Published On: Sat, Aug 15th, 2015

Playboy feminizam koristi samo muškarcima

Nedavni pokušaj Playboya da u svoje online izdanje uključi feministički sadržaj dio je dugogodišnjeg nastojanja prodavanja verzija ‘ženske emancipacije’ od koje koristi imaju jedino muškarci. Ako pitate Hugh Hefnera, on je bio feminist prije no što je feminizam postojao.
intervjuu za Cosmopolitan Hefner iznosi vlastita razmišljanja o feminizmu, pri tom tvrdeći da je feminizam najveća prepreka vlastitom uspjehu, da svatko iole normalan želi biti smatran seksualnim objetkom te da je Playboy pravi izvor ženske emancipacije. Iako je intervju objavljen nedavno, Hefnerov stav se nije značajno promijenio od 60-ih godina prošlog stoljeća.
Časopis je  u ranim danima uistinu promovirao vlastitu verziju ženske emancipacije, a posebno se ističe njihova podrška ženskim reproduktivnim pravima te seksualnom oslobođenju žena kao dijelu seksualne revolucije 60-ih godina.
Playboyev fond je tada donirao značajnu količinu novca organizacijama koje su se bavile pravima žena na pobačaj, kao i American Civil Liberties Union-u kako bi financijski potpomogao otvaranje vrtića. Dugogodišnji viši urednik Playboya, Nat Lehrman je osvrčući se na rani angažman Playboyaizjavio kako je ”Playboy poduzeo nešto po bitnim feminističkim pitanjima prije no što su se feministkinje među sobom uopće dogovorile o tome koja su njihova pitanja”.
IAKO JE ANGAŽAM UISTINU POSTOJAO, ON JE U NAJMANJU RUKU BIO PROBLEMATIČNO SELEKTIVAN.
Playboy je još uvijek bio najpoznatiji po svojim duplericama i istaknutoj nenaklonjenosti određenim vrstama žena (i feminiskinja). Hefner je 1967. novinarki Oriani Fallaci rekao kako je Playboyevadjevojka mlada, vesela i jednostavna djevojka, ne jedna od onih kompliciranih. Izjavom je Hefner, nimalo feministički, žene prikazao kao jednodimenzionalne igračke za vlastitu zabavu dok je jasan cilj feminističke borbe da se žene tretira kao samostalna ljudska bića.
Tvrdnja o podupiranju ženskih prava, uz istovremeno inzistiranje na objektivizaciji žena, nije bila uvjerljiva feministima/kinjama drugog vala, no vremena se mijenjaju i vrsta feminizma koja se danas nudi ne čini se previše drugačijom od one iz tadašnjeg Playboya. U razdoblju koje etiketu ženske emancipacije pripisuje svemu, od implantanata za grudi do satova plesa oko šipke, a najveće zvijezde, poput Beyoncé, se javno koriste feminizmom i pokreću rapravu, ne čudi da se Playboy baš sad dodatno potrudio kako bi profitirao od feminizma.
Playboy počiva na ideji o ženi kao seksualno oslobođenoj i voljnoj sudionici slobodne ljubavi, a upotreba kontracepcijskih sredstava ide uz bok takvom razmišljanju te je Playboyevo zalaganje za ista povezano više sa seksualnom revolucijom nego sa ženskim oslobođenjem. Žene se sada mogu seksati kao muškarci, bez obaveze, Playboyeva verzija ženske emancipacije je očito koncentrirana oko muškaraca, njihovih običaja i želja.
06e92c70-19c3-0132-085c-0eae5eefacd9
Autorica Andrea Dworkin u knjizi Right Wing Women komentira seksualnu revoluciju ističuči kako cilj nije bio osloboditi žene već osloboditi muškarce da koriste žene bez buržoaskih ograničenja. Prije su žene mogle odbiti seks i objasniti to strahom od neželjene trudnoće, izumom pilule, iz muške perspektive više nije bilo opravdanog razloga da žena odbije seks.
ONO ŠTO JE PLAYBOY NAPRAVIO PRIJE 60 GODINA, ODRAŽAVA SMJER U KOJEM SE POPULARNI FEMINIZAM, I OPĆENITO LIBERALNA POLITIKA, DANAS KREĆU.
Playboyeva filozofija je individualistička, ona koja cijeni osobnu slobodu i izbor iznad svega ostalog. Zapadnjački muškarci, aktivisti koji su tvrdili da se protive korporativnoj moći, imperijalizmu i bjelačkoj dominaciji, su raširenih ruku dočekali Playboyevu verziju feminizma. Umjesto da su preispitali vlastitu moć i povlastice te način na koji patrijarhat manipulira reprezentacijom ženskog tijela, oni su u potpunosti prigrlili pornografsku kulturu, tumačeći poglede koje upućuju ženama kao oslobađajuće.
