Published On: Mon, Jun 1st, 2020

PLEMENA NA RESPIRATORIMA: Još jedan tekst o srpstvu, bošnjaštvu i hrvatstvu. Trojci koja je zajedno nastajala i zajedno će nestati…

Bila formalno “nezavisna” ili ne Bosna i Hum dugo još neće biti država. Dao bog da nekada i bude. Ali neće jer ne može.

Tu na zemlji humskoj i misirskoj, vladaju Tribalisti i Trogloditi. Čuvari su to svojih pećina, ograđenih živicom živih strahova,  unutar kojih bujaju višestoljetne prašume  kultura ubijanja, zagnojenih kletvama predaka, amanetima mrtvih no neumrlih mržnji, za koje tvrde da im u snove silaze  s neba, i pozivaju ih na osvetu,   u nova umiranja. Kao da su svi naši preci neprosvijećene hulje. Tolike tisuće izginule pod krivim zastavama eto pozivaju svoju djecu da budu zavedeni kao i oni. Kao da ne žele da im se djeca dogovore i krenu saditi  nešto novo na svojim prerijama premreženim plačom, krvlju i jamama. Osim dosadašnjih zasada propasti.

Trogloditi i tribalisti Bosne i Huma, žive da bi umrli u strahu jednih, od drugih i trećih. Samo tako život ostaje ispunjen. Svi pod svojim plemenskim poglavicama, treniraju psovku. I drhte od prodora postmoderne na sveta polja nikad uzoranog primitivizma. Sveta i slavna polja primitivne Bosne i primitivnog Huma. Koja nitko u svijetu nikada i nije smatrao važnim, niti svetim, niti slavnim. Niti ih je hodočastio niti će. Osim njih, koji u učitavanju lažne važnosti, ziđu besmisleni simulakrum wannabe smisla, tanašni hologram navodno prisebnog, i navodno osmišljenog postojanja sebe. Utisnutog u “nešto više”.

Dubokopoštovani Bošnjani, malo , kulturološki jedinstveno i netipično pleme Balkana  uporno se nude velikima. Kao što se plemena inače nude.Tvrde da su narod a pleme su. Na žalost. Za sve nas bolje bi bilo da su narod jer bi kao većinski, ali kao narod,  bili prisiljeni stvarati državu, i misliti iznad  emocije sebe kroz emociju države, te stvoriti prostor prihvatljiv i za nas, plemena, nekakvu  Mladenovićevu kuću, kuću za sve naše ljude.

Bošnjani traže outsourcanu Silu, vanjskog gazdu.  Kao visočka piramida stvarnog graditelja.  Kao  žedna zemlja vodu. I da im se dostavi vlastita povijest koju mogu hendlati.  I da im se odredi vlastita budućnost, pa će oni po zadanoj agendi. Izvanjskoj.

Nastoje odgoditi bilo kakvo podržavljenje BIH. Ne zanima ih nikakva država s drugima niti pored drugih. Žele begovstvo sebe iz svoje avlije. Upravu nad drugima. Državu  to go. Državu na zahtjev.  I ne zanima ih žrtva koju im narod ili pak pleme, mora proći. Žrtvuju živote običnih Bošnjana kao što su to činili Turci nekada. Cijeđenje komšijskih bašti, prokletih kaurskih vrtova,  do posljednjeg Srbina ili Hrvata, ne pita za cijenu. Makijavelizam je to jedne male propasti koja sve nas vodi u daleko širu. Oni naprosto žele Gradaščevićevu viziju Bosne. S njima povlaštenima i drugima pokorenima.  I uspješno služiti carevima u Anadolijama. Suradnja s Hrvatima i Srbima njima je ravna poniženju. Baš kao što im je ulazak Austrougarske i dokidanje rasističkih osmanskih zakona, bilo ravno poniženju.

