U posljednje vrijeme, a poglavito od kada je FK „Velež“ Vrapčići izborio ulazak u Premijer ligu BiH, primjetio sam mnogo natpisa i komentara ljudi iz moga grada, ponajviše mlađih uzrasta, koji sebe najčešće nazivaju pravim Mostarcima (za razliku od onih koji ne navijaju za ovaj navedeni klub), a samim tim se podrazumijeva i „antifašistima“ (za razliku od onih koji ne navijaju za taj klub).
Vjerojatno iz te skupine proističu i „antifašisti“ koji su prije nekoliko mjeseci na Musali pretukli nekoliko mlađih sudskih policajaca, pod pretpostavkom da su to bili pripadnici navijačke skupine „Ultrasi“.
Ja sam rođen u Mostaru prije 53 godine i čitav život sam proveo u ovom gradu, pa sebi dajem za pravo komentirati neke mostarske događaje i iz svojih saznanja i iskustava koja sam proživio, a ne iz nečijih priča i naknadno prihvaćenih spoznaja.
Navijao sam za klub iz svoga grada RŠD (športski, a ne sportski) „Velež“, prvenstveno iz razloga, jer mi je bila nakaradna pomisao da navijam za neki klub koji se nalazi tamo negdje, a igra protiv kluba iz moga grada za koji igraju moji susjedi, poznanici, prijatelji ili rođaci. Mogu se pohvaliti da sam u tom periodu (do 1991. godine) uživo gledao preko 350 utakmica.
Početkom 1990.-ih godina, uslijed agresije na Mostar i BiH, zamiru sportske aktivnosti do okončanja oružanih sukoba, kada se u Mostaru reaktiviraju dva nogometna kluba HŠK „Zrinjski“ i FK“Velež“, koji dijele zajedničku sudbinu da su kroz svoju povijest bili zabranjivani i gašeni.
Stadion pod Bijelim Brijegom nije nikada bio u vlasništvu FK „Veleža“, nego je bio gradski stadion, kojim je upravljalo gradsko komunalno poduzeće „Parkovi i nasadi“, a RŠD „Velež“ nikada nije uložio niti jedan dinar u njegovo održavanje, osim za vrijeme predsjedavanja Jole Muse klubom, kada su 1986. godine izgrađene betonske ograde ispred tribina i stajanja, te sobe za odmor i karantenu igrača na samom stadionu, ali ne iz sredstava kluba nego sa računa Aluminijskog kombinata.
Reaktiviranjem nogometnih klubova u Mostaru, nakon završetka oružanih sukoba, HŠK „Zrinjski“ i FK „Velež“, kreću svaki svojim putem u različitim pravcima. Dok HŠK „Zrinjski“, kojem se priključuju mnogobrojne legende RŠD „Velež“ (Ćela, Kulje, Taramba, Joca Govedarica, Baka, Goca i Stipe Jurić, Franjo Džidić, Mican, Matun, Bruno Repar i mnogi drugi) počinje trenirati i igrati svoje utakmice na gradskom stadionu pod Bijelim Brijegom, koji im grad Mostar dodjeljuje na upravljanje i održavanje, pod istim uvjetima kao i FK „Veležu“, ali „Velež“ ne želi da ulaže i održava nešto smatraju svojom imovinom koju nikada nisu imali niti išta ulagali u istu.
S druge strane FK „Velež“ otima, a potom uzurpira grb i obilježja nekadašnjeg kluba, te na staroj slavi i emocijama RŠD „Veleža“ prave organiziranu skupinu po mafijaškom načelu „praonice novca“, prikupljajući financijska sredstva od bivših nogometaša i navijača iz inozemstva, ostavljajući povelike dugove i praznu blagajnu kluba, koje kasnije neuspješno pokušava sanirati povelikim sredstvima iz proračuna F BiH njen premijer, a sada počasni član kluba g-din Nermin-Neka Nikšić. Istovremeno klub dislociraju iz Mostara u Vrapčiće, jer odbijaju ponuđeni dogovor sa HŠK „Zrinjski“ o zajedničkom korištenju i održavanju (sa posebnim naglaskom na glagol održavati) gradskog stadiona pod Bijelim Brijegom, tako da sada u našoj državi egzistiraju dva FK „Veleža“, jedan u Nevesinju, a drugi u Vrapčićima, od kojih nijedan nema neke bitne poveznice sa Mostarom, osim boje dresa i grba sa petokrakom koji je zadržao klub iz Vrapčiće, samo ovaj put bez akronima RŠD na grbu kluba.
Kako bi ga nekako povezali sa nekadašnjim klubom iz Mostara „Pikina ekipa“ pokušava angažirati „legende kluba“, ali nikoga nisu uspjeli uključiti u svoj projekt, osim povremeno Sedina Tanovića i Avdu Kalajdžića, dok su Vukašina Petranovića najprije uvukli u klub, a zatim ga pretukli i otjerali daleko od kluba i Mostara.
