Published On: Čet, velj 7th, 2013

PETRITSCH: EU neće primiti Srbiju u članstvo ukoliko ona ne prizna Kosovo

Wolfgang PetritschKao i prije 14 godina, kada su pregovori u Rambouilletu propali, kada dvije strane nisu htjele da direktno međusobno pregovaraju, tako je bilo i posljednjih godina: srpski i kosovsko-albanski predstavnici dugo su odbijali da se sretnu, ali se napokon shvatilo da takav pristup nikome neće donijeti ništa dobro

Gospodine Petritschu, sa ove retrospektivne tačke, četrnaest godina nakon pregovora u Rambouilletu, šta biste rekli: da li je neuspjeh tih razgovora bio neizbježan?
Da, vi ste me zapravo podsjetili da smo prije četrnaest godina pokušali da iskoristimo posljednju šansu da Kosovo zadržimo u okviru države Jugoslavije, a kasnije Srbije. Mislim da je ta posljednja prilika, nažalost, propuštena. Propuštena je od strane Miloševićevog režima, zato što Miloševićevim ličnim interesima nije odgovaralo da vrati autonomiju i demokratiju tom djelu Srbije koji bi se, smatrao je, u svim narednim izborima okretao protiv njega. Pošto je, dakle, bio protiv davanja autonomije Kosovu, nije htio ni da potpiše sporazum u Ramouilletu.
Da, Milošević tada nije htio da prihvati suštinsku autonomiju za Kosovo i NATO trupe koje bi je garantovale, ali nekoliko godina kasnije Srbija je ”dobila” nezavisno Kosovo i NATO trupe. Svjedoci smo toga da Evropska unija već godinama pokušava na nađe rješenje za kosovski problem, ali da uspjeh u njenom upravljanju kosovskim dijalogom tek sada stiže.
Definitivno. Bio sam zaista iznenađen da to ostvaruju premijer i predsjednik Vlade čiji korjeni sežu u strašnu prošlost Srbije, da, dakle, ta dva političara sada postižu dobre rezultate idući u pravom smjeru, pragmatično nastupajući i prihvatajući realnost. Obojicu znam lično, naročito premijera, koga sam prvi put sreo u vrijeme kada je bio funkcioner Miloševićeve partije, kojim nisam bio baš posebno impresioniran. Kakav god epilog dobili aktelni navodi o njegovim konktaktima sa ljudima iz mafije, moram, međutim, reći da je on političar koji je shvatio da nema vraćanja u prošlost i da se mora pronaći najbolji mogući način da se kosovski problem riješi u interesu Srba, prije svega Srba koji žive na Kosovu.
Doživjeli smo, evo, i prvi susret između predsjednika Kosova i Srbije, Atifete Jahjage i Tomislava Nikolića. Možda taj susret i nema veći od simboličkog značaja, ali to je, svakako, istorijski sastanak i prvi civilizovani susret između predsednika Srbije i Kosova u posljednjih 25 godina. Kako vi gledate na značaj tog susreta?
Na neki način sve to me podsjeća na Rambouillet. Dvije strane nisu bile spremne da se sretnu u četiri oka, ali 14 godina kasnije realnost je konačno preovladala. Iako susret dva predsjednika ima prije svega simbolički značaj, on je veoma važan. Na tehničkom nivou razgovori se već odvijaju, oni će i donijeti konkretna rješenja, taj tehnički nivo dijaloga olakšaće život ljudima na Kosovu, kako Srbima, tako i Albancima, ali je izuzetno značajna ta  politička i simbolička dimenzija koju su u čitav proces unijeli susreti premijera, a sada, evo, i susret predsjednika Srbije i Kosova. Ovo, takođe, pokazuje na djelu i tu meku moć Evropske unije, ali i to da je, uprkos krizi u kojoj se nalazi, Evropska unija još uvijek veoma privlačan model za građane onih država koje još uvijek nisu postale njene članice.
Kako po vašem sudu protiču razgovori između Kosova i Srbije? Jesu li dovoljno energični, ima li u njima dovoljno zamaha?
Pa, zamaha i energičnosti nikada nije dovoljno, s vremena na vrijeme se i uplašim da će doći do kolapsa razgovora, ali, stvari se, ipak, kreću i napreduju. To, naravno, pokazuje da se, kada je perspektiva međunarodne zajednice, odnosno, Evropske unije jasna, i uradi ono što se mora uraditi. Kada je u pitanju konkretni slučaj, u regionu se mora naći modus vivendi i za Srbe i za Albance – jer kako ćete aplicirati za članstvo u Evropskoj uniji kad ne govorite sa svojim susjedom? Dakle, vrijeme je da se bude realističan, da se prihvate činjenice na terenu. Ja sam, moram podsjetiti, godinama govorio da će Srbi biti ponovo ujedinjeni jedino u ujedinjenoj Evropi i otuda je u najvećem interesu upravo Srba, bez obzira na to da li žive u samoj Srbiji, u Bosni ili na Kosovu, da što prije uđu u Evropsku uniju.
Kakvo rješenje za sjever Kosova bi po vašem mišljenju bilo najadekvatnije?
Sada su prije svega neophodni koraci koji se upravo čine – tehnički, ali i oni od političkog i simboličkog značaja. To će stvoriti okvir za nalaženje rješenja utemeljenog na Ahtisaarijevom planu, a kada se postigne konstruktivni angažman obeju strana, doći će i do suštinskog iskoraka. Nove granice ne bi imale nikakvog smisla – jer, gdje bi se one završile? Na jugu Srbije? Na sjeveru Kosova? U nekom drugom djelu regiona? Moramo se izmjestiti iz tog političkog diskursa zasnovanog na etnosu i teritoriji na politiku čija su dominanta i determinanta građani. To je ono što kosovski Srbi treba da razumiju, kao što to, primjerice, razumeju Srbi u Hrvatskoj, koji su, kao što znate, imali veoma važnu ulogu u prethodnim vladama te zemlje. Tako je, uostalom, i u savremenoj Evropi. Etničke manjine ne mogu osvojiti većinu, ali one su po definiciji snažnije kad podržavaju demokratske opcije. Dakle, u koalicionoj vladi kao manjinska partija mogu imati veoma važan uticaj. To je najvažnija stvar koju bi Srbi na Kosovu trebalo da shvate i prihvate.
Evropska unija u dijalogu između Beograda i Prištine do sada posreduje na statusno neutralan način. Da li će se, međutim, u nekom trenutku nametnuti pitanje priznavanja kosovske nezavisnosti od strane Srbije? Ako hoće, kada se to može očekivati?
Pitanje priznanja će stići. Ne vjerujem da će EU primiti Srbiju u svoje članstvo ukoliko ona ne prizna svoje susjede jer ne želimo još jedan Kipar. To je bila greška jednom počinjena i – ona neće biti ponovljena na Balkanu. Dakle, vjerujem da će prije ulaska u EU Srbija morati da prizna Kosovo. Ali, to tog koraka ostalo je mnogo vremena. Put do EU trajaće, dakle, još mnogo godina, ali na samom kraju tog procesa biće veoma jasno predočeno da će formalno priznanje biti uslov da Srbija postane punopravna članica Evropske unije.
Slobodnaevropa.org