Promišljajući o ukupnom djelovanju književnika, novinara, kolumniste, galerijskog voditelja, kulturnog i društvenog djelatnika i vrsnog komunikacijskog stručnjaka Darka Juke, u prvom redu u kontekstu njegovih nepunih 39 godina života i punih 20 godina karijere, nameće mi se zaključak kako Juka slijedi riječi derviša čijim ustima veliki Meša Selimović progovara: ”Smatrao sam dužnošću i srećom da sebe i druge čuvam od grijeha”.
Piše: akademik Josip Muselimović
Naš pjesnik nad pjesnicima, urednik nad urednicima i pedagog nad pedagozima Miro Petrovic, koji očinski bdije nad matičinim ”Motrištima”, unutar korica 86. izdanja našeg časopisa, uvrstio je jedanaest poetskih zapisa Darka Juke. Tad mi je rekao da je, dok brigu brinemo i muku mučimo nad svakim Mostarskim proljećem – Danima Matice hrvatske Mostar, on miran jer uvijek tu negdje na raspolaganju stoji Darko Juka. Tim je Miro htio reći da je Juka onaj tip čovjeka koji je sposoban riješiti problem, unijeti se u projekt, predati se cilju, ali i koji prije svega iskreno i bezuvjetno voli ovaj naš grad, ovu našu Maticu, ovo naše Proljeće, ovu našu kulturu, onu svoju i našu zlokobno usmrćenu Galeriju ”Aluminij”, ovaj naš kamen, i ne da nam zaboraviti sve ono i sve one koji su tukli i koji tuku tu našu kulturu i taj naš kamen. Juka je bio znamen umjetničke Galerije ”Aluminij”, on je kulturni zanesenjak koji ne staje pred preprekama, on se ne zaustavlja, on prodire, on pomiče i svoje i naše društvene limite, on ne prestaje propitivati i bez ustezanja kritizira i svakom ispisanom ili izrečenom kritikom zapravo nastoji oplemeniti, prodrmati, probuditi i naše društvo i one koji ga mijenjaju u nepovrat.
Jednako kao i njegov rad na kulturnom planu njegove kolumne su prodorne i britke, kao i njegove pjesme njegove su kolumne tople, kao i njegova proza njegove su kolumne potresne i prosvjetiteljske. Onako kao što je Šenoa lomio skučene provincijske okvire u kojima smo bili zarobljeni, tako i Juka lomi skučenost postratne mostarske stvarnosti, nesebično pomažući svima nama koji nastojimo mijenjati današnjicu zarad sretnije sutrašnjice, da raširimo svoja krila u punini. Tako su široka i matičina jedra pod kojim, kao jedan od nas, kao matičar-radilica, djeluje i Darko Juka, ponosni nositelj Kristalne Matice ”Vjekoslav Šutej” i Velike povelje Matice hrvatske Mostar.
Knjiga ”Jukine crtice” okuplja impozantnih 100 njegovih kolumnističkih zapisa, iz niza serijala, gdje dominiraju ”Jukine crtice” i ”Da sam ja netko”. Nije ih odabrao složiti kronološki, nego je slijedio logiku tematike i međusobne srodnosti pa, od prve do posljednje stranice koje čitamo s lakoćom i neutaženom željom za još spoznaja, upozorenja i znanja, brodimo kulturom, zaboravljenom poviješću, intrigirajućom mistikom, bezuvjetnim rodoljubljem i društvenim devijacijama današnjice na koje se Juka precizno obrušava poput jastreba u neuhvatljivom sunovratu s nebeske visine. Njega ljuti nepravda, on bjesni nad malograđanštinom i surovošću naših dana, on vapi za širinom, nesputanošću i poštenjem. Juka prijekorno upozorava na suvremene obrazovne sustave, na intelektualno degradirajuće televizijske programe, on našoj djeci otvara galerijska vrata, naše nastavnike i profesore poziva na izložbe, povratak knjigama, on traži od svih nas da mladima širom otvaramo vrata znanja i mudrosti i onih vrijednosti bez kojih duše poput Juke i pate i trpe i biju ljuti boj, ne štedeći se, ne kalkulirajući je li možda mudrije zašutjeti, odložiti olovku, odmaknuti se od tipkovnice.
Njegov osvrt na mostarsku izložbu Safeta Zeca u cijelosti sam prenio u svojoj nedjeljnoj kolumni na stranicama Večernjeg lista. Za taj me tekst upitao čitav niz intelektualaca naših dana. Takva preciznost u dijagnozi stanja u kojem se ovo društvo nalazi impresionira umne širine izvan naših granica i zato nam trebaju autori poput Juke i zato je, povrh svega, Matica hrvatska Mostar bez zadrške podržala izdavanje ove knjige u svojoj nakladi. Zato sam prihvatio njegov poziv da budem recenzent ove zbirke njegovih promišljanja.