To nema veze s ratom. To je nešto puno starije. Staležno. Prokletstvo Bosne. Nešto manje Huma. Ono o čemu je pisao Andrić. Bosanski Orhan Pamuk. Prije Pamuka. Danas u Sarajevu  zabranjeni Ivo Andrić.

Zato nema kritike na Aliju kada BIH na samrti poklanja na upravljanje svoju zemlju,  stranom vladaru. Onime koji veliča naše okupatore kao prosvjetitelje Bosne. Zato se iz naftalina mrtvih zločinaca ima revidirati lik i djelo vođe džihada – Rasima Delića. Jer džihad sam po sebi, nevin je i pravedan. Džihad je mir, svjetlo i progres.

“Ostavljam ti Bosnu u Amanet, ovo je zemlja El Fatihovih sinova” – Alijine su zadnje riječi Erdoganu. Ta rečenica ostaje trajno upisana u kmetsku, plemensku  povijest naše domovine BIH.

Otac nacije kmet. Sin nacije kmet. Djedovi nacije kmetovi. U šali zvani despoti Stambola. U stvarnosti viso(č)ke sluge Visoke Porte.

Može i Erdogan, može Saudijski konjušar, može i mrski SAD, kojeg u tajnosti “Great Satanom”  još uvijek neki  od njih potiho nazivaju, al samo da smo “mi gazde i da gazimo komšije”. Despotskim kopitima etatiziranih hairli konja prodorne i lahke turske konjice.

Žao mi je braćo Bošnjani, no to nije državništvo, to je politički akindžiluk, javašluk, koji bi htio ponovno da jaše. Po svojoj braći i sestrama.

To je sve samo nije inkluzivni Bošnjanin iz udžbenika povijesti Dobrih Bošnjana koji nikada i nije otiskan. Nit će biti. Bit će zabranjen kao i Andrić.  Onaj Bošnjanin koji nam svima treba. Ne samo Bošnjanima.

A oni ,koji su se prozvali tim imenom, nikako da se ugledaju u nj. I sužive s Dobrim Bošnjaninom. Je li posrijedi mržnja ili strah, ne znam.

Hrvati su također pleme

Plemenskije su pleme od Dobrijeh Bošnjana.

Častohlepni su, kratke vizije, laki na obaraču i preemotivni. Jeftina su roba s transgeneracijskim kompleksom janjičara. Narod koji se brani mišićima i srcem. No narod bez elite. Nad kojim je u svim režimima kroz koje su prolazili počinjen po jedan elitocid. S britkom kolektivnom pameti i sposobnostima koja se svaki put iznova rađa i oduševljava, kako bi što prije bila isporučena u Europu. Nekad su svoje izvrsnosti pod silom prepuštali Stambolu, danas su sretni kad ih uzme Europa.

Preindividualno su baždareni. Al na onu lošu stranu individualnosti. Koja je i sad na razini seoskog pripetavanja i lovačkih doskočica. Vođena kulturološkim atavizmima,  nagonima,  borbama za mrginje, pokazivanjima njemačkih vozila kao mjerila vrijednosti čovjeka u tom vječnom kolopletu propadanja. Strahovlada dernečenja užasava britkost. Britkost potom bježi od plemena.

Nisu vođeni vrijednostima jer su im vrijednosti ili ubijene ili su ih sami ubili. Hajdučija prokleta. Koja prezire pamet i obožava prosjek. Koja mrzi svakog tko strši. Ako je takav pak nezaustavljivo iznadrposječan, od njega traže da prihvati njihove obrede glupisti i ideološke zablude, ako želi zadržati milost vračeva.

