
Andrej Plenković misli na svakog običnog čovjeka jednako. Nema protektiranih.
Taj vrhunski diplomat, politički strateg i čovjek koji nikada, ali baš nikada, ne bi htio biti proglašen ideološkim desničarem – unatoč tome što o njima ovisi – odgovorio je na vapaj najobičnijeg građanina Hrvatske Zorana Pusića da se spriječi nastup Marka Perkovića Thompsona na dočeku rukometaša. Nemojte misliti da je ovo iznimka. On to tako.
I kad mu neki Hrvoje Horvat piše protestni pismo zbog komunističke scenografije na nekoj obljetnici ili na nekon fašniku oko Kumrovca on nazove Brussels, Berlin, Beč, ovisno gdje li mu je sad šef i lijepo napiše: “Ispričat ćete me danas, imam važnu obvezu, pišem odgovor svojem građaninu”.
I kako je odgovorio građaninu Pusiću? Onako kako samo on zna – elegantno, umiveno, bez da se uprlja direktnim priznanjem da je Thompson želja šira od Hrvatske, od navijača, možda čak želja i jednog dijela vlade. Tajna skrivena želja, dakako. Ali samo ako se može to ne reći javno. Jer onda to košta. No eto ne mora se a i što bi se hrvatska vlada izglagala kritici zbog simpatija prema hrvatskom pjevaču koji pjeva pjesme o Hrvatskoj. Čemu taj bepotreban rizik po karijere koje tek ima da se dogode?
Dakle intimno, otkidaju na MPT pjesme, pucaju u zrak, skaču na šankove, javno i za svijet: “nije to želja vlade. Nije ni želja Plenkovića. To je isključivo želja navijača, sportaša i Nrvatskog rukometnog saveza”, koji, eto, ne mogu zamisliti doček bez „Ako ne znaš što je bilo“. Pa kako onda naš europski premijer da im stane na put?
„Što se tiče odabira glazbenih izvođača, ističem da se prigodom organizacije dočeka prvenstveno uzimaju u obzir želje sportaša i sportskih saveza“, kaže Plenković i odmah se pere – on tu nije ništa birao. I ne, ni u jednom trenutku nije rekao „Mi, vlada Republike Hrvatske, želimo Thompsona“. To je, doduše, već izjavio ministar turizma Tonči Glavina, ali Plenković nije tip koji bi se dao uhvatiti u takvoj nesmotrenosti. On zna da se u Bruxellesu ne cijene baš previše „Bojne Čavoglave“. Istom onom Brusselsu koji je u Ukrajini podržavao i podržava deklarirane naciste. Bez da se ikad postavilo to pitanje na Vladi RH.
Ali da ne bi izgledalo da uopće ne vidi problem, nježno se osvrnuo i na famozna nepoćudna obilježja i zastave koje se obavezno pojave na Thompsonovim koncertima. „Podsjećam da su nadležne institucijice već poduzele odgovarajuće mjerice protiv odgovornih osobica“, veli Plenković, u pravdanju slučajnom, i baš ono običnom građaninu Pusiću, pa kao da dodaje: „Sve smo mi to riješili, nećemo sada kvariti slavlje zbog par likova u crnom.“
I tako, na kraju balade, svi su zadovoljni. Thompson pjeva, navijači slave, Plenković ostaje u europski prihvatljivom celofanu, a ideološke podjele su prevaziđene. Jer kako nas premijer empatično podučava, doček je slavlje, a ne politička poruka. A što će se pjevati, to je ionako samo odraz narodne volje.
Uglavnom, sve što treba znati jest da su
u Ukrajinu koja se bori i pod nazi zastavama otišle milijuni dolara pomoći,
da nije kmeknuo o reketu koji provodi Murphey nad Hrvatima i plinofikacijom,
da šuti o činjenici da mu je jaran Schmidt izbrisao Hrvatima pravo veta
i da je u svoj ovoj gunguli on našao vremena pravdati se Zoranu Pusiću.
Tupsonu koji ne shvaća da pod slobodu govora spada i sloboda pjevanja.
Trebate znati i ovo Plenković kad govori iz pozicije obrane funkcije pred narodom, dakle kad se “kurči” iz pozicije moći, uglavnom desničarima i suverenistima, ljevicu rijetko kad napada, Plenković to čini kao baja, kao pravi pravcati premijer,
no kad se pravda komunistima, što je baš rijetko jer ga komunisti rijetko i napadaju, đe ćeš napadati Matinog čovjeka, pa Mate je naš, Titovu ulicu u Baškoj branio i za njom cmizdrio, onda to Andrej čini kao diplomat. Kao pravi pravcari diplomat. Umilno i bez ega uz poštapalicu “nije do mene, morao sam”.
Najbolji izdanak Granićevog kabineta izdajstva.
Ima onaj neki vic o plavuši kad ona kaže “A što se tiče morala, morala sam”.
I tu bi mi stali s ovim tekstom. Žao nam je naši dragi rukometaši, što donosite medalju ovoj vladi, i ovakvim ljudima, i ponosni smo što ju donosite ovom narodu. I neka ste pozvali MPT-a. To je još jedna vaša medalja. U državu u kojoj je najprogonjeniji kantautor, čovjek koji pjeva svom narodu, o njemu. I povremeno ga uz to sve uči zabranjenim povijestima. Gurnutima u oktroirani zaborav. Recimo o Divi Grabovčevoj. Koju je AustroZagrebačka geopolitik propaganda u doba NDH namjerno trgala iz sjećanja. Jer hrvatsko sjećanje na ženu koja je dala život kako ju ne bi silovali begovi, nije odgovaralo ideji zajedničke nacije do Drine.
Zanimljivo , kako oni koji MPT-u trpaju ustaštvo ne vide da je oživljavanjem Dive, osvetio jedan važan simboličku punkt, oživio onu koju su Ustaše i Švabe, “kulturno” ubili. Maknuli ju iz sjećanja. /POSKOK