Priča o Dževadu Mlaći zapravo je priča od odnosu bošnjačke demografske većine prema onima koji su manjina. Bugojno je samo mikro-primjer jednog širokog fenomena prisutnog u gotovo svim dominantno bošnjačkim sredinama.
Ukoliko Dževad Mlaćo postane počasni građanin Općine Bugojno, bit će to ultimativna nagrada za njegovo životno djelo – uspješan progon oko 15.000 svojih nekadašnjih sugrađana bugojanskih Hrvata i još uspješnije onemogućavanje njihovoga povratka na rodnu im grudu s koje su protjerani u srpnju 1993. godine. K tomu, bit će to i počasna nagrada Mlaći za uspješno skrivanje istine o 19 još uvijek nestalih bugojanskih Hrvata.
______________piše: Jurica Gudelj I Dnevnik.ba
Vijest da bi Dževad Mlaćo mogao postati dobitnik titule počasnog građanina Bugojna tužno je odjeknula među malobrojnom populacijom hrvatskih povratnika u Bugojno. Ljudi isprva nisu mogli vjerovati onomu što čitaju, ali nakon početnoga šoka lako je prihvaćeno da drugačije uopće nije moglo ni biti.
Naime, ono što je Mlaćo činio ne samo da podržava njegova matična stranka SDA, nego to, očito, podržava i bošnjačka demografska većina u Bugojnu. Mlaći su zahvalni jer je uspješno protjerao Hrvate 1993. godine, od Bugojna napravio muslimansku kasabu, a da bi tako i ostalo pobrinuo se i da se uspješno sabotira povratak raseljenih. Taj posao je besprijekorno odradio i zbog toga niti u Bugojnu niti u Sredipnjoj Bosni nema bošnjačkih glasova koji bi kritizirali ovu sramnu inicijativu. K tomu, pomogao je i da se izgrade neki lokalni seoski putevi…
Do sada je Mlaćo dobio čitav niz „nagrada“ za ova svoja patriotska djela. Od 1992. do 1999. godine bio je načelnik Općine Bugojno, 1999. izabran je u Skupštinu SBŽ-a i u federalni Dom naroda, od 2000. do 2001. godine bio je savjetnik federalnog ministra za boračka pitanja, od 2002. do 2006. direktor je poduzeća JANJ Holdin iz Donjeg Vakufa, potom od 2007. do 2010. vodi bugojansku tvrtku Urbanizam, projektovanje i inžinjering, da bi od 2010. do danas bio uposlen u Mješovitoj srednjoj školi Bugojnu (bivša gimnazija). Tako Mlaćo danas predaje upravo u zgradi koja je bila jedan od logora-mučilišta za utamničene Hrvate 1993. godine. Upravo u toj školi on danas ima priliku predavati i rijetkoj djeci onih koji su se usudili nakon progona vratiti u Bugojno. I onda se nadobudni pitaju zašto povratak nije uspio ili zašto se traže dvije škole pod jednim krovom?
Dakle, umjesto da pred sudom odgovara za nedjela koja je počinio tijekom 90.-ih godina prošlog stoljeća, umjesto da ga se natjera da otkrije sudbine nestalih bugojanskih Hrvata, umjesto da moli za oprost za počinjene zločine, umjesto da ga se Bošnjaci stide, Mlaću se danas s ponosom nagrađuje. Bugojno je samo jedan mikro-primjer, slično se nagrađuje sve one koji su uspješno protjerivali Hrvate iz hiljadugodišnje jedne i jedine.
To je ono što sprječava i povratak i obnovu suživota i što baca klicu budućega zla.
Bošnjačke, naime, strukture uporno nagrađuju svoje zločince, pri tom se prikazujući kao vječite žrtve. Samo se sjetimo kako je Nisvet Gasal, presuđeni ratni zločinac i nekadašnji upravitelj zloglasnog mučilišta i logora Stadion u Bugojnu postao koordinator za sport i upravljanje gradskom sportskom dvoranom u Javnoj ustanovi Kulturno sportski centar Bugojno. To su, uz onaj Selme Cikotića, samo najpoznatiji primjeri iz Bugojna. Slično je i drugdje.
Priča o Dževadu Mlaći zapravo je priča od odnosu bošnjačke demografske većine prema onima koji su manjina.
Poruka koja se ovime šalje je jasna i nedvosmislena:
„Vi koji ste protjerani nemojte se ni slučajno vraćati. Ako se vratite, ovdje vas čekaju oni koji su vas protjerali i spremni su to ponovno učiniti. To, evo, pokazujemo i dodjelom nagrade najkrvoločnijem među nama – Dževadu Mlaći, našem dragom kolovođi, pod čijim vodstvom smo vas protjerali. Ovo malo što vas se vratilo služi nam samo da pred strancima možemo glumatati privid povratka i suživota, no vi dobro znate pravu istinu, a ona se ogleda u našem nagrađivanju Dževada Mlaće. Ne samo da će predavati vašoj djeci u školi, nego će još paradirati kao počasni građanin ovog grada“.
Ipak, postoji i još veća tuga unutar ove priče, a to je da niti jedan jedini hrvatski politički dužnosnik na ovo neće reagirati. Hrvati su upravo zauzeti „raspodjelom resora“, pažnju im okupira pomno začešljavanje za funkcije pa im tako jedna trivijalnost poput nagrađivanja Dževada Mlaće predstavlja samo bespotrebnu distrakciju. Jer, hrvatskog življa u Bugojnu svakako više nema mnogo, a uskoro bi moglo biti da ga nema više nikako.
A brojnim hrvatskim političarima funkcija je svakako konačni cilj, a nikako sredstvo kojim se mijenja realnost.
wpDiscuz