Takvi, ma kako odvažni bili, ne smiju da vode naciju. Opasni su. Jer nacije i ne smije biti u graničara. Pleme graničarsko naciju ne treba. I Zagreb se s tim slaže. Hrvatskoj ne treba neka verzija hrvatske Crne gore. Samo poslušnici. Plemenu je dovoljno sladostrašće bujajućeg ništavila. Tradicijski godišnji hod posve širok smisao postojanja. Progres je napor koji nam ne treba. Za to imamo Švabe. Njhov je to posao. Providnost i predvidljivost plemena hrvatskog njegova je Ahilova peta. Plemena, koje će dočekati vječnost potpuno nepromijenjeno. Ako ga naravno još bude. To neće opet odlučiti oni. Nego neki veći. Recimo to će odlučiti političke nacije. One odlučuju što će biti s plemenima.

Ako se i rode među njima veliki umovi, takvi  su im materijal za prokazivanje. Nikako za čitanje. S takvima prvima zarate. Ubiju ih budu li preglasni. Ako im neki Don Musići poklone slobodu, oni ih prezru i zaborave. Ako im neki biskupi ukažu na lažove i opsjenare, oni ih otmu i ponize.

Maksimum kontemplativne misli u Harauvatha je  na trenutak čak i ingeniozna analiza najvećih svjetskih  utakmica i koeficijenta na parove. Bili bi sjajni aktuari , procjenitelji rizika, u nekoj novoj Osmanskoj imperiji. Pod uvjetom da ih Osmanlije opet ne istrijebe. Da naprave doista tolerantan kalifat. Kakvim tvrde da je bio onaj nekad turski tu. Kojeg izgleda nismo znali dovoljno cijeniti.

Ne znaju da je u uvjetima opresije zajedništvo jedini spas a diktatura izvrnosti jedini put. Vojska mudrosti u miru.

Dodatano su umno kastrirani religijom koja to nije. Koja se izokrenula. Udaljila od sebe. Plastificirala se. Pobjegla od izvora. I koja sektaši. Trguje utjecajem. Slobodom naroda. Koja ahdnamiše.

Nitko od Hrvata  ozbiljno niti ne studira stvarni nauk Isusove (Isa-ine u Kuranu) religije u koju se kunu.  Niti pokušava iskoristiti njenu snagu kao putokaz dijaloga i štit od novog rata.

U što se tek pretvorila fratrizanska laž, i razina emotivne ucjene kojom drže narod u BIH u kolektivnoj zabludi,   tek je posebno tragična priča.

Autoritet je Hrvatu, članu plemena, tek onaj mali čovječuljak za oltarom a taj tek pričati može što hoće. Smatraju ga bogočovjekom većim od Pape, ma koliko grešan i prosječan bio. Na njihov mig oni će zazidati Crkvu, zazidati čovjeka, oteti biskupa, zazidati Boga.

Hrvatsko pleme porobljenog  je kolektivnog uma. Posljednji Borg Europe. Vođeni intelektualno tupavom, nazadnom,  perverznom i narcisoidnom molitvenom sektom. Koja nadzire političku elitu. Koja to nije. Vođeni su dakle Fratrizanima. Isporučiteljima nacije. Sultanovim melecima. Trgovcima. Sektom  koja je i sama u BIH došla paliti vještice a završila paljenjem vlastitog naroda.

Samosagorila je umove vlastite pastve koju je nastojala kako rekoše prosvijetliti.  Pripitomiti nas i iz priglupih divljaka pretvoriti u umne. Dok nisu shvatili kako je to glupa ideja. I pretvoriše nas u mentalno roblje. U divljake religije. Ubojice u ime Isusa. Kleroklipane. Štovatelje betonskog Boga.