U pokušaju preispitivanja dihotomije svetica-kurva, mnogi su progresivni muškarci (i liberalni feministi) rješenje pronašli u prozivanju svih žena kurvama. Umjesto preispitivanja premise prema kojoj žensko tijelo postoji kako bi služilo muškarcu, bilo kroz seks, rađanje ili neplaćeni kućanski rad, ti su muškarci jednostavno prihvatili Playboyevu verziju ženske emancipacije prema kojoj je svaka žena potencijalna seksualna partnerica koja u tome uživa. Žene su naučile da moraju uvijek biti raspoložene za seks, inače bi ih se moglo obilježiti kao ukočene ili čistunke, dakle, žensko je seksualno oslobođenje ovisilo o njihovoj seksualnoj raspoloživosti muškarcima.
Playboy je 2014. u svoju online stranicu počeo uključivati sve više feminističkog sadržaja pri čemu su najistaknutiji radovi autora Noah Berlatskyja. Tekstovi koje potpisuje Berlatsky su čisti primjer dugogodišnjeg pristupa feminizmu prema kojem muškarci uvijek znaju što je najbolje za feminizam, neovisno o tome što feministkinje kažu.
Berlatsky tako u jednom od svojih tekstova proziva radikalne feministkinje zbog kritiziranja ideje osnaživanja kroz standarde ljepote diktirane od strane muškaraca. Pogrešno predstavljanje feminističke kritike objektivizacije kao osobnog napada na druge žene je česta praksa onih koji su nevoljni proširiti diskurs van granica osobnog. Berlatsky tako kritizira one koji/e propituju sistem moći od kojeg on osobno profitira, u isto vrijeme zadržavajući poziciju jednog od dobrih dečkiju, feminista toliko ljubaznog da ravnopravno objektivizira sve žene.
S ISTE STRANE SE NALAZI I SAM HEFNER, PLAYBOY NASTOJI SVOJOJ PUBLICI PLASIRATI IDEJU GENTLEMANA, MUŠKARCA KOJI NEĆE DOVIKIVATI ZA ŽENAMA NA ULICI VEĆ PREFERIRA DA ŽENA PRISTANE NA VLASTITU OBJEKTIVIZACIJU (IPAK, NITKO NE VOLI KAD SE UNIŠTI ZABAVA) TE DA JE FORMULIRA KAO NEŠTO U ČEMU POSEBNO UŽIVA.
Svjestan kritika upućenih njegovom radu, Berlatsky je svoje pisanje pokušao opravdati izjavom kako je njegov cilj mijenjanje mišljenja javnosti. Tom prilikom je istaknuo kako su mu se, unatoč izjaviSusan Brownmiller kako se Playboy ne obraća ženama već ih koristi kao materijal za masturbaciju, osobno javile brojne žene koje s entuzijazmom pristupaju njegovim tekstovima. Berlatsky je tom izjavom napravio lukav potez. Industrije koje počivaju na seksualnoj eksploataciji su često nalazile žene koje će u njihovo ime istupiti i podržati ih, žene koje se nadaju da će se mantra prema kojoj se osnažujuće povezuje sa seksom jednog dana ipak pokazati točnom.
Playboy nikad neće zaposliti novinare/ke koji/e propituju percepciju žena kao ljepotica namijenjenih gledanju i bezbrižnih djevojaka uvijek raspoloženih za malo dobre zabave, takva praksa bi se direktno kosila sa svime za što se Playboy zalaže.
PROBLEM S AUTORIMA KAO ŠTO JE BERLATSKY, ALI I S CIJELIM PLAYBOYEM, JEST ODBIJANJE MOGUĆNOSTI DA JE ŽENSKA EMANCIPACIJA NEOVISNA O TOME SMATRAJU LI MUŠKARCI ŽENE LIJEPIMA.
Laž koju Berlatsky iznosi u tekstu, prema kojoj feministkinje smatraju tijela drugih žena odvratnima, je posebno opasna jer jako dobro znamo da  problematičan odnos koji žene danas imaju prema svom tijelu potječe upravo od muškaraca kao što je Berlatsky i publike kojoj se časopis obraća. Upravo takvi jasno poručuju da ženska sreća, vrijednost, sloboda i samopouzdanje počivaju na muškom uzbuđenju i zadovoljenju. Takva mizoginija, suptilna i zakamuflirana u feminizam i liberalnost, je anti-feminizam koji se predstavlja kao pro-ženski.
Playboy nikad nije namjeravao nametnuti svoju verziju emancipacije, htio je da ju žene svojevoljno prihvate, da daju pristanak. Playboy feminizam je neodvojiv od mainstream liberalnog feminizma, koristi izraze poput pristanka i izbora kako bi izbjegao kompleksnije razgovore koji smještaju emancipaciju unutar šireg socijalnog i političkog konteksta. Kao takav, ne propituje gotovo ništa što zalazi u sferu muške moći, a dok je tako, ni ne predstavlja nikakvu realnu prijetnju postojećim sustavima.