Jarane,
Silicon Valley, Saratoga moje je trenutno boravište i mogu ti reći da dišem punim plućima nakon godina provedenih u tamnici Tuđmana, Miloševića i ostalih…
Evo ti priča: ’93. sam nagulio iz Livna u Njemačku (a gdje će Livnjaci nego tamo?) shvativši da su mi HVO, a prije toga JNA, pojele previše vremena, da su oni što su otvorili Pandorinu kutiju na sigurnom i mlate lovu (dok nam prodaju mudo pod bubreg umotan u celofan bespuća povijesnih zbiljnosti i sličnih ubleha…), a da fakultet i tako neću završiti nikad, k’o što i nisam.
U Njemačkoj su vize bile kratkoročne, pa se nije moglo nešto puno ni planirat’, a kamoli studirat’ (ima ih koji jesu, ali to je druga priča) ili naći posao kojim ćeš sredit’ “papire”. Sve je bilo privremeno i nejasno. Radiš “na crno”, učiš jezik sam na divljaka, u hodu, na poslovima, iz novina i par knjiga, kroz druženje… Da je Feral izlazio na njemačkom, bila bi druga priča, jer se Feral čitao od naslovnih čudesa Alema Ćurina pa do silnih bisera u shitovima of the weekproizašlih iz pismenih glava koje su tvorile demokraciju na prostorima bivše Juge.
U tih šest godina stekao sam mnoga prijateljstva, bilo je jako lijepo i Frankfurt je postao dio mene, ali ja nisam postao dio njega. Nakon što nisam uspio dobiti vizu za SAD, kako sam planirao, a vrijeme je pokazalo da bi tako bilo najbolje, sredim neki posao u Zagrebu i nakon što provalih da se radi o zajebu, vratim se u Livno.
Priključim se ideji prijatelja Miše, koji je radio na otvaranju malog jazz-kluba i ufuram se u taj film. Bilo je u početku lijepo, ali na žalost kratko… U teku su se upisivali dugovi, a kasa bivala sve siromašnija.
Ni dvije godine nisam izdrž’o u Livnu, jer su uvjeti za život i rad postajali sve nesnošljiviji. Ponovo urihtam neki posao i doselim kamo većinu Hrvata putovi vode – u Zagreb. Hrvatska, međutim, (nisam bolje ni očekivao) nije pokazala ni najmanji znak dobrodošlice. Naprotiv, doživljavam je kao zlu maćehu koja ništa ne daje, a otima sve. O tome ne želim ništa pisati, sve je više nego poznato. Reče jednom Darkwood Dub: život počinje s trideset. Hm, u Hrvatskoj se mnogi neće složiti s tom bajkom, pa ni ja nakon dvanaest godina provedenih u Zagrebu.
Da ne laprdam puno, veza koja me usidrila u Croejshi ispila je svoj zlatni pehar, a ja sam već nekoliko dana kasnije, odmarajući se vožnjama biciklom po Frankfurtu i okolici, kontemplirao o budućnosti i tješio se legendom o Feniksu, da je svaki kraj neki novi početak. Splet okolnosti utjecao je na to da prihvatim poziv i dođem turistički u Kaliforniju. Opet, već sam jednom bio.
„Šta misliš o studiranju u Americi, ne bi ti škodilo sigurno?“, pustila mi je crva u glavu sestra, koja me odmalena trpala lektirom znajući da nisam od onih što čvrsto stoje iza onoga što hoće, nego više od onih što znaju što neće. Ova ideja mi se dopala. Vođeni njezinim prijedlogom, odemo do dva koledža po informacije koje se mogu kratko pojasniti: položi TOEFL, plati i studiraj… (e sad, ‘ko hoće studirat’, za cijenu će se sam raspitat’).
Tako i bi… Kad je iscurila “turistička”, položio ovdje engleski prije povratka, spustio se dolje da to sa školom kao izganjam, izgotivio se u Zagrebu s rajom, u “No sixu” proslavio 43-cu (hvala Mireli za onih 34 na tabli) , sjeb’o se u Livnu propisno i pokupio motiv da ne dođem za dugo, pa nagulio na koledž, u Kaliforniju.
Studiram rado, West Valley je super. Opremljen, moderan kampus velik je i lijepo uređen, a i stalno se dograđuje. Upravo dovršavaju uređenje korita i obale potoka. Uvjeti za nastavu i sportske aktivnosti su savršeni, od olimpijskog bazena, sala za jogu, košarku naravno, karate, mačevanje, tenis (16 terena), golf (za potrebe nastave), američki nogomet…
Ovdje je studiranje normalno i uobičajeno za sve starosne dobi od 18 do 88, sva’ko ima svoje razloge pa tako i bira program obrazovanja. Klima u dolini je mrak, nema sparine, vlage ni komaraca, ali ima sunca, sunca, sunca… moj zaštitni znak, kako već kaže natalna karta.
Sad su hladnije noći, a kad sunce grane, skidaj se u kratki rukav i šorc komotno. Klima, između ostalih prednosti ovoga kraja, kreira jako visoke cijene nekretnina. Boli glava od njih.
Dok ovo pišem, pada ugodna kišica, a čujem da diljem Amerike lagano haraju minusi i sve deblji snježni pokrivači. Mada mi je u početku bilo malo, hm, neobično, sad sam već svjestan gdje sam. Zamisli kako se osjeća netko kome je “Mali princ” omiljena priča za odrasle iz djetinjstva: vozim Lexus, igram Tennis, ne plaćam parking, klopam organic i puca mi… srce na dvije pole svaki sekund što mi ne’ko od raje nije sa mnom. Sam k’o Mali Princ. Socijalni život – na telefonu, na mailu kolko-tolko i, sram me bilo, na fejsb(r)uku.
