Published On: Uto, lis. 31st, 2017

“Pijani četnici svaki dan su bauljali po Sajmištu”

Jedna od ključnih točaka obrane Vukovara uz Trpinjsku cestu – Sajmište – palo je u ruke neprijatelja 17. studenog 1991. Pad Sajmišta bio je početak kraja obrane Vukovara. U nastavku pročitajte treći dio feljtona.

(…) Također ljudi su uskoro odustajali zato što su to zbilja bile beskrajno opasne radnje. Ranjavanja su bila česta, recimo Senzen i Abel, vraćali bi se iz bolnice onako zamotani kao sladoledari i opet bi drugi dan išli u čišćenja“. No, koliko god predano čistili okolne terene nakon napada, bilo je neizvedivo onemogućiti upadanje pojedinaca iza leđa HOS-ovih položaja. Te su scene bile česte i opasne, ali katkada i komične: “Nemam objašnjenje otkud im ideje za tim promenadama.

Valjda bi se toliko nalili da su zalutali pa onda otriježnjeni shvatili gdje se nalaze. To se nije dogodilo samo jednom, nisu sretno završili takvi izleti, no bilo je i nama opasno. Jedan dan Markuš na straži, Žac čisti pušku, ja se brijem, a po ulici, iza naših leđa sam samcat šeće tenkist u plavom kombinezonu kao da je na maturalcu. Markuš ga zove na predaju, a ovaj mu iz Škorpiona spraši rafal. Dobio je u glavu, petu i spremnik puške koji mu je, zapravo, spasio život“.

Naravno, slučajni šetač nije preživio, ali bilo je onih koji su preživjeli (vjerojatno) pijane izlete ili trenutke psihičkog loma. Ćurković se sjeća takvih slučajeva, posebno sina pukovnika niških specijalaca: “Draganče je mrtav pijan zalutao pred cijev i doveli su ga kod nas u Stožer. Toliko je bio pijan da je mislio da je sa svojima i pričao koliko granata dnevno šalje na ustaše. Bili smo unutra Branko Borković, Anđelić i ja, čovječe, pišali smo od smijeha!

Ujutro je došao k sebi, shvatio gdje je pa smo ga malo izveli van da vidi kako Sajmište izgleda nakon njegovih granata. Poslije smo mu dali telefon da nazove svog oca u Niš… Kako je završio? Pa kad je sve padalo, jednostavno smo ga pustili van i, što je najsmješnije, završio je u koloni izbjeglica. To ti je onaj mali žuti ‘kuruzni’ što prolazi kad snimaju kamere… A bilo je i onih koji su puknuli. Primjerice Crnogorac, Radoje Krakić. Jednostavno je dignuo pušku, prešao preko. Ovaj naš ga gleda na snajperu, ali ne puca. I kaže Radoje da su ih u Kragujevcu skupili na prijevaru, da se ponašaju odvratno prema vlastitoj vojsci i da ih mi još k tome rasturamo pa se on neće i ne želi boriti za takvu vojsku.

Bojim se da taj Radoje nije preživio, ako im je pao kasnije u ruke”. Ovakva pucanja, pogotovo pijani izleti iako izgledaju nevjerojatno, gotovo suludo, zapravo su shvatljive reakcije protivnika koji je pod stresom zbog neizmjernih gubitaka. Na suprotnoj strani žrtve su bile deseterostruko veće i trebalo je zatomiti normalan ljudski strah od smrti koja je svaki dan uzimala novi danak. Taj se strah pokušavao amortizirati ponajviše alkoholom. Potvrdu tome nalazimo u knjizi rođenog Vukovarca, Gorana Ivankovića, koji se borio s crnogorskim “dobrovoljcima” (inače Beograđanima) upravo na Sajmištu.