Šurovali su s najgorim zlom. U Gorici u nekoj Ckrvi i danas truju narod. Na nekom oltaru u razini Isusa ta stoka, ta antikršćanska stoka i danas drži na nekom muralu Rafalea Bobana. Dijete Sotone. Činjenica je da i danas po oltarima uzdižu Fra Radoslava Glavaša, još većeg slugu Zlog i žele ga pbeatificirati. Nečastivom udijeliti vatikansku čast. Što je red koji to želi? I može li ga se zvati redom Kristove Crkve? Pod skute svetaca želi dati lentu častu čovjeku koji je prodao dušu Adolfu. Đavolu. Ubijavši penkalom u Zagrebu brže nego Legija i Handžar po Drini mačetama. Posljednja su živuća inkvizicija Europe koja je prevarila i sami inkvizitorski Vatikan tog vremena. Došli su navodno širiti kršćanstvo u Bosnu, a poslužili su širenju Islama, za malo redodržavničkih ovlasti. Nikad im se Stambol službeno nije zahvalio za onih pet stoljeća držanja kršćana u BIH, svog naroda, u pokorstvu. I mirno gledanje kako ti ga okupator islamizira.

Hrvati stoje u mjestu i čekaju da im se dogodi  Ukazanje. Čekaju Godota. Kako ono ne dolazi oni ga onda povremeno izmisle. Godota zamijene Gospom. I klanjaju. I kruničaju. Gospa dolazi petkom. Ako Jakovu ne kasni suprugin avion u Splitu. Onda Gospa dođe subotom. Ako gospođa zaželi u šoping u Splitu, nema veze, Gospa će pričekati idući petak.

Kultura straha od nadnaravnog tu ima daleko dulje i dublje korijene od Međugorja. Međugorje nigdje ne bi uspjelo kao u Hercegovini. Tisuće militantnih tražitelja vjere u znskovima, svaki dan vidi nešto nadnaravno. Krilatog konja, krilatog fratra, uplakanog anđela, goreći križ, vile koje jašu leteće zebre i otimaju malu djecu, vještice, more, rogate pse. Učenje klanjanju i  trpnji pretvorilo je nekad buntovni , slobodarski hrvatski soj u isposnički i jadan.

Hrvatsko plemstvo nije plemstvo. Nego plemenstvo. Plemstvo su Turci davnih dana pobili i potjerali. Preživjeli dio plemstva povukao se put Bihaća i Jajca na Krbavu. Tamo su poklani zadnji vladajući staleži drevne Bosne i Huma. U 15 stoljeću. Tu bitku na kojoj je okupator saklao sve što je Bosnom bilo i Bosnom se zvalo i danas neki slave u Sarajevima. I građanskim savezima se zovu. One koji su ostali utvrđeni u Bihaću, drevnom hrvatskom gradu u hrvatskoj povijesnoj zemlji oko Une i Sanse  Turci su  naknadno pobili.  U Hrvatskoj opet i ne postoji svijest da je Bihać hrvatski Ararat. Da je BIH hrvatska Stara Armenija. Da je ono što je Osmanlija uradio Armencima u 20 stoljeću Hrvatskoj Osmanlija radio puna 4 stoljeća prije. Otimajući joj komad po komad krvi, sinova, kćeriju, naroda, zemlje.

Bihać je najbolji primjer te nesvijesti. Sva hrvatska frustracija kanalizirala se u srbofagiji. Srpstvo im je krivo za sve. Pa i za Bihać.

Hrvatski vojnik dođe, izgine, ostavi život, oslobodi ga, vrati ga  Bošnjanima, onako vojnički i čestito, pokupe svoje poginule sinove, i odvezu ih na pogrebe u Hrvatsku, a nekadašnji Hrvati, Bišćani ne kažu na to niti hvala, i odu  potom  u obližnju džamiju, nekad crkvu Svetog Ante iz 13 stoljeća, proslaviti presudu  za UZP.

Hrvat iz BIH ponaša se prema Pavlovljevom refleksu. Hrvat tradicionalno slini na bečka tapšanja i uradit će sve za bilo kakav kompliment sa Zapada. Hrvat je isto što i Bošnjanin no zapadom idunciranim postkolonijalnim slinama na ustima.