Navijači „kluba sa petokrakom“ običavaju sebe proglašavati antifašistima, ali kako bi to uspjeli prvo moraju pronaći fašiste, te ih pronalaze u svim ostalim klubovima u kojima nije kompletna upravljačka i navijačka struktura bošnjačka, odnosno kako vole reći „bosansko-patriotska“. Ti isti navijači koji su na utakmicama uzvikivali tekbir (allahu uekber) ne vide ništa sporno kada muftija čestita „klubu sa petokrakom“ osvajanje druge lige, a da kojim slučajem biskup ili kardinal čestita nekom drugom klubu osvajanje šesterostruke titule prvaka države, na sva zvona bi i za sva vremena i klub i svećenike proglasili klerofašistima.
Razumljivo je da navijači „Veleža“, čiji roditelji prije rata nisu živjeli u Mostaru proglašavaju klubove „Sloboda“, „Sarajevo“ i „Željezničar“ bratskim i prijateljskim, jer uz „Čelik“ (koji je jedva u par navrata kratkotrajno igrao u prvoj ligi FSJ) imaju 100%-tnu jednonacionalnu upravljačku i navijačku strukturu, odnosno po njihovom mentalnom sklopu to su jedini pravi „bosanski klubovi“.
Ali navijači „Veleža“, koji su na utakmice išli prije rata, znaju da tadašnji FS BiH nikada nije dozvolio „Veležu“ da postane državni prvak, iako je tu priliku imao u nekoliko navrata, ali uvijek bi se u tim ključnim trenutcima pojavili interesi „Sarajeva“, „Željezničara“ ili „Slobode“, koji bi odigracali neke čudne rezultati koji bi po pravilu izbacivali mostarski klub iz utrke za titulu.
Podsjećanja radi evo samo nekih slučajeva ponašanja „prijateljskih klubova“:
- U osvajanju titule prvaka Jugoslavije FK „Sarajevo“ 1985. godine „Velež“ je odigrao jednu od ključnih uloga dopuštajući „Vardaru“, „Slobodi“ , „C.Zvezdi“ i još nekim klubovima odnošenje bodova kako bi oni kompenzirali „ustupljene“ bodove FK “Sarajeva“, koji je na kraju prestigao splitski „Hajduk“ u borbi za titulu, čak i uz cijenu mogućeg ispadanja „Veleža“ iz lige.
- 1987. godine „Velež“ igra zadnje kolo protiv „Slobode“ u Tuzli i pobjeda mu u toj utakmici donosi titulu državnog prvaka, a cijela Jugoslavija navija da „Velež“ bude prvak, jer bi u slučaju pobjede bio prvak i na tabeli po odluci Ustavnog suda SFRJ i na tabeli FSJ, kako bi se izbjegla blamaža koja je kasnije nastala kada je Ustavni sud odlučio da je prvak „Partizan“, a „Vardar“ je nastupao u Kupu prvaka kao predstavnik FSJ. „Velež je u toj utakmici vodio 1:0 u prvom poluvremenu, a onda je stigla naredba iz FS BiH da „Velež“ mora izgubiti, jer je republički interes da „Sloboda“ ostane u ligi, a ne da „Velež“ bude prvak, što su isposlovali „Veležovi“ sada prijateljski (probosanski) klubovi „Sarajevo“ i „Željezničar“, jer da je „Velež“ postao prvak bio bi jedini klub iz BiH, a prema tome i najtrofejniji, koji je osvojio i prvenstvo i kup Jugoslavije, što „prijateljski“ klubovi iz šeher Sarajeva nikako nisu smjeli dopustiti.
- U prvenstvu 1989/90 FK „Sarajevo“ je ispao iz prve lige po rezultatima i tabeli FSJ, ali tada na scenu stupa FS BiH, koji donosi odluku da je republički interes da iz lige ispadne RŠD „Velež“, a ne FK „Sarajevo“, te preko foruma u FSJ dogovara da FK „Sarajevo“ ponovno odigra utakmicu, nakon završetka prvenstva, protiv NK „Dinamo“ Zagreb (utakmica registrirana 3:0 za „Dinamo“, jer su Horde zla, kako tada tako i danas uvijek isprovocirani od strane „fašista“ i rušitelja najdraže im države, izazvali incident i prekid utakmice) koju dobiva rezultatom 1:0 i tako iz lige izbacuje RŠD „Velež“ zbog već spomenutih republičkih interesa.
Nije to bilo tako davno da se neki današnji navijači FK „Velež“ ne sjećaju velikih prosvjeda u Mostaru protiv FK „Sarajevo“, sada „bratskog i prijateljskog kluba“, nakon čega FSJ donosi nakaradno – solomunsko rješenje da u sljedećem prvenstvu nastupa 19 klubova.
Kada se spominje najtrofejniji klub u BiH, treba reći navijačima FK „Velež“ da budu ponosni, jer pored svih zakulisnih igara sarajevske čaršije i FS/NS BiH, taj klub ipak ne dolazi iz Sarajeva, nego iz našeg Mostara, a to je HŠK „Zrinjski“.
Ponosni navijač iz Mostara
wpDiscuz