Prvi od dva dijela dokumentarnog filma “Nikola i Aleksandra: Posljednji ruski vladari” prikazuje se večeras u 21 sat na kanalu Viasat History.Sadržaj je godinu dana kreirala britanska povjesničarka Suzannah Lipscomb, a prikazat će nam osobni svijet tragično stradalog bračnog para. S razlogom, jer gotovo sve znamo o ubojstvu carske obitelji, ali o njima samima gotovo ništa. Što ćemo doznati, britanska povjesničarka otkrila nam je u intervjuu.
Zašto ste se bavili Romanovima uz toliko britanskog i europskog plemstva, nije li vam se činilo da su oni možda i previše publicirani?
Prije svega, tu je velika obljetnica, stotinu godina od njihove smrti. Dakle, velika godina. Također, priča je nevjerojatno dirljiva, a uz to i važna. Kombinacija je to koja me jako privukla u povijesnom i u sadržajnom smislu, misleći na to kakve su te osobe i kakve im je teške posljedice njihovo ponašanje donijelo.
Možemo li odrediti koja je bila njihova najveća pogreška, postoji li prijelomna točka nakon koje su za Romanove i ruski imperij stvari pošle po zlu?
Teško bi bilo uputiti na jednu konkretnu točku jer bilo ih je toliko mnogo. Primjerice, možete reći da je to 1905. godina i njihov preslab odgovor na zahtjeve za reforme. Možete reći i da je to bila odluka za odlazak u rat 1914. godine, gdje se pokazalo da Nikola nema sposobnosti vojskovođe. Ili je to bio manjak sluha za buku promjena kako se primicao kraj 1916. i početak 1917. godine. Bilo je tu zaista puno trenutaka u kojima su se Nikola i Aleksandra mogli postaviti drukčije.
Sve su to događaji koji se vežu za politiku, no koliko doista znamo o privatnom i osobnom životu Romanovih? Kako su se njih dvoje uopće upoznali, je li jednostavno bila riječ o braku između plemićkih obitelji ili je možda to ipak bilo drukčije?
Jasno da su oboje bili iz plemićkih kuća, no nije bila riječ o ugovorenom braku. Sreli su se na vjenčanju kada je on imao 18, a ona 12. Pet godina poslije tog susreta ona se pojavila na vjenčanju svoje sestre u obitelj Romanovih pa se tu nastala i izravna obiteljska povezanost. Nakon još pet godina, 1889. godine, Aleksandra se vratila i provela nekoliko tjedana u Rusiji. U tim trenucima Nikola izjavljuje da se u nju zaljubio. Nakon toga trebalo je pričekati još pet godina da bi se oni vjenčali, no sasvim je sigurno da je bila riječ o ljubavi. Zapravo, dogodilo se to unatoč željama Nikolina oca koji je tražio da mu se sin oženi francuskom princezom. A on se oženio princezom iz relativno malene plemićke kuće, Hesse-Darmstadt.
Prihvaćeno je i da je Aleksandra bila snažnija osoba u ovom braku, ali i da je odgovornija za propast Carstva, pogotovo kada se spominje period u kojem je Nikola bio na fronti. Je li to doista točno?
Mislim da ona nije bila poput lady Macbeth, što joj se često imputira. Puno mitologije oko Aleksandre vezuje se za aferu s Rasputinom, zatim da je bila njemačka špijunka, a čini se da su to besmislice. No, Aleksandra je doista bila dominantna osoba u toj vezi. Nikola je bio obiteljski čovjek, vrlo nježna duša. On doista nije bio prava osoba za cara najveće zemlje na svijetu. Za to je ipak trebalo imati kičmu. Njegova odsutnost zbog obveza na fronti stavila je Aleksandru u problematičan položaj. Mislim da je ključna stvar bila ne ono što je bilo, nego što se mislilo da se radi. Nije ona doista slušala Rasputinove savjete, nego je samo htjela da se misli da ih sluša. Nije imala aferu s njim, nego što se tako mislilo. Te su situacije umnogome dovele do raspada imperija.
Činjenica je da se na Nikolu II. gleda kao na propalog cara, iako je imao i karizmu i šarm. Lako je privlačio ljude, no ipak je ostajao u sjeni drugih. Zbog čega je to bilo tako, zašto nije mogao biti dobar car?