Dopamin im se luči na malo zagrebačke il pariške slave. Na usputno spominjanje na Bečkom dvoru vrište od sreće. Opijeni su Bečom. Dvorom koji ga je toliko koštao. I najnovijoj eri Daytona. Toliko stoljeća ostavljeni i neprimjećeni od Europe, logično je  da  malo bosansko i humsko hrvatsko pleme orgazmira ako se samo na  tren osjete važni. Ako ih spomene makar regionalni list u Bavarskoj specijaliziran za povrtlarstvo ili rebrasti lim. Zato im trebaju legende. Eto Bečki dvor je bolan čekao što će Grga Martić reći i samo o njegovoj riječi ovisili je kome će Bosna priteći, ja li Beču , ja li Beogradu.Dragoga ti Boga. Još da znaju da je Martić pjesmice u čast Svetog Save pisao i da je naš jezik “najljepšim oblikom serpskog jezika” nazivao, učinili bi kolektivno samoubojstvo.

Ništa to. Važno je ako si Hrvat da si spomenut. Hrvati su preteče svakog tagiranja. Da im foto iziđe iza slike nekog važnog događaja, da se štroknu na nekom  velikom skupu  u Brusselsu ili Strasbourgu , makar iza Karamarka ili barem Šeksa i to im je top. To u šali prozvaše P.R.-om. Znanost su cijelu od tog razvili. Znanost sa šarenim kačketom. Koji skače oko Kolinde. Mate Granića. Koga god bilo. Samo nek je zapadni autoritet. I nek te selo vidi na TV. Il u Gloriji. Na kraju su , što je najtužnije, oni , koji su dali možda i najveće sinove nacije, postali kmetovi vlastitoj braći u Eurhaziji.

Još ako ti fratar na misi ostavi mjesto u prvom redu i nazove te velikim sinom svog naroda možeš umrijeti.

Ostvario si se bolan. A sad umri. Bit ćeš divan mrtvi ostvareni hrvatski leš. Babe će te opjevati u naljepšim narikačkim durovima.

Završavam s Federacijom.

Federacija BIH savez je, dakle dva pogubljena plemena.  Koja se međusobno mrze, u svom jadu, zbog svojih 7 mjeseci rata. Kojeg Hrvati nazivaju nesretnim, jer sretno se samo sa Srbinom ratuje, a Bošnjaci slavnim. Što je slavno u Grabovici i Uzdolu malo tko da shvaća. I jedni i drugi su jadni da  teško mogu biti jadniji. Hrvati kmeče da su ih ovi prevarili, a ovi drugi šute i potvrđuju da jesu. Hrvati broje svoje mrtve, Bošnjaci ne žele reći koliko je mrtvih Bošnjaka od strane Hrvata. Naime mogla bi pasti teorija UZP-a i strašnog progona od strane ustaša ako bi se objavio taj broj, daleko manji nego je ukupan broj Bošnjaka ubijenih od strane Bošnjaka u Cazinskoj krajini. Kako objaviti da si ubio tri puta više UZP-ovaca nego UZP tebe, i održavati i dalje priču o UZP narodu? Ne ide.

Federacija je najveća greška Amerikanaca. Da su odbili tu ideju i uradili BIH kao federaciju tri države, danas bi ova zemlja bila mala no uspješna Balkanska Amerika. A ne Poligon obogaćenog urana.

BIH je država dva plemena i jednog konstitutivnog naroda

Dubokopoštovana braća Srbi, jedini kao i uvijek drže posljednje niti državnosti ovih prostora.

Da nema Srba, genocidnih Srba , majkuimčetničku s kokardama Srba, Srba kojima odbijamo pravo na patnju žrtvu, pravo da kažu da smo ih ubijali kao zečeve pod svakim Velikim režimom koji nam je dao tu priliku, dakle da tih i takvih Srba nema, naročito Srba Prečana, koji su branili čast čovjekovu u ovoj zemlji kad nitko drugi nije, ništa od Bosne i Hercegovine ne bi ličilo na državu.