E, jebeš ba sve ako ne možeš podijelit’, a dijelim od kad znam za sebe, jer su mi u djetinjstvu davali, a da nisam ni tražio – moje i sa mnom dijelili, svoje otkako sam proškiljio na ovaj svijet (a onda su došla vremena kad moraš i svoje otimat’ od lopova). Zato nemam namjeru ni u pijanstvu zaboravit’ ni sekunde svog djetinjstva, ni Branka Kockicu ni Nedjeljni zabavnik s Vajtom i Rusom, pa ni profesora Baltazara, a o raji da i ne pričam.
Već su mi bili ekipa iz Kanade, pa smo malo protutnjali po Kaliforniji i bilo je sjajno, a u pregovorima su ekskurzije prijatelja od kojekuda. Naravno, i ja ću do njih. Sistem je, znači, takav da se skrasiš i radiš to što već radiš, a kad je odmor ili produženi praznici – tutanj.
Već mi je sad sve taman i štimam po svom meraku. Nema više nepotrebne nostalgije i bolje je tako. Nenadana promjena nudi sasvim dovoljno prostora u vremenu da očistim software od virusa, downloadiram nove programe, preispitam ambicije i odluke. Fakat valja odlučit’ kako proživjeti ovaj vijek od trista godina što nam dobri tvorac nebeski podario.
Samo u manje od tri godine tumori su preselili duše moja draga tri prijatelja na, nadam se, više razine postojanja, svi mlađi od 40 godina. Spokoj dušama njihovim. Nikad ne znaš kad će se otrgnuti ona nit na kojoj visi teški mač prolaznosti. Nisam Dorian Gray, znam, foliram pomalo da ignoriram bore oko očiju i nagovještaje narančine kore na licu, kosu sam ošišao na cenat, jer mi je vruće, skin’o sam onaj mali pivski trbuščić, jer se bavim sportom, ali umjereno, a krizu godina mi još ne napadaju metastaze, naprotiv, osjećam se dobro. Fakat me spasio Bora Čorba neki dan kad sam nabas’o na you tjubu “Kako je lepo biti glup”, a taman sam počeo nakivat’ neke ozbiljne tristagodišnje planove.
Sve u svemu, Bay Area po mnogima je idealna za obiteljski život. Posla ima, mislim da nezaposlenih nema. Da ima, već bi’ čuo tu kuknjavu k’o što sam čuo da imaju posla preko glave. Dobri su uvjeti za sportove (evo se i ja na Tennis navadio), prekrasne šume za hiking i slično, ali budi frajer, pa se organiziraj, jer šljaka pojede većinu vremena mnogima, tako kažu.
Uglavnom, da nastavim davit’: ne plaća se parking, osim gdje fakat mora organizacije i reda radi (ljudi moji, dugo su me ganjale zagrebačke paranoje). Ne vidim budale za volanom jer takvi se kurče samo jednom. Svoje frustracije ostavi kod kuće i budi fin k’o što su i ostali (a gledaj da te ne zajebu, jer ima onih koji hoće ako mogu, jebiga, tako je svugdje više-manje), ne nasjedaj na velikodušne ponude jer su zajeb, garant, ne vozi pijan ni kad si trijezan, jer ne’š više nikad.
Kalifornija je, kaže mi profesorica, peta ekonomija na svijetu i najveći proizvođač hrane u Americi. Farmer’s marketa k’o u priči, pa biraj, u ugodnom ambijentu, jer uvijek ima neka svirka, izložba slika, fotografija i tako to. Klopa je izvrsna i veoma raznolika. Obilje gotivnih restorana s cijenama pristupačnijima nego u Hrvatskoj, pogotovo od onih na Jadranu.
Ono što me fakat oborilo s nogu su eseji koji su nam primjer za pisanje na satu engleskog jezika. Nisam mog’o s onim predrasudama ni sanjat’ s kakvom dozom injekcije kritičkog razmišljanja pokušavaju osvijestit ove mlade ljude o sistemu u kojem živimo, vladavini korporacija, medija i ostalim globalnim pizdarijama. Osviješteni su svugdje isti. Oni u nesvjestici isto tako.
Ovako, eto, napisah k’o da iglenišemo za šankom, druže moj, inkarnacijo glasa svetog Tome Bebića. Možda kad skupim neka iskustva i spoznaje dobiješ i esej. Ne znam, New sam Kid in the Town, treba mi vremena i ne uzimaj me zdravo za gotovo, osim jednog, iza čega stojim, jedva čekam kad ću vas zagrlit’, prijatelji moji stari, gdje god da ste… Što kaže David Icke, ljubav je jedina istina, sve ostalo je opsjena.
Šta je ono bila tema: zašto ste otišli iz Hrvatske?
Ma daj, treba otić’ malo i od sebe, a kamoli, da ne psujem, od halucinogenih hrvatskih snova. Život je prekratak čak i onima koji požive.
– See more at: http://www.forum.tm/vijesti/pismo-iz-sad-hrvatska-za-mene-nije-pokazala-ni-najmanji-znak-dobrodoslice-kao-zla-maceha#sthash.L6EGM5CE.dpuf
wpDiscuz