Juka je direktan i jasan, otvara nam mnoštvo puteva za razmišljanje i nakon čitanja, potiče nas na reakciju, katkad na mirnu evoluciju, katkad i na revoluciju, ustanak. On ne krije kada je bijesan, jasno ističe kada je ponosan, ostavlja na papiru toplinu roditelja, uspijeva se staviti u ulogu staloženog učitelja, biti sredstvo nacionalnoga (pre)odgoja, biti škola domoljublja, ali i pri tom svemu biti strog i beskompromisan dušmanin svakom primitivizmu i onima u čijim se djelima taj primitivizam utjelovljuje, bez obzira na visinu društvene ljestvice koju takvi zauzimaju. Kada postavlja dijagnozu i upozorava na devijaciju koja nas košta ili se tek iza brda valja, Juka cilja u samo središte mete i u to središte pogađa!
On ne dopušta bahatost i ”popovanja”, iz takta ga izbacuju licemjera i dvostruki / trostruki aršini, on iz grubog stiska zaborava trga narodnu memoriju, diže pisane posthumne spomenike zaboravljenim velikanima, onako kako razgolićuje sramotno uništenje spomeničke baštine Mostara on pati zbog spaljenih knjiga i razorenih gradskih drvoreda, zaplače nad ugaslim životima, ali ne da se očaju. Nikad! Kao da nas drži za ruku i pripovijeda nam priču, Juka spretno vodi čitatelja kroz povijest naših krajeva, od vjetreničkih dubina i tamo usnulog leoparda, preko mistike umrlih blagajskih derviša i jednometarskog podveleškog šišmiša, Titovog konjičkog ”mastodonta”, ramskih narodnih predaja, drevnih goranačkih legendi, čitlučkih stećaka, sve do niza zapisa iz prošlosti mostarskih ulica s kojih Juka skida sloj po sloj sedimenta što namjernih što nenamjernih zaborava.
Čini se, u jednom trenutku, da spaja nespojivo, a onda zapanji pitkom vezom koju isplete između bosanske sevdalinke i Štulićeva rocka, drevnih jemenskih Uzrita i njemačkog romantizma, hrvatske pučke pjesme i Haydnova skladateljskog genija, nježnog Olivera Dragojevića i zaboravljene ratne pjesme HVO-a. I kada se upušta u raspravu o američkim filmskim ostvarenjima i kada znalački analizira kazališne komade i kada dirljivo piše o sudbini svojih umrlih prijatelja i kada oživljava sjećanja na Jakovljevića, Zovku ili Pichlera i kada argumentirano ruši ”službenu” povijest i prijašnjih i posljednjih ratnih zbivanja na ovim prostorima i kada nasrće na opasne političke kompromise i kada se obrušava na lažna moraliziranja ”moralnih vertikala” balkanskog i međunarodnog ”mainstreama”, zapanjuje i oduševljava količina podataka, zrelost argumentacije, iskustvenost njegovih relativno mladih godina, ozbiljnost i obim iščitanih djela na koja se poziva.
”Ne volim etikete” – piše Juka u jednoj od svojih kolumni. Međutim, ne strahuje od tog da mu ih lijepe i da će mu ih lijepiti zato što nepopustljivo detabuizira dogme. On nas, u svom završnom tekstu ove knjige, provocira podsjećanjem da smo, negdje u međuvremenu, izgubili ”cojones”. On parafrazira poruku iz čuvenog Andrićevog nekrologa Matošu i poručuje nam: ”Svi hrčemo! Nitko nije budan!”
Onako kako se u Kranjčeviću sjedinio pjesnik i nepokolebljiv pravaš, tako se i u Juki lako da iščitat sjedinjenost pjesničke topline i pripovjedačke spretnosti s intelektualnom snagom i političko-domoljubnom zrelosti. U njemu osjetim upravo onaj pozitivno-drski Matoševski duh zbog kojeg je Veselko Tenžera, 1978., za ovog vjerojatno najvećeg među hrvatskim pjesnicima napisao da je ”kavgadžija pera” i da je uspio ”da se o njemu i nakon smrti loše govori”. Duboko žaleći zbog činjenice da su projekti televizijske emisije ”Kulturno, s Darkom Jukom”, serijala kolumni ”Jukine crtice”, prevrijedno postojanje Galerije ”Aluminij”, danas redom pogašeni, javno preporučujem Jukino britko pero nekim našim hrabrijim medijima, jer nam ova snaga u javnom prostoru treba, možda više nego ikada prije! Parafrazirajući Tenžeru onako kako Juka parafrazira Andrića zaključujem: Juka je plemeniti kavgadžija pera i o njemu će ”moralne vertikale” našeg vremena zasigurno loše govoriti!
Zato i vrijedi!