Pokazuju šakom do lakta svakom imperatoru. Daju državničke izjave. Hodaju državnički. Pjevaju državničke pjesme. Imaju Ruse al imali bi to jebeno, ludo, odvažno srpstvo i bez Rusa. Gavrilo bi bio Gavrilo i bez Rusa. Aleksandar je prodro u Grčku , tjerajući Osmanlije, bez Rusa. No inspiriran Rusima. I postao prvi heroj mnogim drugim plemenima. I našem plemenu. Mi koji smo tada bili mlada austrijska kolonija, tek nedavno oslobođena od osmanskih “blagodati”, u Aleksandra smo gledali kao u svjetlo nade. I to je Beču zasmetalo.

Jedini koji su to razumjeli, potencijal srpstva za rješavanje i hrvatskog pitanja na tlu Jugoslavije, bili su HSS-ovci 20-ih godina. Jedini lideri iz Zagreba koji BH Hrvate nisu gledali kao nižu seriju hrvatstva. Nego kao integralni dio hrvatske nacije. Srpstvo su gledali kao rješenje. Prirodnim saveznikom sebi. Na Balkanu. Ništa manje važnim od sebe.

Radić i Maček zatajeni su očevi naše usnule i otužne hrvatske nacije. Nacije koja je prodala hrvatstvo van granica Avnojevine.

Daleko najveći hrvatski lideri svih vremena dakle bijahu Maček i Radić. Nikakav Tuđman i nikakav Tito. Znali su da se Srbima mora svakako, bez Srba nekako a protiv Srba nikako.

Onoliko koliko su Maček i Radič hrvatski očevi, toliko je Pavelić hrvatski izrod. Treba doista biti idiot, pa nakon tolikom mukom i strpljenjem stvarane Banovine, krenuti s Hitlerom u brisanje iste te Banovine te poklanjanje vlastite obale, ljudi i zemlje u projekt Zla, u crtanje granica preko tuđe krvi, granica do Drine, bacanjem sihira na zemlje i narode koje ni u nekom virtualnom postratnom miru kojim vlada nekakav Nacist nećeš moći nadzirati a kamo li kroatizirati. Treba biti doista idiot pa vjerovati da u svijetu u kojem HItler vlada cijelom Europom postoji volja Zlog da dozvoli opstanak nekakvog naciste Ante i nekakve njegove države. Koja od prvog dana nit je bila njegova niti naša. Nit država, nit nezavisna nit hrvatska. U to je samo vjerovao taj glupi čovjek. Zli idiot s Bradine. Žalosno je da među nama ostaci ostataka njegove sljedbe i dalje dišu naš hrvatski zrak. Ravnopravni u svim obvezama i pravima pred zakonom. Čak im putovnice daju. Kao i pravo da se nazivaju hrvatskim državljanima.

Radić i Maček preteče su našeg vremena. Vizionari.

Kralj Aleksandar nije slučajno žalio za Radićem. Dijalog i vizija njih dvojice je bila rijetka povijesna šansa za stvaranjem realne i jake slavenske federalne države. Ne one Titove, nit staljinističke. Nego realne federalne države Jugoslavije. Šansa za mirnu tranziciju nekadašnjih kolonija u demokratske republike. Bez mrtvih. Bez tenkova. Europski put i lagano. Dogovor kuću gradi. Riječ ugovora, ubija ratove. Svaki “sabur” vrjedniji je od bilo kakvog jala i mržnje.

Radićevom nasilnom smrću, potom i Aleksandrovom, kao da se stvorio zalog smanjenju ega, i kod jednih i drugih, kao da su se obje strane opametile i krenule u povijesne sporazume mira. Na uštrb smrti i rata. I da ne bi prokletog Hitlera i u Austriji osmišljenih Ustaša i Handžarlija ne bi bilo ni Jasenovca, i tko zna kako bi lijep ovo prostor danas bio.

Bošnjaci tvrde da za njih tu, u Banovinama, mjesta nije bilo.