U pravu ste kada kažete da je bio karizmatičan, i to na više načina. Bio je topla osoba, dobar otac, dobar muž. Bio bi idealan u više uloga koje su uključivale brigu o ljudima. Ali biti ruski car značilo je biti i premijer, vođa, vojni zapovjednik, značilo je zaista biti božjim predstavnikom, jer bila je to bogomdana uloga, a to je prilično zahtjevan posao kojem je doraslo malo ljudi. Nikola s takvom svojom osobnošću nije mogao biti sve što se tražilo za tu ulogu.
Kakva je uistinu bila Aleksandra, ne dobiva se dojam da je riječ o posebno ugodnoj osobi?
Nedostajalo joj je šarma. Iako je bila lijepa, bila je i licemjerna, arogantna, odbojna. Pa i nervozna, nije voljela plesati, razgovarati s ljudima, sudjelovati u javnim objedima, nije bila društvena, dakle, nije joj dobro pristajala uloga ruske carice. Ukratko, Aleksandra svakako nije bila netko tko može čvrsto prigrliti ruski narod i pokazati mu toplinu.
Spomenuli ste Rasputina, je li njegova uloga u to vrijeme bila toliko važna, je li imao baš toliko pogubnu ulogu ili je sve s vremenom preraslo u mit?
Nekako bi to bilo i jedno i drugo jer se sasvim sigurno smatralo da ima golem utjecaj na carsku obitelj. Smatrali su to i drugi članovi obitelji Romanov koji su u nekoliko navrata pokušali prići Nikoli i reći mu da to nije najsjajnija ideja. Smatrala je tako i javnost, odnosno članovi Dume koji su osjećali da ih se zapostavlja, a pozornost poklanja tom neizabranom, samopostavljenom čovjeku za kojeg se činilo da se prikrao do samog srca carske obitelji. Ali nisam sigurna da su glasine o tome da on utječe na politiku, ili da ima utjecaja na vojne poslove, zaista točne. Uvijek ističem da ne vjerujem da su skandalozne glasine o tome da je on imao aferu, seksualni odnos s Aleksandrom, doista točne. Ali njegova prisutnost u srcu carske obitelji učinila je te glasine uvjerljivima, dala im je težinu, i to je postao problem. Prije svega tu je riječ o javnim odnosima.
Ima li nečega što ćemo u seriji vidjeti, a da je dosad manje poznato ili sasvim nepoznato javnosti?
Mislim da će njihova pisma privući svačiju pozornost. Čitati ta pisma, što su jedno drugome pisali u tim intenzivnim epizodama svojih života, ući u njihove živote na takav način, baca na njih jedno sasvim novo svjetlo. Sve dok ih praktički ne čujete što i kako govore, teško ih možete na pravi način procijeniti. Istražujući Romanove pročitala sam 1700 njihovih pisama, to su zapravo sva pisma između travnja 1914. i ožujka 1917. godine. To će svakome biti nešto sasvim novo.
O kakvim je detaljima riječ?
Ta su pisma jako strastvena, iz njih se da iščitati ta njihova velika ljubav. Čak i nakon 22 godine braka vidi se da su opčinjeni jedno drugim. No, to opet znači da nisu bili dovoljno posvećeni svemu onome što se tiče države. Iznenadilo me, iako to nije nešto novo i mnogi su autori o tome pisali, koliko je Aleksandra manipulirala Nikolom, nastojala ga učiniti autoritarnim, daleko više nego što je on to bio spreman biti. Također, pisma dokazuju koliko su bili intimni, seksualno intimni. Svojim su genitalijama čak davali i imena, o njima su i pisali jedno drugome, prilično je to nevjerojatno. Svoju je mjesečnicu Aleksandra nazivala – madame Becker.
Koliko su točne priče o ovisnostima?
Prilično su točne. Aleksandra je bila pogođena različitim bolestima. Među svim tim lijekovima koje je uzimala bilo je i narkotika, kokaina, morfija, drugih supstancija koje su se držale blagotvornima za njezino zdravlje. Nije teško zamisliti je u takvim stanjima.