“Predsjednik HDZ-a treba biti onaj tko je dvadeset godina krvario za stranku”, nedavno je zagrmio član predsjedništva HDZ-a Darko Milinović. Samodopadan i jezičav, razgrčući vrškom lakirane cipele topao pepeo Karamarkove političke karijere, nedvosmisleno se ponudio za njegova nasljednika, iako su mnogi pomislili kako promovira kandidaturu dopredsjednika HDZ-a Milijana Vase Brkića.
No, ne bi čovjek na prvu nikad rekao, potonji je daleko promišljeniji od ličkog fajtera i nesumnjivo najmoćnijeg političara Ličko senjske županije u kojoj uživa status božanstva, iako ga podjednako mrze i vole.
Vaso kao Plenkovićevo stranačko laso
Naime, Milijan Vaso Brkić, prema pouzdanim izvorima bliskim vrhu stranke, posve je svjestan složenosti političkog trenutka u kojem se nalazi HDZ. Za početak, ne valja biti predsjednikom stranke koja će gotovo sigurno izgubiti parlamentarne izbore jer će je, prema dosad provedenim terenskim anketama, kazniti čak i HDZ-u sklon birački korpus. Nadalje, dopredsjednik Brkić pažljivo gradi svoja politička partnerstva, ne otkriva lako svoje ideje jer uvijek želi imati „back up“ plan, kao što je recimo, bliska suradnja sa zagrebačkim gradonačelnikom Milanom Bandićem.
Čovjek ima uvid u perspektivu, zna da će HDZ-u Bandićevi zastupnici možda biti prevaga u neizvjesnoj parlamentarnoj većini. I upravo zato, sklopio je diskretan politički pakt sa najizglednijim kandidatom za predsjednika HDZ-a europarlamentarcem Andrejom Plenkovićem koji je ispravno prosudio da bez Brkićevih organizacijskih sposobnosti i političkog autoriteta na terenu, teško može iznijeti svoju kandidaturu.
Kako insajderi zbore, pojedinosti političkog pakta Plenković – Brkić svode se na jednostavno geslo „ne diraj me, neću niti ja tebe, pomozi mi, pomoći ću ja tebi“. Naravno, podrazumijeva se da stečene pozicije i privilegije ostaju nepromijenjene.
Jasno, spomenuti odnos trajat će onoliko koliko će biti uspješan, ali primarni cilj javnog oglašavanja postignutog dogovora u medijima bio je da obeshrabri potencijalne protukandidate Plenkoviću.
Nitko ne želi s Hasanbegovićem
Naime, nakon iznuđenog odustajanja popularnog ministra za EU fondove Tomislava Tolušića koji se nesmotreno požurio „pokopati“ Karamarka, u stranačkom vrhu, ali i na terenu izvrsno je kotirala koalicija Zlatka Hasanbegovića i Mire Kovača koja je razvrgnuta zbog sugestija iz Europske pučke stranke, najsnažnijeg političkog partnera HDZ-a u u Europi, te činjenice da bi stranka zbog Hasanbegovićevog ekstremizma doživjela novi krug međunarodne izolacije koji si ne može priuštiti. Usto, za unutarstranačke potrebe Kovač jaše na valu Hasanbegoviće popularnosti u radikalnoj struji HDZ-a, ali je dobro procijenio da dugoročno nema smisla potrošiti teško stečeni kredibilitet na promašenu politiku i čovjeka.
Zapravo, jedini koji se „tuče“ sa Plenkovićem za predsjedničku poziciju jest Darko Milinović i pritom, izgleda, ne bira sredstva. Na desničarskim portalima pojavio se niz tekstova u kojima se Andrej Plenković tretira kao „sin udbaša“, „Sanaderovog čovjeka“, „druga briselskog Zoke“, čak se ide toliko daleko da se proglašava „lošim košarkašem“. Zamjera mu se i elitizam, te činjenica da je tek 2011. službeno pristupio HDZ-u. Stil i narav argumenata očito služe da bi se Andreja Plenkovića prikazalo kao „čovjeka koji NIJE dvadeset godina krvario za stranku“ i diskreditiralo kao kandidata. Teško je jednoznačno zaključiti tko se potrudio dostaviti niz indiskrecijskih detalja desničarskim medijima o Plenkoviću, ali jasno je otkud.
Plenkovićeva sreća u nesreći
Sreća u nesreći Plenkovićeve kandidature jest da je on inicirao blokadu Srbije pristupnom ugovoru EU temeljem poglavlja 23. (pravosuđe, odnosno sporni zakon koji dopušta Srbiji da sudi o zločinima koji su obuhvaćeni međunarodnim pravom) jer mu to daje legitimitet pred radikalnom strujom HDZ-a koja predstavlja unutarstranačku kritičnu masu. Ipak, s druge strane, tvrdoglavim inzistiranjem na blokadi Srbije, iziritirao je političke partnere u europarlamentu koji od njega sad očekuju da HDZ pretvori u uljudnu, narodnjačku stranku desnog centra. Ambicioznom Plenkoviću to može poći za rukom jedino ukoliko ostvari pristojan rezultat na parlamentarnim izborima, programski i kadrovski transformira stranku dok je u opoziciji, te u budućnosti postane premijer koji bi Hrvatsku postavio ravnopravno uz bok ostalim članicama EU.
Na tom putu može računati na podršku EPP čije mišljenje ima specifičnu težinu u HDZ-u, europarlamentaraca Ivane Maletić ( njezina potencijalna kandidatura je čisti izborni spin), glasnogovornika kampanje Davora Stiera, južnjakinje Dubravke Šuice, prevrtljiv kružok oko Mire Kovača i naravno, potentnog Milijana Vasu Brkića koji još nije izrekao posljednju riječ.
Ne treba zanemariti niti mišljenje hercegovačkog gospodarskog lobbya iz „Prstena“ koji svo vrijeme financijski održava stranku štiteći svoje interese.
I na koncu, što imamo? Andrej Plenković gotovo sigurno postaje predsjednikom HDZ-a, posebice ukoliko potpredsjednik Brkić pacifizira stranačke podružnice koje mu nisu sklone.
Darko Milinović koji mijenja stavove jednako brzo koliko i čarape, predstavlja mu opasnost jedino ukoliko Brkić iznevjeri dogovor o podršci. Za hrvatsku političku scenu novo ruho HDZ-a bilo bi poželjno, a predsjednik SDP-a Zoran Milanović dobio bi respektabilnog protivnika i promijenjenu koalicijsku perspektivu jer više nebi sa sigurnošću mogao računati na HSS, pa i na HNS.
Ipak, treba biti oprezan s novim HDZ-om i Plenkovićem jer stranka čiji su članovi Karamarko, Kalmeta, Hasanbegović & co., ne može biti jamac stabilne hrvatske budućnosti. HDZ treba proći dugo odgađanu političku katarzu, riješiti se tereta prošlosti i pijavica s ekstremne desnice, te početi ponašati politički odgovorno. A je li Andrej Plenković njihov Jesus ili Juda, ubrzo ćemo saznati.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije poskok.info portala
wpDiscuz