U noći, dogovarajući se za taktiku napada prema Minimarketu, njegovi suborci “počeli su piti neku rakiju tako da nisam bio siguran koliko kod njih razum progovara, a koliko rakija“. Ritual je bio identičan i nakon akcija: „Oni su svako veče posle akcije pili i opuštali se od strahova i stresova koje su doživeli tijekom dana“. Nekoliko dana kasnije, u napadu na Tekstilnu školu, dogodila se scena identična brojnim sličnima o kakvima su mi pričali HOS-ovci:

“Pijani dobrovoljac, iz meni nepoznate postrojbe, izašao je nasred ulice i polako prelazio na drugu stranu pevajući kao na svadbi. Kad ga je pogodio snajper, samo se svalio u jarak pored ulice. Nedugo zatim počeo je da jauče i zapomaže… Tad je u sobu upao pijani šofer Crvenog krsta. Zahtevao je od rezervista da izvade ranjenog dobrovoljca iz kanala“. Nakon što je pijani vozač oružjem pokušao prisiliti spašavanje drugoga pijanog vojnika, zamalo je došlo do međusobne pucnjave:

“Slušaj me, majmune pijani! Okreneš li pušku i prema meni, ubiću te kao psa. Jesi li razumeo! Taj u kanalu je pijana budala kao i ti. Zbog njega nitko ne treba glavu da rizikuje. Neka ga spasava onaj koji je s njim pio… Marš napolje, stoko pijana i spasavaj ga sam. Marš!“. Naposljetku je i antialkoholičar Ivanković popustio atmosferi, jednu se večer napio toliko da je odlučio probiti se do vukovarske bolnice i “spasiti” oca, kirurga.

Slučajno je preživio, iako se našao pred uperenim cijevima straže susjednog punkta. Sličice iz Ivankovićeve knjige jasno govore o iznimnoj količini stresa prisutnoj u redovima napadača i objašnjavaju serioznost upravo samoubilačkog ponašanja uzrokovanog alkoholom. Knjiga također dočarava intenzitet psihičkih pucanja, poput Krakićeve predaje. Nezadovoljstvo, gotovo očaj prožimao je većinu postrojbi napadača, od običnih vojnika na ulazu u grad do kapetana JNA koji je lutao Sajmištem tražeći postrojbu: „Ja se izvinjavam, ali ja sam se izgleda izgubio. ‘Marš odavde! Da te moje oči ne vide. Ti si neki srpski zapovednik, a ne znaš ni gde ti je vojska. Marš!’.

Razmišljao sam da uhapsim tog neodgovornog kapetana, ali nisam imao ni jednog borca viška“. Kasnije, gotovo pred samu “pobjedu”, očaj zbog gubitaka zahvatio je i Ivankovića: “Momak je bio mrtav. Geler ga je pogodio i na mestu ubio… Meni je bilo dosta mrtvih i okrenuo sam se na drugu stranu da krenem natrag prema kući gde smo bili smešteni i pobegnem od svih tih pogibija, izdaja, nesreća i prevara. Više mi je sve dojadilo i priselo“. Širi osvrti na Ivankovićevu knjigu itekako su potrebni, ne samo da bi lakše proniknuli u psihologiju napadača na Vukovar, već i zato što se njegova postrojba borila na Sajmištu i, štoviše, napadala upravo punktove HOS-ovaca. Stoga knjiga daje konkretnu potvrdu navoda HOS-ovaca koje su sve postrojbe napadale Sajmište.

Ivanković ih nije sustavno nabrojio, ali opet je bio prilično točan: „regularna vojska, rezervni sastav (znani i neznani – najčešće Kragujevac), lokalni teritorijalci, Gardijska brigada – specijalne postrojbe iz Beograda, 63. padobranska brigada – niški specijalci, 72. specijalna brigada – Pančevo, “kaznena postrojba” – Valjevo, beogradski Crnogorci – četa Cetinje, novosadski dobrovoljci, Šešeljevi radikali, Arkanovi Tigrovi, ‘nepoznate postrojbe’, itd.“. Sve te postrojbe trpjele su enormne gubitke, a Ivanković detaljno opisuje promašenu strategiju napada, od ulaska u grad do borbi na Sajmištu. Koordinacije u tim napadima nije bilo, naprotiv zajednički napadi bili su opasniji po napadača nego po obranu: “Nekoliko godina će proći dok ne shvatim u kakvom je rasulu bila jugoslavenska armija. Čak ni visoki oficiri te iste armije to nisu shvaćali…

(Tekst je objavljen u Vojnoj povijesti, izdanje Večernjeg lista)

Pošalji ovaj članak prijateljima:

Pravila ponašanja na Poskok.info ilitiga po stranjski Disclaimer