Lažu. Ili pak ne znaju.

I sami su lutali iz srpstva u hrvatstvo i obrnuto. Nacionalna ideja nije im bila bitna koliko vjerska. Tko im je smetao nacionalno se definirati ako su se Crnogorci i Makedonci definirali? Ta vremena su bila upravo vremena uzdizanja nacionalnih ideja. Crnogorci su daleko malobrojniji od Bošnjaka pa osmisliše državu i naciju.

Drugo – što je Drinska Banovina nego Prva Bošnjačka Republika koja se prostirala s obje strane Drine i obuhvaćala cijeli Sandžak u banovini sa Sarajevom , Zenicom, Tuzlom. Ogromna većina Bošnjaka su premda dogovoru Maček-Cvetkovć upravo u Drinskoj Banovini. A glavni grad im bijaše Sarajevo. Psovka u Bošnjana protiv Banovinske Jugoslavije nelogična je. Drinska Banovina mogla je biti nukleus, mirnog stvaranja moderne i snažne Bošnjačke nacionalne republike. Tko kaže da se ona s vremenom ne bi isto tako mirno i proširila?

Problem srpskog državništva je rigidnost. Oni nikako ne preuzimaju vještinu inkluzivnosti koju je imao Aleksandar Karađorđević. Da nadiđu sebe.

Da povedu plemena koja nikad neće znati napraviti državu. Da stvore blok kojem će se vjerovati. Da se nadsrbuju.

Srbi povedu dobro stvar, a onda se pogube u lavežu i agresiji , kao što se pogubi snažan planinski pas na podražaj najobičnije gradske pudlice.

Pas koji je pronađen kao prvak ulice i koji se bori da pobjedi u nekom fajtu, u nekoj ilegalnoj kladionici u Londonu, ili Wall Streetu.

To je ono što Srbima fali. Da nadiđu sebe. Naprave plan kuće. Kuće za sve nas.

Ne vide crtače karata naših života. Kao ni mi. I slabi su na lavež sitnih pasa.

Svi skupa, sva tri plemena, divimo se svojim dželatima. Želimo biti kao oni dok ne znamo što smo uopće mi. Dok nam oni, koji znaju tko su i što su, prodaju jatagane, mačete i katane. Da se po tko zna koji put, svi skupa pokoljemo.

Mi, njihovo primitivno postkolonijalno roblje, koje je sad tek njihov zahvalni potrošač. Nekad robovi po defaultu. Danas porobljeni kapitalom. Kamatama , blagom iz naših rudnika i rijeka. Kupci megabajta, nafte, oružja, Milka čokoladi…

Plemena su plemena. Plemenu nije dano da vidi utakmice velikih nacija.

Trebalo bi otići do Petrograda, trebalo bi da neki Bošnjanin, neki Srbin i neki Hrvat odu daleko negdje odavde, na godinu dvije, možda i pet, kao što je Aleksandar otišao, da ašikuju s nekom Vozderkovom ili Romanovom, da bace pogled s neke madridske uzvisine možda, tu na svoje posvđane mahale i rasplaču se od tog pogleda, jada i tuge, na svu tu ustrašenu bijedu, svoje male učmale satrapije. Izdaleka, skroz idaleka. I da onda upru prstom u njih koji su nad nama:

U preletače, Nato Avione, Inzke, Erdogane, Clintone i Ashdowne. Nazgule, prinčeve mržnje, potomke naših davnih tirana, zvali se oni Osmani, Franzevi ili ErsteSteirmerkisheri. Da upravo na njih. Na kamatare našeg postojanja. Krojače naših luđačkih košulja.

Pa onda sjesti, kao što gospodstvo, kad se uzdiže u slobodu sjedne. I onda shvatiti što nam je dalje činiti, na putu izlaska iz ropstva. Na put bez povratka u trogloditsku svijest.

Ivan Šušnjar l poskok.info