Published On: Uto, ožu 11th, 2014

Plodovi gnjeva

Tamo daleko, u Ukrajini, povod za puč je bila jedna predizborna laž. Viktor Janukovič, izabrani predsjednik Ukrajine, skupa s izabranim joj parlamentom, obećavao je bezuvjetan pristup Europskoj uniji, europskim integracijama i udaljavanje od Rusije s kojom, više u zlu nego u dobru, dijele stoljeća povijesti i nekoliko ratova. Ukrajina ne pamti po dobru vladavinu Josifa Visarionoviča Staljina, ali ne pamte njegovu vladavinu ni Rusi po dobru. Istina, Rusi su ga trpjeli kao svoga vođu i diktatora, Ukrajinci kao ruskog tlačitelja. Ni jedni ni drugi nisu dobro prošli. Josif je umro, i to puno prije konačnog pada socijalizma kao europskog uređenja država i društava. Negdje oko pada Berlinskog zida, na ruske ulice se izlio gnjev. Nije bilo puno paljenja i rušenja, srušeni su uglavnom simboli Staljinove vladavine, predimenzionirani kipovi i spomenici s njegovim imenom i likom. Simbolični obračun je bio simboličan. Svijet je postavio, nakon toga, svoje izabranike. Jeljcin, recimo. Pijanac, beskoristan Rusiji i odan alkoholu, bio je idealan predsjednik koji će pripremiti Rusiju za predaju. Naslijedio ga je Mihail Gorbačov, čičica sa zanimljivim madežom u obliku Australije na čelu. U Americi su dosta dugo, na koledžima i na ulici, bile popularne majice i šalice s „Gorbijevim“ likom. Dobio je, dakle, čak i Americi dopadljivo i lako izgovorljivo ime, „Gorbi“. Rusi, narod ili neki dovoljno pametan službenik u državnoj sigurnosti, zaključili su da tako više ne može i ne smije. Pokrenuta je kampanja i izabran je čovjek iz državne sigurnosti, s godinama špijunskog staža i iskustvima iz borbi u Afganistanu, čovjek dovoljno hrabar da se ne boji ni za svoj život ni za ono što bi izgubio ako izgubi vlast. Čovjek je, naime, hrabar onoliko koliko je spreman izgubiti.

 

Veselin Gatalo l pogled.ba

Puno je različitog u odnosu na ove bosanske i hercegovačke demonstracije i gnjev, u uspoređivanju s ruskim ili ukrajinskim gnjevom. Izvor i financije su otprilike isti, došli su sa Zapada. Sigurno je bilo samo to da se radilo o rušenju nečega što, očito, ne valja. Ali, baš kao u Ukrajini, sve se svelo upravo i samo na to. Rušenje. I paljenje. I rušenje. Sukob policije i prosvjednika je bio željen, čak i smrti. Nisam siguran da je paljenje bilo u scenariju, ali ovo prvo definitivno jeste. U Ukrajini je pobunjeni „narod“ imao čak i svoje snajperiste koji su se pobrinuli da u prosvjedima bude dovoljno mrtvih da živima ne padne na pamet prestati prosvjedovati, da budu ucijenjeni smrtima svojih sunarodnjaka da im na padne na pamet pitati Vitalija Klička kome on glumi bolesnog majmuna, koji su ti koji ga plaćaju i kako to da ga nijedan crni borac do sada nije sastavio sa crnom zemljom u dva-tri poteza i desetak udaraca crne šake i podlaktice. Mrtvih nije bilo, mislim, zato što smo mi puno promućurniji i sumnjičaviji narod, ništa nam oku ne može promaći. U sve sumnjamo, tako nas je život naučio. A i ništa u nama ne može ostati, sve izblebećemo. Znamo, dakle, i odakle pare za sve, kad su napravljeni transparenti i s kojeg mjesta i iz čijeg veleposlanstva su dolazile instrukcije. Da je, dakle, bilo mrtvih, znao bi se i krivac, a to ne bi prošlo bez posljedica ni u svjetskim okvirima. Saznat će se i koji su neodgovorni pojedinci zapalili zgrade. Sve će se ubrzo saznati, kako je došlo, bilo i prošlo doba rušenja. Samo jedno se još ne zna. Ne zna se kad, zapravo, počinje vrijeme građenja.