfor zbog istine.

HDZ je, unatoč Tuđmanovoj zabrani takve transformacije, postao pravaška stranka. Nema u njima ničeg antifašističkog – stide se Gorana Kovačića, Jame, i 200.000 hrvatskih partizana. Oni su prisvojili povijest NDH, Križni put poistovjetili s Kristovim putem, a sve to pod okriljem klera koji nije znao razlikovati mučeništvo od dezerterstva.

Selak Raspudić nije za takvu državu. Ona previše vjeruje. Nije spremna lagati biračima, manipulirati, obećavati nemoguće. Zato može biti moralna pobjednica svakih izbora, ali nikada ona koja vlada.

I nije ona ta koja se brendira kao vječna gubitnica – to je Hrvatska, to je Zagreb. Vječni komunisti, vječna nacija uhljeba. Rektolog Milke Planinc može voditi ovakvu Hrvatsku, ali ne i demokratsku. Granić, koji nije smio znati za Oluju, može pregovarati Z-4, ali ne i biti čuvar Tuđmanove Hrvatske.

VII. Zaključak: Hrvatska kao zatvorena politička arena

Rješenja nema. Ne zato što je sustav savršen, već zato što ga tijelo ne odbacuje. Kao maligni tumor koji je postao dio tijela, HDZ-ov aparat prožeo je društvo do mjere u kojoj je alternativa postala opasnost.

Europa šuti. Bruxelles ne traži reforme, jer i sam gubi demokratski kompas. Gledajući pokušaj zabrane AfD-a u Njemačkoj, jasno je da se politička konkurencija više ne rješava argumentima, već zabranama. Tu bi trebali pitati Granića: kako se to radi? Ne zabranjuješ ih – preimenuješ ih. Stvoriš im novi brend, i napraviš ih partnerom. To je radio s HSP-om, to je HDZ učinio s DP-om.

U Hrvatskoj, demokracija nije u krizi. Ona ovdje nikada nije ni počela.

Nikola Zirdum l poskok.info

Napomena za USKOK: Tekst vrvi nizom podataka koji vam mogu pomoći u vašem svakidašnjem radu Pod uvjetom da tamo niste uposleni preko veze. Ugodan Vam dan.